“JOKER” Kao tragikomičnost otuđene džungle zvana civilizacija!

Pripremila Žana Alpeza

Psihički bolestan, osiromašeni stand-up komičar koji je društvo zanemario, čija povijest zlostavljanja uzrokuje da postane nihilistički zločinac. “Pokazuje nam kako je jednostavno nabaviti i posjedovati oružje, kolike razlike postoje između siromašnih i bogatih (a kako razdor između njih ponovno postaje sve veći), kako psihički bolesnici uz sebe uvijek nose veliku stigmu te kako u Americi možeš biti član bilo kakve subkulture koja ti padne napamet; tako u popularnosti raste i Incel pokret kojega čine pretežito bijeli heteroseksualni muškarci koji mrze žene jer su (nevoljko!) djevci i ne mogu pronaći partnericu iako je silno žele, opravdavajući situaciju time što su žene „isprazne i seksaju se samo s privlačnim muškarcima“, pa prihvaćaju i rasizam, seksizam i silovanje. Na Balkanu bi to nazvali „nedojebanost“. Svesti ovog Jokera samo na duševnog bolesnika, samca ili zlikovca, sasvim je krivo. On je najgori nusprodukt društva bez morala, gdje se ljubaznost gleda kao slabost, a stvari se događaju samo ako imaš novaca. Ne razumjeti Flecka znači sasvim pripadati tom društvu koje ga je stvorilo. Baš kako sam lik kaže – najgora stvar vezana uz mentalne bolesti je ta da ljudi očekuju da se ponašaš kao da ih nemaš – objašnjava sve o društvu koje ne prihvaća, ali ni ne pomaže, ne liječi, ne razumije, nego ostavlja i onda se čudi na posljedice. „ kaže Korana Marović.

Film JOKER redatelja Todda Phillipsa, bilo je potpuno jasno zašto nije osvojio Oscara, usprkos ogromnoj podršci publike prošle godine, koja je filmu već donijela profit – 1,072 milijarde dolara. Glavni glumac, veliki Joaquin Finks, morao je dobiti Oscara, jer je pokazao da je na vrhuncu svog glumačkog izraza.

Izvrsno strukturirana dramaturgija, koncentrirana, logična i autentična priča, ekspresivna, reljefna, psihološki nijansirana i karizmatična uloga Joaquina Finksa, koji nam pokazuju svu tragikomičnost otuđene, beznadno propale trgovačke civilizacije, okrutne i neosjetljive, što ljude čini besmislenim, ismijavajući intimnost, robotizira odnose među ljudima, pretvara život u reality show i monstruoznu potrebu da budu uspješni i popularni u neuspjelom svijetu koji se pretvorio u džunglu na asfaltu.

https://www.dragas.biz/wp-content/uploads/thumbnail-640x360.jpeg

Za razliku od varljivog prevaranta Bong Johna Hoa, koji nije imao hrabrosti suprotstaviti se kapitalističkim razbojnicima i koji ne smije priznati da su paraziti koji uništavaju civilizaciju, da su odvratni malograđanski prevaranti s kojima jadni smrde, redatelj Todd Phillips i njegov scenarist Scott Srebrni, otvoreni, hrabri, odlučni, promišljeni, kirurški precizni i majstorski, pridržavajući se umjetničkih standarda, uništava samu suštinu modernog kapitalizma, prikazujući tužnu sudbinu neuspješnog stand-up komičara Arthura Flecka, koji je doista mrlja u paradnom odijelu popularnih televizijskih komičara. Bori se sa sobom, svojim unutarnjim porivima, osjećajima, strahovima, željama, mislima i nadama, tko je usamljen, napušten i zlostavljan, koji je osjetljiv, nježan i brižan, tko je pažljiv i željan ljubavi, koji uporno bježi iz svoje uklete, potisnute, zaboravljene prošlosti, pokušava se nekako riješiti, baciti je, osloboditi se po svaku cijenu od čeličnih okova demona iz djetinjstva, koji ga neprestano vuku u ludilo, nasilje i zločin, koji ne dopuštaju mu da diše, udahne punim plućima i da na kraju bude slobodan, prihvaćen, voljen i prepoznat u zajednici u kojoj su ljudi izgubili svaki razum, smisao za humor i ljubav prema drugim ljudima. Zaboravimo u ovoj analizi pretpovijest ovog dobro odrađenog psihološkog trilera s jakom društvenom porukom, pretpovijest koja se temelji na DC-ovim stripovima i njihovim superjunacima Batmanom i njegovim najvećim neprijateljem Jokerom, zaboravimo nekoliko filmova koji su već napravljeni na temu junaka iz tih stripova. Pogledajmo ovaj film potpuno neovisno, odvojeno od svih naših predrasuda i prethodnih saznanja, kao da doista ne znamo ništa o tim popularnim stripovima i njihovim junacima, koje čitamo u raznim izdanjima, jer film moramo gledati kao da je novi, potpuno odvojen i zasebna priča o čovjeku s dna društva, preosjetljivom i pretjerano razdraženom, nespretnom i nesposobnom, nesigurnom i neizrečenom, koji pokušava preživjeti u svijetu koji iz dana u dan postaje okrutniji, jednostavniji, vulgarniji i agresivniji. 

Kao takav čovjek, čija duša nosi duboke traume djetinjstva, zlostavljan i ponižen u ranoj mladosti, koji osjeća visoke vibracije ljudske podsvijesti, koji je preosjetljiv i kada ga može povrijediti grub pogled, nesmotrena gesta, koji osjeća veo uvredljivih riječi i okrutnih djela otuđenih okruženje kojem se ne može prilagoditi, unatoč velikim naporima, prizor je crna djevojka u autobusu, koja se okrenula na sjedalu ispred sebe, kojoj se želi iskreno nasmijati, i okrutna reakcija njene majke, koja ga je povrijedila što je morao pokazati kartica na kojoj je bilo napisano zašto se tako histerično smije, kako se onda takav čovjek može prilagoditi i opstati u društvu koje je izgubilo ljudsku dušu?

Ovo pitanje može postaviti svatko od nas, koji pažljivo čuvamo svoju duhovnost i nježnost duše, u lice, dodir, kontakt i sukob s sve začaranijim, okrutnijim i sebičnijim svijetom potrošačke civilizacije u prodaji, bezobzirnim i agresivnim svijetom koji nas okružuje i ponižava.

Arthur Fleck se bori, ne želi odustati, hrabro nastavlja ustrajati na svojoj tragediji, pokušava se probiti iz blata i roštilja, želi napustiti onu svakodnevnu, zaglušujuću banalnost koja ga ubija i baca u ponor, pokušava izgraditi što bolji, humaniji i bolji svijet, želi se posvetiti nečemu uzvišenom, lijepom, nasmijanom, veselom i razigranom, ali u tome uopće ne uspijeva i on, precizno vođen rukom vještog redatelja, upada u veće i složenije probleme. Arthur Fleck pokušava, poput nesretnog čovjeka koji je pao u kiks, izvući se iz sebe, izvući se iz nesreće koja mu se žuri u susret, nitko mu ne pomaže, usamljen je i napušten, nema prijatelja i na koga se ne može osloniti, povlači se za kosu kako bi se nekako spasio od određenog ludila, ali što se više kovrča, više se trudi, kreće i napreže,

Nisu ga teško pretukli obješeni dečki na ulici, kad ga udaraju dok bespomoćno leži na pločniku, nije ozlijeđen od fizičkih ozljeda svog nervoznog i mršavog tijela, ozlijeđen je u duši, ozlijeđen kao ljudsko biće i ne može se uklopiti u onaj svijet prepun nasilja, ismijavanja, podsmijeha, uvreda, neiskrenosti, podvale, laži i obmana.

Nije važno je li mu nanijela duševnu bol s ulice, budućnosti, pijani bankari s Wall Streeta ili njegov televizijski idol Marie Franklin, poznati komičar, ako ga je nanijela njegova luda majka Penny Fleck, koja ga je zlostavljala kao dječaka i psihički ga uništila. Zbog čega je postao takav, bez obzira na to je li mu nanio duševnu bol okrutni šef ili kolega komičar, koji mu namjerno daje pištolj, susjed koji ga pokazuje u liftu s prstima pritisnutim u sljepoočnicu, bezopasna gesta koju često bezobzirno radimo, kandidat za gradonačelnika Thomas Wayne, to je potpuno irelevantno, dakle, s koje strane su udarci dolazili u njegovu preosjetljivu dušu, suština uvijek ostaje ista, da je Arthur Fleck neprilagođeni komičar, da se ne može izraziti i ne voli svijet, da ne uklapa se u tabloidnu banalnost svakodnevnog života, da se ne može nametnuti, da je frustriran, nespretan i bezdušan, da mu socijalni radnici ne mogu pomoći i da nema drugog izbora nego da se osveti ubojstvom za sve za što nije kriv i što ga dovodi u beznadnu situaciju , koju ne može podnijeti.

https://www.fashion.hr/easyedit/UserFiles/1234mrn/joker/jokerimdbjoaxim.jpg

Ubojstvo tri bankarska razbojnika u podzemnoj željeznici, ubojstvo njegove majke, ubojstvo kolege komičara koji mu je dao pištolj i ubojstvo poznatog televizijskog komičara, njegovog idola, u televizijskom prijenosu uživo, pred čitavom publikom, počinjeni su iz osvete, bez kajanja, jer, recimo, on pusti patuljka da mirno ode iz svog stana, gdje se zločin dogodio izravno, pomaže mu da skine lanac s brave, do kojeg ne može doći, pušta opasnog svjedoka svoga zločina, jer je onaj patuljak bio jedini koji je bio iskren prema njemu, imao je ljudski odnos prema njemu i nikad ga nije povrijedio, je li zbog njegova izgleda žalosno neprilagođenog komičara koji pokušava pobjeći od sebe od smijeha.

Redateljeva domišljatost vidi se u izboru glavnog lika, koji je neuspješni, neukusni klaun i koji se smije u grču, kad je ozlijeđen, kad mu je nanesena duševna bol, nikad se ne smije tako, kad ga fizički zlostavljaju i tuku, podnosi tu fizičku bol i ne smeta, priznaje to svojim prijateljima kad su se šminkali, ali njegova bolna, agresivna, histerična, nezaustavljiva, nekontrolirana, životinjska osmijeha s dna smrdljive kadice, od izmučene duše, ozlijeđenih i okovanih, osakaćenih i ranjenih, duše nikoga ne prepoznaje i nikoga ne poštuje, nitko ne vidi da to postoji, premda se toliko trudi da to pokaže u ljudskim odnosima, duše gazde, njegov smijeh je osmijeh očaja, njegov posljednji pokušaj da se obrani, obuzda, kontrolira se ostati miran i oduprijeti se bijesu koji ga nadvlada, bijesu koji je uzrokovan ljudskom glupošću, sebičnošću i banalnošću, pohlepom, netaktičnošću i nekulturološću njegov je smijeh posljednji pokušaj zaustavljanja krvavog osvetnika u njemu.

Umberto Eco je u svom djelu NAME ROSE, zaokružujući svoje filozofske ideje kroz detektivsku priču o ubojstvima u samostanu, izrazio glavnu ideju da nedostaje Aristotelova druga knjiga o smijehu, jer totalitarni sustavi, bilo duhovne ili sekularne prirode, preziru smijeh. Smeta im i boje se smijeha. Smijeh je sloboda, igra, radost, nadahnuće, svjetlo, sunce, ljubav, toplina, rođenje, spokoj, iskrenost, pravda i duhovitost.

Totalitarni režimi iskorjenjuju smijeh, zabranjuju smijeh, smijanje čine besmislenim, pretvaraju smijeh u majmunske kvrge i krigle, zahtijevaju aplauz i smijeh pri paljenju lampe, lobotomiziraju smijeh i ubijaju smijeh.

Klovn ne nosi onaj iskonski smijeh prve zajednice, taj dječiji zarazni smijeh, radost radosti, spokojstvo duha i energiju slobodne duše, on ne nosi probuđeni vulkan u sebi, već ga njegov smijeh izaziva, nameće, rizira, prisiljava, koordinira, postavlja, napada i ograničava, nema razigranosti duha i slobode, jer je njegova duša zarobljena između morala i prirode, između Apolona i Dionizija, razapeta na drugoj strani dobra i zla, pa sudbina klaunova postaje tragična i tužna i zato im moraju uvijek biti otvorena usta. Osmijeh kako bi prikrio njihovo unutarnje raspoloženo prokletstvo. Na kraju ulične nerede, kada Arthur Fleck ustaje iz haube policijskog vozila, kada počne igrati pred pobunjenim ljudima, koji viču i podržavaju ga, on izbacuje klovnov osmijeh na lice, a krv mu kaplje iz nosa i usta.

Sasvim je jasno da je to, duboko psihološki i socijalni film, koji uništava pokvarenu socijalnu građu bolesnog neoliberalnog kapitalizma, koji socijalne institucije i psihologe predstavlja nemoćnima da pomognu nesretnicima, gdje se radi priča, gdje su socijalne ustanove obične čekaonice i čavrljaonice. uništene životne staze, gdje se nepotrebno gubi samo vrijeme, državne institucije koje ne mogu učiniti ništa kako bi pomogle pacijentima, koji se proformiraju izvana i koji se ukidaju u trenutku kada započinje termin Ronalda Reagana, film je postavljen 1981, potpuno je razumljivo da takav umjetnički i kritički film nije bio naklonjen onima koji, uz stalnu kontrolu Big Brothera, odlučuju tko će osvojiti Oscara i zato su dali južnokorejskoj horor gorkoj limunadi značajnu prednost.

Zapravo, da budem iskren, uopće mi nije jasno kako se takav film, koji nosi bombu s društvenim nabojem, mogao distribuirati i kako, zbog scena ustanka ljudi u Gotham Cityju, nije bio zabranjen. Ubistvo tri nasilna bankara sa Wall Streeta pokreće čitav revolt građana i oni, u znak solidarnosti s klaunom koji je počinio ubojstvo i kada ga policija i mediji ne mogu pronaći, postaju klaunovi, što je velika metafora za cirkus kada predstavnik parlamentarna demokracija u usponu. Mržnja prema zelenim bankarima i političkim pljačkašima, koji žele oduzeti vlast po svaku cijenu, završava ubojstvom arogantnih i pijanih bankara u podzemnoj željeznici i ubojstvom kandidata za gradonačelnika i njegove supruge, koje nezadovoljan građanin ubija s maskom klauna.

Nije li ova poruka previše otvorena i revolucionarna za sustav koji se bori s bankarskim dugovima i prijevarama političara na vlasti?

JOKER pripada grupi filmova kao što su Let iznad Kukavičjeg gnijezda i Rollerball. Filmovi pobune protiv totalitarnog sustava. Kad Jonat odbije poslušati naredbe korporativnih fašista ili kad Indijanac probije fontane i razbije prozor s njima kako bi pobjegao iz lude kuće, krik je izmanipuliranog, lančanog, porobljenog i prevarenog čovjeka, koji više ne može podnijeti toliko sustavna mučenja i traži neke nove veze. u društvu i nekom novom, boljem, humanijem političkom sustavu.

Za kraj, nekoliko rečenica o glumi.  Dobitnik Oscara Joaquin Phoenix zasluženo je dobio ovu nagradu, jer je njegova gluma bila ekspresivna, upečatljiva, višeslojna i karizmatična, na licu smo mu mogli otkriti sve unutarnje patnje i bolove glavnog lika, tko pati, tko obuzdava, kontrolira, skriva ljutnju, razočaranje, koji pokušava zaustaviti divlju životinju u sebi, ali koji ne može nadvladati iskonsku snagu i želju za osvetom i kaznom onih koji su ga povrijedili, vrijeđali i omalovažavali, koji se ne pokaje zbog počinjenih zločina, jer vjeruje da je pravedan i da ispravlja nepravdu, pa je nakon ubojstava miran, spokojan i spreman za ludnicu koja ga sigurno slijedi.

Phoenixovo tijelo je rastrgano između njegovih želja i stvarnih mogućnosti, pa ga je redatelj nekoliko puta namjerno skinuo pred publikom kako bi pojačao tu unutarnju patnju, kako bi bolje pokazao koliko patnje ga uništava i kako ništa ne može pomoći tom izmučenom tijelu luđaka i ubojice, barem zaključao se u hladnjaku kako bi odagnao svoje vrenja i natečene, potisnute instinkte.

Robert de Niro pokazao je mlađoj generaciji glumaca kako je otvoren glavni prostor da glavni lik sjajno zaokruži svoj umjetnički lik i kako sporedni lik mora biti u funkciji boljeg prikazivanja glavnog lika, tako da nije zamarao Joaquina svojom svjetskom karizmom niti jednom rečenicom, gestom ili mimikrom. Phoenix će igrati svoju najbolju životnu ulogu na filmskom platnu.

Uskoro ćemo vidjeti jesmo li na svjetskom ustanku potlačenih na ulicama Zapada.

Uvijek će se pojaviti neki JOKER koji će motivirati gubitnike da se pobune.

Kaže Branko Dragaš u svojem članku JOKER.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.