Za djecu bi roditelji trebali predstavljati „Bogolika Stvorenja“, ali je li tako???
Da li je tako u našem životu?
Promatrajući roditelje mi gledamo, učimo i prihvaćamo, primjenjujemo sve što oni rade, jer ne možemo drugačije. Kako je živjeti odrastati, koračati u život onoj djeci koja potječu iz kaotičnih obitelji, neurednih domova, gdje je samo ponekad prisutna ljubav!
To što sam navela „neuredan kaotičan način života“, to ne mora značiti da je roditelj lopov, kriminalac ili slično. Isto tako to mogu biti roditelji koji se bave nekim od profesija medicine, prava, i nama se čini kao da imaju uredan život, a u stvari on lišen „ljubavi“.
Rodtitelji koji odgajaju svoju djecu na način da nemaju vremena za njih, nemaju pažnje, nemaju snage, itd., oni će poduzeti mjere usred njihovog nestašluka, bezazlene igre, itd…
Na način koji je brutalno bijesan, bez promišljene namjere, te neanalizirajući problem, o tome koji je konkretan. Oblik reakcije bio potreban. S druge strane oni roditelji koji posvećuju svojoj djeci pažnju, ljubav, vrijeme, itd., oni će njih primjetiti na suptilan način, promatraće najmanje detalje kako jedu, kako izgovaraju bezazlene laži, kako se smiju, itd. Ova djeca će izrasti u jednu samosvjesnu vrijednu osobu što je suštinski bitno za mentalno zdravlje, i predstavlja stub samodiscipline.
Ali znamo da se ovakvo uvjerenje mora steći u ranom djetinjstvu, u zrelijim godinama je to teže nadoknaditi s tim da se treba reći da ova djeca, tj. poslije odrasle osobe, koje nisu imale oslonac potpore roditelja, nažalost ne svi, imaju „ugrađeni kompas“ koji im pruža i pokazuje te unutrašnje osjećaje sigurnosti i vrijednosti.
Ali što je sa onom djecom koja su napuštena, da li zbog smrti, zanemarivanja ili zbog nedostatka ljubavi. Ta djeca koja su psihički ili stvarno napuštena sazrijevaju bez osjećaja da je svijet sigurno mjesto. Zbog tog osjećaja oni ga smatraju strašnim, zbunjujućim, zastrašajućim, i nisu spriječeni da se u sadašnjem trenutku odreknu trenutačnog stanja u ime većeg zadovoljenja, ljubavi, sigurnosti za budućnost.
Zato ih zovemo „Grijesi otaca ili Grijesi roditelja“, upravo iz opravdanog razloga, a to je da im nisu pružili osnovnu bazu, stup, i na neki način oni će doživotno, ali mukotrpno uspinjati se, i to uspinjanje nažalost nerijetko završi „Neuspjehom“.
Slušajući i proučavajući dr. profesora akademika Vladetu Jerotića na njegovim predavanjima, on kaže da te osobe koje su na neki način bile lišene ljubavi, pažnje, oslonca, potpore u mladim danima za životnu pripremu budućeg života, se desi nešto što on kaže „Božje milosrđe“, a to mi kažemo za osobu koja je ostala bez roditelja, prolazila težak život, izrasla u jednu dobru, stabilnu zrelu osobu….
Ali nažalost rijetki su.