Ima li privatnosti na internetu? Da li smo društvenim mrežama dali svoju sigurnost?

Moć interneta odavno je prevazišla prvobitnu namjeru povezivanja ljudi u globalno selo i komunikaciju s jednog kraja svijeta na drugi u treptaju oka. Internet je prešao veliki put od nastanka 1969. godine kao potreba američkog Ministarstva sigurnosti i vojske, komercijalizacije koja je uslijedila 20 godina kasnije, te upotrebe u današnjem tzv.modernom vremenu.

Najpopularniji mediji interneta, društvene mreže, iz godine u godinu bilježe porast broja korisnika. Prema statističkim podacima koji su objavljeni na stranici Statista, Facebook je bila prva društvena mreža koja je nadmašila milijardu registriranih računa i trenutno broji gotovo 2,45 milijardi aktivnih korisnika mjesečno.

Najpopularnije mreže u svijetu poredane prema broju (u milionima) aktivnih računa.
Podaci su do januara 2020. Preuzeto sa: Statista.com

Broj korisnika će rasti s porastom korištenja mobilnih uređaja a i zbog privlačnosti samih društvenih mreža.

Privatnost na pladnju

Svakodnevne instalacije s ciljem poboljšanja karakteristika i kvaliteta aplikacija, nove mjere sigurnosti, nove zanimljive aplikacije na tržištu, zahtijevaju od nas da prihvatimo novo i poboljšano te podijelimo osobne informacije zarad nekog prava, izvršenja obaveze ili daljeg korištenja.     

Korisnici društvenih mreža nastoje prikazati najbolje trenutke svog života, promovisati svoju ličnost, graditi imidž ozbiljne, profesionalne, marljive osobe ili pak zaintrigirati, zabaviti, fascinirati. Ono što je nekada bilo okarakterisano kao vlastita privatnost i intima sada je poželjno ugledati na displeju i objelodaniti javno.

U cilju zadovoljenja Facebook nepisanih pravila ponašanja, serviramo svoj život ne samo prijateljima, nego i strancima sa skrivenim i/ili zlonamjernim interesima. Naše vlastito djelovanje u virtuelnom prostoru ostavlja tragove i služi kao uputstvo ili knjiga sa svim našim navikama, preferencijama, stavovima, mišljenjima, udruživanjima. Dokaz da je tehnologija postala čovjekova Ahilova peta su novootvoreni centri koji rade kako bi pomogli ne samo ovisnicima o kockanju, nego i video igricama i internetu. Jedan takav centar otvoren je u susjednoj zemlji Hrvatskoj (https://www.tportal.hr/tehno/clanak/prva-dnevna-bolnica-za-ovisnike-o-internetu-i-videoigrama-otvara-vrata-u-zagrebu-bili-smo-na-licu-mjesta-i-provjerili-kako-izgleda-lijecenje-foto-20190514)

Korisnici vrlo brzo mogu iz potpune anonimnosti doći u središte rasprave, interesovanja ili osude, ukoliko svojom nepažnjom otkriju više nego što su trebali. Rijetki su oni koji na društvenim mrežama prikazuju djelić svog života koji im se ne može obiti o glavu, ili su pak korisnici samo kako bi bili prisutni i ispratili sva bliža i dalja dešavanja u svijetu.

Ekspert za medijsku pismenost, Vesima Čičkušić nudi objašnjenje zašto težimo virtuelnom iskazivanju i dokazivanju: ”Taj prostor, jednako se koristi i za zadovoljenje psiholoških potreba – potreba za prepoznavanjem vlastitog ja od strane drugih, potvrda vlastite vrijednosti, privlačenje pažnje i kreiranje željene slike o sebi. Prema hipotezi „socijalne kompenzacije“, introverti bi trebali imati najviše koristi od korištenja Facebooka jer omogućuje indirektnu komunikaciju sa prijateljima što im pomaže kod njihove sramežljivosti i nadoknađuje njihov relativni nedostatak interpersonalnih vještina.Prema drugoj hipotezi, Facebook bi trebao više koristiti ekstrovertima jer društvenost ekstroverata izvan mreže trebala bi se prenijeti i na online komunikaciju.” – navodi Vesima.

Dr.sci. Vesima Čičkušić, ekspert za medijsku pismenost / Foto: Vesima Čučkušić

Čičkušić smatra da neposjedujemo dovoljno individualne svijesti o ”gubljenju” vlasništva nad svakim objavljenim podatkom na mreži, te navodi kako bismo jednim pitanjem mogli testirati sebe prije dijeljenja sa svijetom : Da li smo spremni da to sljedeći dan bude na naslovnici novina ili u najgledanijoj televizijskoj emisiji?

Da li nas Veliki brat gleda

Na koji način društvene mreže, odnosno naše djelovanje putem društvenih mreža, može ugroziti našu privatnost? Brojni su slučajevi zloupotrebe društvenih mreža, od špijunaže i prikupljanja ličnih informacija koje su smještene u enormne baze podataka, do hakovanja velikih institucija i korporacija, te pristupa najosjetljivijim podacima.

Primjer novinara Juliana Assangea osnivača WikiLeaksa, koji je zajedno sa timom ljudi otkrio iznenađujuće tajne i manipulacije elitnih država, govori nam da niko na internetu nije zaštićen i nedostupan provjeri, otkrivanju i znatiželji. Nije li se i sam Mark Zuckenberg morao pravdati i svjedočiti o aferi zloupotrebe podataka ? Korisnici Facebook-a su nedavno imali priliku uvidjeti da je privatnost na socijalnim mrežama upitna. Zuckenberg je osmislio odličan alat za otkrivanje informacija. Facebook sam bilježi sajtove koje posjetimo i vrijeme kada se odjavimo na istim. Mnoge privatne kompanije imaju svoje softvere za prepoznavanje lica.

Facebook i Cambridge Analytics suočili su se sa oštrim kritikama javnosti zbog učešća u političkim igrama. Facebook je 2015. godine firmi Cambridge Analitycs omogućio uvid u bazu podataka svojih korisnika. Podaci 87 miliona korisnika prikupljeni su posredstvom psihološkog upitnika i iskorišteni za političko oglašavanje u kampanji Donalda Trumpa. Iz kompanije Facebook tvrde da se to dogodilo bez njihovog odobrenja i znanja, a Zuckenberg je 2018. godine svjedočio pred američkim Kongresom. Federalna komisija za trgovinu i zaštitu američkih potrošača kaznila je kompaniju s pet milijardi dolara (https://net.hr/danas/svijet/skandal-facebooka-i-cambridge-analytice-kako-su-prikupljani-podaci-s-milijuna-facebook-profila-u-korist-donaldu-trumpu)

Crtež: Preuzeto sa Google fotografije

Edward Snowden, bivši pripadnik obavještajne službe SAD, otkrio je da američke tajne službe itekako koriste naše podatke, te je dostavio dokumente o programima praćenja i nadziranja kojeg su objavile britanske novine Guardian.

Negativna strana interneta i društvenih mreža – gdje griješimo ?

Primjer krađe osobnih podataka i podataka kartice, uzburkao je javnost 2011. godine kada je hakovanjem mreže Sony Online Entertainment-a, Play Station-a i Qriocity muzičke usluge, ukradeno 24,6 miliona korisničkih računa, od toga 12 700 brojeva debitnih ili kreditnih kartica u SAD i 10 700 iz Njemačke, Holandije, Španije i Austrije.

Tu su i naše vlastite greške. Twitter nalog pod nazivom „Needadebitcard“ postavlja fotografije korisnika Twittera koji su već prethodno na vlastitom Twitter profilu objavili svoju kreditnu ili debitnu karticu. Ovakvo javno prikazivanje vlastitih finansijskih informacija naišlo je na niz osuda i ismijavanja drugih korisnika poput „Odlično. Mislim da ću sada otići u šoping“ i „Znamo ko će sada kupiti nove Nike patike“.

Vesima Čičkušić navodi i problem roditelja koji često dijele radosti i izazove roditeljstva, ne razmišljajući da li bi to što smatramo simpatičnim i duhovitim, moglo djetetu u budućnosti biti razlog neugode ili srama.

 U literaturi pojavljuje se termin „sharenting” (share and parent) koji ukazuje na pojavu pretrpavanja fotografijama djece, koje potencijalno predstavljaju rizik manjeg samopoštovanja kod djece u slučaju negativnih komentara, kao i rizik za moguće (buduće) uznemiravanje i zlostavljanje djece odnosno invaziju na njihovu privatnost.,,– zaključuje Čičkušić

U našoj zemlji, privatnost se može posmatrati i njeno narušavanje tumačiti sa više aspekata. Osim pojedinaca, tu su i mediji koji putem društvenih mreža kao dominatne platforme njihovih online izdanja, ne razlučuju javni interes od prava na privatnost te produbljuju i kreiraju problem privatnosti.

Obično jedan događaj privuče najviše medijske pažnje, medij o njemu izvještava skandalozno, skandal donosi preglede i novac, te u tom žaru donošenja ”sočnih” u suštini nepotrebnih informacija, novinar nerijetko pređe granice privatnosti, etičnosti i dobrog ukusa. Događaj izgubi svoju vrijednost vrlo brzo. Rijetkost je da se dublje zalazi i proučava uzročno-posljedični niz koji je ključ svakog događaja. Praksa više nije analitički i/ili kritički rasvijetliti. Dezinformacije i različiti nepotrebni aspekti priče dovedu do toga da se ponekad zapitamo: šta se zaista desilo, koja je to glavna vijest ?

Primjer jedne takve medijske drame i narušavanja privatnosti je ubistvo srpske pjevačice, o kojoj su; kako online tako i svi tradicionalni mediji kontinuirano izvještavali više od godinu dana. Sa tragičnog događaja ubistva, pažnja se preusmjerila na porodicu, teorije zavjere, finansijske probleme, porodične nesuglasice.

Intima: najveća zanimacija današnjeg društva

Primjeri intimnih izleta u javnost su česte eksplicitne prepiske javnih ličnosti, osoba koje obnašaju neku važnu poziciju, uživaju ugled, povjerenje i poštovanje. Pri tome ne mislim na uznemiravanje koje bi izazvalo moralnu sankciju – osudu javnosti poput one koji se desio u Srbiji gdje je predsjednik opštine Brus slao svojim zaposlenicama neprimjerene poruke.

Govorim o ovakvim primjerima:

Gradonačelnik Orbanove stranke bio je meta mađarskih i ponekih ovdašnjih medija radi objavljenog eksplicitnog snimka s jahte, koji nije ništa drugo nego zadiranje u nečiju intimu, privatnost, seksualni život i sklonosti. Javni značaj – nula bodova, šta više, degutantno je o tome čitati. Nadajmo se da će uskoro postati degutantno o takvim stvarima i izvještavati.

Intima – lična stvar, unutrašnji i lični život čovjeka, nešto što ostaje u određenom krugu ljudi, najčešće između dva partnera. Da li je i zašto više nije? Postoji i trend postavljanja fotografije nakon seksa, gdje parovi obično iz kreveta objave fotografiju na Instagramu ili Snapchatu, dopišu hešteg #aftersex ili napišu neki šaljiv opis te fotografija posluži i kao meme koji kruži internetom.

Šta se dešava ? Počevši od velikih igrača koji imaju korist od naše privatnosti, internet ‘nasilnika’ koji prisilno i namjerno ‘kradu’ dio privatnosti, do nas samih koji bez razmišljanja privatnost dijelimo kao bezvrijedan dio našeg života.

U Velikoj Britaniji alarmno-zaštitna firma ADT otkrila je da 78 posto provalnika koristi Facebook i Twitter kako bi ciljali potencijalna imanja.

Društveno prihvatljivo ponašanje danas predstavlja dijeljenje fotografija novorođenčadi, djece, trenutne lokacije, odmora, vlastite kuće, okućnice, novog mjesta stanovanja, automobila, vikendice, finansijskih primanja, dragocjenih predmeta, nakita… Objavljivanje ovakvih podataka kriminalcima olakšava namjeru, jer znaju gdje, kada i kako pronaći i otuđiti. Otkrivanje privatnosti zapravo nama čini štetu, svjesno ili nesvjesno izloženi smo opasnosti.

Enes Osmančević, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli govori o problemu privatnosti i negativnim efektima tehnologije koji se, kako navodi, mogu uvidjeti tek nakon „ perioda inkubacije“ – odnosno nakon njene široke prihvaćenosti i korištenja.

“Sama tehnologija interneta omogućila je s jedne strane – eksponiranje vlastite privatnosti, a sa druge – uvid u tuđu privatnost. Brojne platforme upravo su koncipirane za pokazivanje vlastite privatnosti, i to je tzv. dobrovoljno navođenje u eksponiranje, a sa druge – voajerski pogled u tuđe živote kroz uvid u privatnost drugih. Problem je u nedostatku komunikacijskog bontona, odnosno definiranih pravila korištenja informacionih tehnologija. Paradigma interneta je dostupnost – bilo koga, bilo kada i bilo gdje. Na toj se ideji razvio i Facebook kao platforma za ponovno povezivanje ljudi koji su izgubili međusobni kontakt, ali i kasnijeg čitavog niza platformi koje nude mogućnost, ne samo povezivanja, ne samo obnavljanja izgubljenih kontakata, već upoznavanje, razmjenu različitih vrsta sadržaja, već i kreiranje vlastitog image-a, bez obzira bio on stvaran ili lažan. Te mogućnosti vlastitog eksponiranja i voajerskog pogleda u tuđi život su – fatalna privlačnost društvenih mreža. „ – navodi Osmančević

Kako riješiti problem privatnosti?

Ako sa napredovanjem tehnologije imamo manje privatnosti, da li jednostavno možemo ‘resetovati’ naše djelovanje na internetu?

Pravo na privatnost jedno je od osnovnih ljudskih prava, zagarantovano konvencijom i zakonskim odredbama. Kako sačuvati i ne ugroziti svoje pravo? Internet i sve što se na njemu nalazi, ne dolazi sa uputstvom za upotrebu s toga sami simultano koristeći isti, upoznajemo i njegove prednosti i nedostatke.

Foto : Miren Aljić / Preuzeto sa Oslobođenje.ba

Profesor Enes Osmančević dao je svoje viđenje medijske pismenosti u našoj zemlji, te odgovorio na važno pitanje: kako na siguran način koristiti se internetom i društvenim mrežama?

„Medijska pismenost i kultura u BiH su na niskom nivou. Ljudi su svakodnevno izloženi nesigurnosti, zamkama i zloupotrebama internet komunikacije. Oni izlaze u „komunikacijsku džunglu“ sa malo ili nimalo znanja o opasnostima koje ta „komunikacijska džungla“ krije. To je veliki problem. Nekritičko konzumiranje medija, nespremnost da se uoče i prevaziđu zamke internet komunikacije mogu se prevazići edukacijom o mrežnoj komunikaciji, i to još od predškolskog uzrasta, a kasnije kroz osnovnu, srednju školu i studije. Više puta sam u posljednjih skoro dvadesetak godina govorio o potrebi uvođenje predmeta Medijska pismenost u škole, ali nije bilo reakcija odgovornih. Krajnje je vrijeme da se u obrazovnim programima osnovnih, srednjih škola i fakulteta nađe predmet – Medijska pismenost. Ne samo za studente komunikologije, i ne samo kroz formalno, već i kroz neformalno obrazovanje. Komunikacija je složena, neuhvatljiva, simbolička i višedimenzionalna, i ona se svakodnevno mijenja i o njoj se mora svakodnevno učiti na različite načine.“ – riječi su profesora Osmančevića

Koliko se zapravo institucije koje štite našu privatnost poput General Date Protection Regulation koja djeluje na području Evrope, građanima daje veću kontrolu nad njihovim podacima; mogu boriti sa djelovanjem giganata poput Google-a i Facebook-a?

Cilj GDPR je da preduzeća, organizacije kao i građani, imaju koristi u sferi digitalne ekonomije, ali uz postavljeni set pravila u kojim slučajevima se mogu i na koji način, prikupljati privatni podaci. Prošle godine u maju mjesecu, EU je donijela tu odluku koja nastoji regulisat korištenje podataka i odstraniti neželjeno kršenje. Uredba za zaštitu podataka u EU može kazniti kompanije u visini od 4 % njihovog globalnog prihoda, ukoliko prekrše pravila. Postoje i drugi zakoni koji djeluju u razvijenim zemljama a tiču se zaštite privatnosti. U SAD-u jedna četvrtina žrtava uhođenja zapravo prijavi da su bili meta cyberstalkinga. SAD, Japan i Australija imaju zakon kojim sprečavaju uhođenje putem cyber prostora, odnosno interneta.

U Bosni i Hercegovini postoji Agencija za zaštitu osobnih podataka, gdje stoje i međunarodni propisi. Jedan od njih je i Zaštita privatnosti i osobnih podataka na Internetu i online medijima. 2010 godine usvojena je preporuka o zaštiti podataka i privatnosti, međutim, potrebni su odgovarajući ljudski i finansijski kapaciteti za Agenciju. Efikasna zaštita ličnih podataka još jedan je od preduslova kojeg naša država treba ispuniti kako bi pristupila EU.

Dok sigurnosne i zakonske mjere koje se tiču privatnosti ne zažive, najvažnije je da mi sami postanemo svjesni važnosti privatnosti i opasnosti društvenih mreža.

Jedna od najučinkovitijih stavki koje možemo poduzeti, za koju nećemo morati tražiti pomoć od drugih je vlastita samokontrola. Ljudi žele podijeliti sa svijetom njima lijepe i važne trenutke, mjesta koja posjete, jedan zanimljiv i ispunjen dan..

Iz ovih primjera možemo shvatiti da otkrivanje privatnosti nije poželjno ponašanje i nekada dovede do ozbiljnih problema. Bez obzira na razvijene i jake sigurnosne sisteme, do naših informacija se može doći i to je jedina poražavajuća istina i problem. Razmisliti da li uvijek vrijedi odavati lične informacije poput jedinstvenog matičnog broja, broja kreditne kartice, pa čak i imena i prezimena. Ne rizikujte. O problemu privatnosti će se sigurno u budućnosti dugo polemisati.

Da li ćemo teško doći do rješenja, što zbog profita i moći, što zbog našeg nepažljivog prosumerskog ponašanja?

Piše: Slađana Josipović

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.