Bosna i Hercegovina kakvu želim

Zaista, ne postoji ljepše sunce od onog koje obasjava Sarajevo, dodatno kraseći najljepše parkove Olimpijskog grada. Dok snijeg, nagovještavajući dolazak proljeća, posljednjim detaljima ostavlja onu posebnu čar, prikazujući da i hladnoća može biti prelijepa, samo ako joj ne namećemo toplotu, pucketa pod mojim nogama i otkriva mi već napravljene staze po sebi. Poput ožiljaka, ali ne onih koji su urezani u vremenu, već onih koji se daju zacijeliti i potpuno nestati. Te staze me vode pored muzeja, poznate Trebevićke žičare, Vijećnice i biblioteka koje su pune ljudi koji koji više ne gledaju samo na egzistenciju, već žele da u potpunosti žive i osjete to isto od grada koji doista pruža utočište. Hodajući Ferhadijom, posmatram užurbanost, prikazanu na licima drugih, obogaćenu zvukom cipela koje snažno prelaze preko čaršijske kaldrme; ali ona ne predstavlja napor kojeg sam navikla da viđam u prošlosti, već tempo sa kojim se svi slažu. Tramvajem, potpuno uređenim i bez naznaka ubijanja i krađe, uviđam onu vraćenu slavu historije. Dok se krećem ka Vladi, vidim da je njeno dvorište opet pusto. Ipak, ljudima koji su svoj život stavili na rub je skojeno ruho budućnosti. Ali ne samo njima, već i svim građanima koji znaju da je rat bjesnilo, tama koja povlači nedužne i koja nije vrijedna ponavljanja. A zašto bismo ponavljali nešto što nas ubija? Ne u onom surovom smislu, već onom koji od nas ostavlja samo žive leševe, osuđene na propast. To smo mi uvidjeli i zato me ispunjava ta činjenica osjećajem sigurnosti.

Ali, pored proljeća u Sarajevu, jednako je lijepo ljeto u Banjoj Luci. Sjediti pored Vrbasa, udisati opojni miris pokošene trave i slušati šum vode koja poput balerine, graciozno prolazi pored Kastela, uviđam spoj religija, ali nikome ne smetaju, već svi dijele mišljenje da je to ono što nam istovemeno daje naše karakteristike i koje nas spaja. Ne utjecajući na nacionalizam, jer smo mi svi po nacionalnosti ljudska bića i ništa sporedno. Polako pred vrata života stiže kraj ljeta. Neretva u augustu žubori nikad jače i smjelije. Nad njom, ponosno se izvija Stari most, svojom plemenitom bojom pravi kotrast na vodom, ali se stapa sa njom. Poput druga koji ne gleda na interes. Onog koji vraća mlade u njihove rodne krajeve. Most se možda nalazi u Mostaru, ali on svojom energijom šalje poruke čak i izvan moje države, do najudaljenijih krajeva Zemlje, pozivajući na povratak. A osobe koje imaju srce, nikada neće moći da odbiju državu koja poput majke, štiti i voli. Šareno doba je donijelo svoj kofer topline i u Srebrenicu. Svaka osoba je pronađena, u inat onima koji su mislili da se istina može prikriti. Ona je bolna, ali dolazi sa saburom, ključem koji otvara vrata budućnosti. U prošlosti sam ovu zemlju opisivala poput Andrićeve Proklete avlije, gdje su nevini i bespomoćni ljudi osuđeni na bijedu, strah i krivnju sebe što nemaju zlo u sebi, koje bi ih odvelo do njihovog cilja, dok oni koji ga imaju, šetaju slobodno i imaju moć. Ali, sada to gledam drugim očima. Očima koje vide da su loši ljudi ništa više do plitkih osoba, onih koji se na sav glas hvale da upravljaju drugima. I vidim kako istinski inteligentne osobe šute o mnogo bitnijoj stvari. O tome kako upravljaju sami sobom, a time su draži Bosni i Hercegovini. Zemlji koja zaslužuje najveći spomen i najljepšu budućnost.

Učenica: Kanita Hamzić, IVd
Profesorica: Velida Tinjak
Prva gimnazija Sarajevo

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.