Kada ste se posljednji put’ probudili sa onim maleckim osmijehom, spokojni i mirni, zadovoljni sa onim što jeste i što imate, bez težnje za drugačijim?
Mislim da smo svi svjesni koliko je kod većine nas izgubljen onaj divni osjećaj unutrašnjeg mira zbog konstantnog nezadovoljstva koje nam se uvlači pod kožu. Gladni smo i prokleti, ali ne hljeba. Iz dana u dan nam se otvaraju apetiti za materijalnim stvarima, novim automobilima, komadima plemenitih metala, krpicama i novčanicama a sreće nema. Gdje se gube prave životne vrijednosti, da li to više iko spominje?
Evo prijedlog: obujte nove, brendirane cipele. Da, osjećate zadovoljstvo, osmijeh na licu se pojavio zbog nečega novog u vašem životu, ali za dva, pet, deset dana te cipele padaju u zaborav, osjećaja zadovoljstva nema, trajao je prilično kratko. Zar ne? Sjeti li se ko pomisliti ima li tu sreću da voli i da je voljen od strane voljenih, da ga služi zdravlje, kao i najvažnije ljude oko njega, ima li tu sreću gledati jesenje lišće kako pada i rasipa tople boje. Danas, kako ja to vidim, prvi snijeg usrećuje samo ljude na filmovima, rijetko ko od nas ga primjećuje, kao i sve sitnice uopšteno. Ukoliko neko nažalost nema tu sreću za prethodno navedenim neće je nikada naći u materijalnom i lažnom, a zavaravati će se uporno i uporno. Odavno je svijet otišao u pogrešnom pravcu, kada smo kao generacija počeli pratiti i ne baš tako kvalitetne trendove, ali ima nade.
Vratimo se u realnost i razmislimo da li smo možda ustvari već sretni. Ljudi! Zaljubite se, zavolite, pjevajte, družite se, pronađite razlog zbog kojeg vaše srce lupa u pozitivnom ritmu i tu je sva poenta. Ja jesam!
Piše: Aldina Durić, studentica PF UNTZ