Koliko li samo ljudskih duša ima pokopanih, gdje ne znamo gdje se nalaze, kroz raspuća ratova, razaranja, ima i onih pokopanih „duša nad kojima nitko ne plače“.
Kada pokopaju beskućnika koji žive na ulicama vjerovatno najčešće kod sebe nemaju nikakvih dokumenata. Za njh kada umru ne obavlja se ispraćaj, nema nitko poznat, nema obitelji, nitko.
Nema ništa na tome grobu, niti cvijeća, niti svijeće, NIŠTAVILO… a taj netko pod imenom „NN“ je bio nečiji brat, nečiji sin/kćer, nečiji suprug, otac, itd…
Kako samo zastrašujuće izgleda sama činjenica da ste sami u bespuću mraka, tamnila, bar zadnji ispraćaj na ovoj planeti da netko bude s njim…
Ali kako je netko mogao postati BESKUĆNIK, na stotine je ranih „ljudskih sudbina“ koje su ljude dotjerale da živi na ulici bez ikoga svoga, bez toplog doma, bez mira i spokoja… Tko bi želio sebi takav život: Rekli bi nitko normalan..
Na mnoge je utjecala globalna „ekonomska kriza i recesija“, pa su ljudi koji su bili zaposleni imali kredite, pa se preko noći ostane bez posla, onda dođe jedno pod jedno na naplatu, prvo Vam uzmu kuću, obitelj/supruga se rastane ili ide živjeti kod majke, a što je Vama ostalo… Iščupali su Vam komadić duše i dostojanstva kojeg ste čitav život gradili… Sada Vam je 60 godina, tražite neprekidno posao, od vrata do vrata, nitko ne vidi u vama potencijal jer kažu imamo i mlađih da zaposlimo, i tako dan za danom prolazi i ono malo ušteđevine što ste imali u džepu polako se ispraznuje, spavate kod prijatelja jedan period, onda vidite da se njegova supruga ljuti jer narušavate nekome mir.
Odlazite dalje i tražite druga riješenja, što je ostalo od opcija, radili biste bili što samo da imate posao i krevet gdje možete zaspati, ali kao da ste „prokleti“ nemate više snage tražiti, moliti, polako odustajete svakim danom sve više i više, i ono malo novca u džepu se ispaznilo, odjeća i obuća već neko vrijeme smrdi, ljudi se na ulici okreću za vama jer ste se počeli osjećati, kao da vas je briga već polako gubite doticaj kako je to živjeti kao i ostali. U stomaku se čuje grmljavina jer se treba nešto pojesti, nema drugog nego otići do pučke kuhinje. Dolazite pred vrata i u momentu prije nego uzmete da otvorite vrata kroz glavu brzinom munje se prolama misao „JA SAM BESKUĆNIK“, život mi je u momentu prošao, koliko sam se mučio, radio, trpio, štedio, tražio, odricao… da bih postao beskućnik…
Ali glad ne pita tko si niti što si… Zahvaljujete se prvo Bogu što ste se nahranili, pitaju vas „nismo vas prije viđali kod nas“, gledate, a ne znate što odgovoriti, ostalo je ono malo riječi u grlu tako ih je teško izgovoriti… Gledate sve te ljude oko sebe pozdravljaju vas, i u tom momentu ste svjesni da ste i vi jedan od njih. Polako se upoznajete, polako se otvarate, pričate životnu prokletu sudbinu, već duže vremena kako niste razgovarali ni s kim, osjećate da vas netko sluša. I tako prolazi dan za danom, zbližavate se sa ljudima koji su sa vama, oni pričaju svoje životne nedaće, svatko ima svoj razlog.
Više i ne osjećate kišu što pada po vama, toliko je tog zamrlo u duši, a kamoli da osjećate hladnoću koja dolazi, osjećaji, dodiri, emocije su već daleko od mene miljama, molim Boga da mi se smiluje, molim Boga da čuva moju suprugu, oprostio sam joj već odavno. Ono što me drži na životu je ono što malo pišem u svoj rokovnik koji sam ponio, svakim danom zapisujem što mi se dešava, da netko nekad ga pročita. Jednog jutra me probudi galama, glasovi ljudi koji nisu u ovome kutku pakla dugo se već čuli, samo mi koji smo tu, i vidim da mi je prijatelj umro noćas u snu… Bože, koja praznina, Bože što si dozvolio ovo, uzmi i mene molim ga prekinjem ga… Prijatelj s kojim sam pričao, koji je dijelio sličnu sudbinu sa mnom, nekada smo se znali tako nasmijati da bi lakše zaspali, on je volio pričati viceve, jako dobro me je nasmijavao, znao je prepričavati tako smiješne događaje da bi mene nasmijao i oraspoložio i izmamio osmijeh na lice, a sada samo tišina, beskonačna tišina u duši koja me ubija, pitam ljude koji su došli po njega gdje će ga odvesti. Ovaj čovjek iz pogrebnog društva mi kaže pokopati će ga na groblju, bez ikoga, sa inicijalima „NN“…
BOŽE, uzmi me samo da me nema… jedino mi je to prošlo glavom, ovaj čovjek je imao ime i prezime, imao je kuću, imao je psa, imao je obitelj, ja pokušavam objasniti ovome čovjeku, on kaže takva nam je procedura, oprostite, ali moramo ići… I na njegovom grobu nema tko da pusti suzu, da baci zadnju ružu, da upali svijeću, da kaže dvije tri rečenice..
Samo hladna spoznaja mračnog mjesta nad kojim nitko ne plače.
Napisala: Žana Alpeza
