Ubija ova tuđina, a čovjek nema gdje. Nigdje čovjek prispio nije ako nema svoga zavičaja. Ako nema kome ili čemu da se vrati. Razmišljao sam ja i o tome. Problem je što meni nedostaju ljudi. Nikakve kule niti gradovi, nikakav novac, vlast. Kad bih moga samo da živim sa onima kojih više nema, ne bi me interesovalo ni kako ni gdje… živjeti. Kad imaš ljude oko sebe sve se može. A kada oko sebe imaš ljudska bića, a ljudi nisu. Kada se moraš razmišljati šta ćeš, kako i gdje reći onda među takvima života nema. Ali.. više o tome i ne razmišljam. Okružen sam mojim najdražim za koje znam da nikada ne bi nekoga pustili da se napati ili strada. Moji najdraži na koje sam toliko ponosan, jer u svakom ljudskom biću vide čovjeka i tako se prema toj osobi ponašaju sve do onog trenutka kada ta osoba svojim djelima i riječima pokaže kako se u stvari i ne radi o čovjeku nego samo o ljudskom biću koje ljude dijeli prema rasi, vjeri, imenu i imetku. Ostatak života mogu mirno da provedem u divnim sjećanjima na ljude sa kojima sam se rodio, živio i uz njih postao ovo što jesam, čovjek.
Nije uvijek lako. I sjećanja znaju da bole i da otvore stare, još nezarasle rane koje odmah prokrvare. Posebno težak mi je ovaj period na kraju godine. Posljednje dvije ili tri sedmice u staroj i dvije u novoj godini. To je period kada je čovjek imao priliku da se druži sa onima koji su živjeli negdje daleko. A onda i na našim radnim mjestima vladala je slavljenička atmosfera. Slavili smo mi i Nikoljdan, Bozic katolički, Novu Godinu, a onda i Božić pravoslavni. Gotovo pet nedjelja opuštenosti, druženja, pjesme, šale. Od toga je čovjek mogao da ”živi” ostale mjesece u godini. Upravo to vrijeme, ti ljudi koji su obilježili to vrijeme su ono čega se vrijedno sjećati. A naš čovjek, Krajišnik, uvijek raspoložen za šegu i šalu. Nije bitno na čiji racun, važno je da se nasmijemo. Kad se ovako približi Nova godina imali smo običaj upitati: ”Đe ćeš čekati Novu?”, a odgovor najčešće ”Na staroj….”, pa ti kontaj šta to znači. A svako je na svoj način malo proslavio. Ako ništa sa familijom dobra večera, pa onda uz TV program se nešto još popije i zamezi.
Bilo koga da si upitao hoćeš li, gdje i kako ćeš čekati Novu, svako je imao nešto već planirano. I nisam ja živio među vanzemaljcima, niti među nekakvim fanaticima, nego među običnim ljudima od kojih su mnogi bili VJERNICI. Ovo napisah velikim slovima jer tadašnji vjernici su vjerovali i Bogu se molili iz vjere i ljubavi. Bili su iskreni vjernici koji se nisu time isticali, ali su se načinom svog života isticali. Kad kažem načinom, mislim da su živjeli vjerničkim životom, spremni u svakom trenutku da pomognu čovjeka u nevolji. Spremni učiniti sve za čovjeka, vjeru i Boga. Nisu oni za svoje ”vjerovanje” dobijali fotelje, poslanička mjesta, direktorske pozicije. Tada je vjerovalo istinski. I nikada, ama baš nikada ni jedan jedini čovjek, niti vjerski službenik niti VZ niko i nikad nije rekao da musliman ne smije slaviti Novu godinu ili bilo šta drugo. Šta se desilo sa bosanskim muslimanima odnosno balkanskim? Da li su zaboravili ko su ili samo pokušavaju biti kao ”ostala braća” na dunjaluku.
Ne pišem zbog sebe iako mi sve vrste manipulacija smetaju, pa tako i ove vjerske koje se provode prema narodu, muslimanima od kojekakvih ”vjernika” koji vjeruju za platu ili funkciju. Slavio sam i dočekivao Nove godine ne nanoseći nikome zlo niti misleći nekom zlo. Svako ko tvrdi kako je ”veći” musliman od nekog drugog LAŽE. Kako i po čemu možeš ocjenjivati nečiju vjeru? Odlaskom u džamiju ili slikanjem pred džamijama. Objave na FB ili pripadnosti SDA u BiH. Doduše, IZ BiH je 1993. godine iskoristila svoj položaj i nanijela najveću sramotu našoj vjeri, muslimanskoj, Islamu. Službenik IZ koji je plaćen da ”vjeruje”, ali i da radi nešto drugo za dobrobit muslimana, uzeo je sebi za pravo da izigrava Boga te da dijeli muslimane na vjernike i nevjernike. U tome mu je pomogla IZ i ne samo pomogla, nego podržavala tu podjelu 20 godina. Iz sopstvenog iskustva znam kako su se tretirali oni koji nisu bili u SDA. To sam osjetio na sopstvenoj koži, a nažalost i moja djeca. Jer nacionaliste iz SDA i SDS su bile jednako nemilosrdne. Razlika je samo što moju djecu nisu muslimanske nacionaliste tukle i ubijale. Dakle, je li veći grijeh ljude na smrt osuđivati? Izolovati veliku grupu krajiških muslimana, proglasiti ih nevjernicima i neprijateljima ili ”slaviti” Novu Godinu.
Eto, slučajno, imam poznanike i prijatelje iz drugih islamskih zemalja. Nova godina se gotovo svugdje dočekuje i niko nije niti manji, niti veći musliman. Pitam se samo kako niko od tih ”velikih” balkanskih muslimana ne ”pomogne” i ostale u vjeri ”zaostale” muslimane širom svijeta.
Pa kako bolan niko da ”skokne” do Saudijske Arabije pa im u lice saspe istinu. Kakvi su oni muslimani kada na stotine hiljada dolara ulože samo u vatromet u novogodišnjoj noći?
Da li je veci grijeh ”slaviti” ili živjeti na račun drugih. Ne plaćati radnike, otimati od onih koji pošteno zarađuju. Svakako da grijeh nije isti za svakog. Pojedine kategorije muslimana u BiH ”otkupljuju” svoje grijehe doniranjem novca, Bog zna na koji način stečenog, i zato ga oni ”oslobađaju” grijehova. Nije grijeh što ”veliki” muslimani na položajima direktora škola šalju slike djevojčicama. Slike svojih ofucanih tijela. Ne, nije to grijeh. Nije grijeh dovoditi djecu iz drugih zemalja, navoditi ih na prostituciju, a onda im uzimati zarađeni novac. Nije grijeh lagati narod kako će mu ”biti bolje”, a pljačkati narod na razne načine.
Da li je bilo koji političar musliman vjernik? Ako jest molio bih za odgovor: ”Kako?”.
Politika se zasniva na lažima i lažnim obećanjima, a vjera na istini. Može li jedan lažov iz skupštinskih klupa biti vjernik? A musliman ”nije” ko slavi Novu godinu.
Sretna nova 2020. godina svim LJUDIMA. Da je dočekate u zdravlju i veselju zajedno sa svojim najmilijima.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor