Čitam tekst o čovjeku heroju, čovjeku Srbinu, gromadi ljudskoj. Jedna od, siguran sam, hiljade neispričanih i nezapisanih ljudskih sudbina koji svoje živote dadoše u pokušaju da spase drugog čovjeka. Dok se istovremeno ”gušimo” u pričama o ”herojima” koji su silovali, palili, ubijali ”one druge”, zato i jesu ”heroji”, a oni koji su pokušali pomoći i u tom pokušaju ubijeni – ne spadaju u heroje.
Đoko Stevanović ”vratio” se kući iz Slovenije gdje mu otkazaše ”gostoprimstvo” iako je tu proveo najveći dio svoje mladosti, radeći i gradeći ali… kad je Slovenija postala ”svoja” zaboravila je na sve one vrijedne ljude iz cijele SFRJ koji su je gradili, te izgradili, u savremenu i razvijenu državu. Vratio se Đoko u svoje rodno selo Gornja Dubravica kod Brčkog. Etnički srpsko selo je graničilo sa selima Šatorovići koje je bilo etnički muslimansko, te Donje Dubravice koje su bile etnički hrvatsko. Kada je ratno ludilo sve više zahvatalo i našu zemlju, predstavnici sela sjedoše i dogovoriše se. Svako će da čuva svoje selo, što znači i ostala dva sela. I dok je to tako bilo nije bilo ni sukoba niti žrtava. A onda su u taj kraj navratili neki ”veliki” Srbi koji su počeli sa pokoljem svega i svih koji nisu Srbi. U svom tom zlu je Đoko pokušavao pomoći komšijama drugih nacionalnosti da ”pobjegnu” od smrti. Učinio je to više puta, a onda mu se obratio Smail Ribić sa molbom da ga prebaci na slobodnu teritoriju koja je na drugoj strani.
Na putu prema ”slobodi” zaustavljeni su na jednom od punktova srpske vojske gdje su saznali njihov identitet. Odatle su prebačeni u policiju u Brčko na ”saslušanje”. Nakon saslušanja, u jako lošem stanju su dovedeni u logor Luke kod Brčkog. Vezani lisicama jedan za drugog. Dva čovjeka Đoko i Smail. Jako je malo onih koji su preživjeli a koji mogu reći nešto o tom događaju, ali ipak ih ima. Prema svjedočenjima preživjelih u logor su došli neki koji su se predstavili kao ”šeseljovci” i pitali su za Đoku. Izveli su ga, tukli, psovali da bi ga na kraju ubili metkom u potiljak. Isto veče su se vratili te ubili Smaila Ribića kojem je Đoko pokušao pomoći. Iza Đoke je ostalo dvoje djece školskog uzrasta. Supruga, roditelji, braća, sestre. Svi su se raspitivali o sudbini Đokinoj, ali su odgovori bili različiti. Od tvrdnji da je poginuo na ratištu, pa do izjave jednog policajca koji je Đokinom bratu, ne znajući da mu je brat, rekao: ”Rekli smo mu da ostavi onog drugog i da se vrati kući. Nije htio. Ko ga jebe, sam je kriv”.
Dok čitam tekst i pokušavam progutati sve ”knedle” u grlu koje me guše, pred očima mi se pojavljuje moje malo selo Zecovi. Dogovor sa susjednim selom Rasavcima o sigurnosti koju je svako sa svoje strane garantovao onom drugom. A onda isti scenario. ”Stranci” krv, pokolj, smrt i zlo koje nas i dan danas drži u mržnji. Pojavljuju se lica onih koji su spašavali svoje komšije ”druge” vjere. Jedni su životom to svoje djelo platili, a drugi… umrli su ”optuženi” kako su ubijali nedužan narod. Koliko je takvih primjera ljudskosti i ljudske veličine u BiH? Hiljadama, ako ne i desetinama hiljada, ali… o takvim ljudima se malo govori ili najradije šuti. Za one na vlasti i njihove simpatizere, za sve ”velike ”Srbe, Hrvate i Bošnjake takvi ljudi nisu vrijedni pomena. Svako spominjaje pozitivnih primjera poprati se stotinama negativnih komentara, a istinski heroji žive u sjećanjima svojih najbližih, ali i onih kojima su živote spasili ili pokušali spasiti.
Zašto Đoko Stevanović, istinski čovjek i heroj nema svoje zasluženo i životom plaćeno mjesto heroja u BiH? Spomenici ”braniteljima” Brčkog su podignuti. Borcima Armije BiH, borcima HVO i borcima vojske RS. Oni su ”branili” i ”odbranili” Brčko? Od koga? A Đoko… nije bio ni u jednoj armiji. Srpski”izdajnik”, a muslimanski i hrvatski ”neprijatelj”, četnik. Jer” svi su oni isti” koristi se na svim stranama kada pričamo o drugima. Nisu isti, niti kada mogu svi biti isti. A Đoko Stevanović je ubijen spašavajući čovjeka, što kod nas u našim ”državicama” je ”grijeh”.
Nadam se da će jednoga dana BiH postati država u kojoj se cijene i poštuju ljudske vrline kao sto su hrabrost, humanost, solidarnost. Tek tada će djelo Đoke Stevanovića i ostalih ”nelojalnih” Srba, Hrvata i Muslimana dobiti ono mjesto i vrijednost koju zaslužuju. U zemlji mržnje, pohlepe, nacionalizma, korupcije i kriminala nema mjesta za ljude niti ljudske žrtve. Dokle god se vrijednost ”čovjeka” mjeri njegovom pripadnošću etničkoj, vjerskoj ili političkoj grupaciji, dotle nema ni slobode, ni života, niti prosperiteta, ali ni države.
Neka je pokoj tvojoj ljudskoj duši Đoko Stevanović, iskreno saučešće tvojim najmilijima koji su izgubili oca, muža, brata, sina. Iskrena sućut/ saučešće i sabur svim LJUDIMA u našoj BiH koji su smrću ovog čovjeka izgubili mogućnost za suživot sa herojem.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor