Hej ti Gore, prijatelju moj.
Dugo se nas dvojica nismo ispričali i opet ne znam što da ti kažem, a da ti to ne znaš.
Umoran sam i vjerujem da to vidiš na mome licu, mome ponašanju.
Ne stižem te ni pitati kako si ti, jer nekako očekujem da si uvijek dobro.
A znam da je to nemoguće.
Razumijem i da imaš pune ruke posla i da skoro nikad ne spavaš zbog intervencija koje moraš uraditi ovamo dolje, zato ću pokušati biti kratak.
Znam da je moje vrijeme s Tobom dragocjeno, ali vjerujem da u ovome trenutku sigurno si potrebniji nekome drugome puno više nego meni.
Zato, ako budeš imao neki hitni poziv dok nas dvojica razgovaramo, slobodno ti idi.
Ja ću biti tu i čekati te.
….
Prije nego ti bilo što kažem, želim te pitati kako si?
Jesam li te umorio od silnog traženja?
Jesam li te razočarao svojim ponašanjem?
Jesam li postao ono što sam te molio da ne postanem još kao dijete, kad sam nakon što me mama ušuška u krevet zajedno s bakom molio i razgovarao s Tobom?
Sjećam se i sada kako smo završavali molitvu: „Bože moj, molim Te budem baš onakav kakvim me Ti želim među ljudima. Pomozi mi da ne izgubim vjeru u Tebe, da ne izgubim ljubav, dobrotu, razumijevanje, skromnost, mudrost“.
Zoveš li me i dalje svojim prijateljem?
Svojim djetetom?
Dok čekam tvoje odgovore, dopusti mi još nešto da ti kažem.
Ne želim ovaj put ništa tražiti, jer znam da Ti znaš što mi treba.
I znam da ćeš kao i svaki put do sada poslati mi to u pravo vrijeme. Možda ne baš onako kako sam ja to zamislio, ali nema veze.
Bilo kakav poklon da mi pošalješ, velik je.
Jer je od tebe.
….
Hvala Ti.
Na ljudima.
Onima s kojima još uvijek dijelim ovaj prostor.
Imam osjećaj da si ti drugačije zamislio život ovamo dolje. Puno ljepši, skladniji, čišći, skromniji, prijateljski život.
A vidi nas.
Glavama, rukama, srcem umjesto da popravljamo mi kvarimo.
Sebe, ljude oko sebe, kuće, obitelji, ulice, brda i planine, gradove, države, šume, životinje, hranu.
Nego da te pitam, umoriš li se ti popravljati sve to poslije nas? I gdje se krije alat kojim se može popraviti čovjek koji sam siguran sve ovo ostalo nabrojano može uz tvoju pomoć sam popraviti?
Onima koje si pozvao sebi.
Imam osjećaj da si ti drugačije zamislio naš život s njima. Puno iskreniji, ljepši, duži, bez boli, prepun ljubavi.
A vidi nas.
Još uvijek ne znam da je normalno otići od onoga kome si došao, zbog novih dolazaka, ostanaka i na kraju odlazaka.
I onda se ljutimo.
Na tebe, sebe, život koji si nam dao, ljude koje si nam uzeo, vrijeme koje smo imali, riječi koje smo izgovorili kao i one koje smo prešutjeli.
Nego da te pitam, falimo li mi njima jednako koliko oni nama? Jesu li ti rekli ikad to? Da se mogu vratiti na pet minuta među nas, što bi nam rekli?
Gdje se nalazi ljepilo da zalijepimo ovo ranjeno srce i rasute mu komade?
…
Znam da sam rekao da neću ništa od tebe tražiti, pa hajde da se onda igramo ovako.
Ti si moj životni šef, a ja sam tvoj asistent.
Cool, zar ne?
Jasno je da ti imaš pune ruke posla i da trebaš nekoga tko će te podsjetiti na nešto.
Ta osoba sam ja.
Znači još jednom da ne bude da se nismo skužili- ja ne tražim ništa, samo te podsjećam.
Ne znam kako ćeš to uraditi, ali znam da hoćeš.
Zato…
Podsjeti ljude da koji imaju posao budu zahvalni.
Ohrabri one koji rade, a nisu baš istinski sretni da se ne brinu. I njih čeka pravi posao.
Onima koji dugo čekaju posao šapni da su tvoji pokloni najbolji, ali da i dalje očekuješ od njih da se trznu i traže.
Daj jača leđa onima koji nose težak životni križ i ne mogu raditi zbog svog osobnog zdravlja, zdravlja svojih roditelja, djece. A, onima koji rade da nikad ne zaborave one čiji se rad ne vidi, a neprocjenjiv je.
U svome rokovniku zapisao sam da te moram podsjetiti i na one koji traže ili još uvijek tragaju za svojom pravom ljubavi.
Ne znam kako, ali ako ikada itko poželi nekoga pitati kad će se udati ili ženiti, štrecni ga nekako.
Nervira ti to pitanje ljude oko mene.
Podsjeti one koji su se obećali jedno drugome do kraja života, da još uvijek žive.
A, obećanje je obećanje.
Šapni im na uho što je definicija iskrenosti i gdje mogu pronaći ljubav koju su obećali jedno drugome, a koju su jedno od drugoga sakrili.
Pokaži put onima koji su na raskrsnici.
Daj im ti neki znak, kad su sva svjetla na životnom semaforu u isto vrijeme upaljena, pa onda ne znaju hoće li stati, krenuti ili pripremiti se za neki novi, drugačiji korak.
Na ovoj mojoj listi, piše da te podsjetim i na zdravlje ljudi oko mene.
Čuvaj im ti zdravlje, kad očito sami sebi ne znaju.
Daj im snage da se bore s upalama, prehladama, životinjama koje ih napadaju, zračenjem, pogrešnim i ispravnim terapijama, čekanju u redovima.
Obriši im suze iz svih liječničkih soba, hodnika ispred operacijskih dvorana, nakvašenih nalaza i dijagnoza.
Čekaj, još samo ovo da ti kažem.
Čuvaj nas bolan jedni drugih.
I ne znam kako, ali daj da te se sjetimo svi više puta na dan.
Pa šef si nam.
Životni.
Pa prijatelji si nam.
Vječiti.
Utjeha.
Utočište.
Pobjeda u životnom porazu.
Izlaz u neizlaznim situacijama.
I mirno more na kojem luta naš nemirni brod.
Hajde, idi sad.
Ima hitniji situacija, sigurno.
I ne zaboravi.
Čekat ću te.
Ja.
I …
Ljudi oko mene.
Ne piše mi to u rokovniku, ali piše u ranama ljudi oko mene.
Hej prijatelju.
Hvala ti još jednom.
Preuzeto sa bloga Piso J