ELMA FETIĆ: Štitiš me jer ti je naređeno

”Prestani da mi se obraćaš”

”Neugodno ti je? Bojiš me se?”

”Ne bojim te se!”

”Teško mi je povjerovati u to”

”Zar nije tvoj zadatak da me zaštitiš?”

”Tako je”

”Pa čega onda da se bojim?”

Zid. Bjelina koja se isprepliće nitima razuma i jaka aritmija. Čudan je osjećaj mira i adrenalina. Toliko različit, a toliko ekstreman. Ne može jedno bez drugog. Poslije adrenalina mora doći mir, ili je drugačije?

”Toga da ludiš. Ne vjeruješ li stvarno da pričaš sa mnom?”

Koliko ste sigurni u svoj razum? Je li dovoljan trenutak ili jedna jedina riječ da vas razuvjeri u sigurnost vašeg stava. Je li razum imaginarna igra, bajka u koju vjerujemo ?

”Mogu li ti dotaknuti krila?”

”Ha, naravno da ne. Da tolerišu svačiji dodir, ne bi bila tako lijepa i bijela.”

Može li dodir toliko uprljati? Postoji li neko čije su misli toliko ogavne da mu dodir postane crn?

”Ja sam svako?”

”Ti si neko koga ja štitim, zato te na neki način volim, ali to ti ne daje za pravo da dodiruješ moja krila.”

”Štitiš me jer si za to stvoren. Jer ti je naređeno.”

”Misliš li da možeš srčano štititi nekoga koga ne voliš?”

”Da si me zaštitio ne bih bila ovdje. Umirem li?”

”Trenutno ne. Za ostatak dana nisam siguran.” Panika. Suze i strah. Zašto se čovjek toliko pribojava nepoznatog. Ne znam, ali se bojim. Nije siguran da li ću umrijeti do kraja dana. Čovječe, u kojoj kutiji sam ja?

”Zašto si se uzbudila? Nisam ti rekao ništa što ne vrijedi za bilo koje živo stvorenje”

”MOLIM?”

”Pa bilo koje živo stvorenje može umrijeti u bilo kojem trenutku. Šta je tu čudno? Ti možeš umrijeti do kraja dana, tvoj djed, prijatelj, dijete…”

”Ne spominji dijete. Slušaj, moraš da znaš da je Ena tek počela da živi i da sam joj ja sve što ima, ona nikad ne bi mogla živjeti bez me…”

Prolom smijeha prostorijom. Ko ima snage nasmijati se nečijoj muci? Je li to karakteristika onih koji su započinjali ratove ?

”Vi ljudi sebe stvarno precijenjujete.”

”SLUŠAJ ME ŠTA TI GOVORIM”

Vrisak, koji u ljudskoj prirodi ne odaje ništa drugo do nesigurnost i strah. Ali to nisam krila.

”Slušaj ti mene. Milijardama godina ja gledam vas ljude. Milijardama godina ostajete uvjereni da se bez vas ne može. Da draga, svako od ovozemaljskih bića bi preživio tvoj nestanak. SVAKO. Milijardama godina ljudi žive u zabludi da na ovom svijetu postoje osobe koje ne bi znale funkcionisati bez njih. Kakvo razmišljanje jadnih i prepotentnih, precijenjenih ljudi. Štitim te 28 ovozemaljskih godina. Jesi li svjesna šta bi ti se sve desilo da ja nisam bio tu. Droga je bila tvoj izbor, a ja se ne petljam u svjesne izbore. Zato ne znam da li ćeš preživjeti, ali znam kakva je Enina sudbina, to dijete tvoj primjer može samo izbaciti iz tog kolosjeka. Ne precjenjuj ni sebe ni ljudski rod. Vi ne možete shvatiti ono što vam je nedokučivo.”

”Odgovori mi da li ću umrijeti”

”Ne znam, ja nisam Bog.

Znaš, neko vrijeme sam se ponosio tobom. Sa 22 si bila odlična, sjećaš se? Fakultet, posao, sve.”

”Kako razgovaram sa tobom?”

”Ja sam stvarno u tvom prisustvu, ali ti si u komi. Muškarac pored tvog kreveta vjerovatno misli da buncaš. Ili da umireš, hah. Oprosti, nekada jednostavno ne mogu da se ne našalim.”

”Ko je pored mog kreveta?”

Zapitamo li se ikada čije brige smo dostojni… jesmo li dostojni ičije?

”Muškarac koji ti prijeti, jednom sam te zaštitio od njega, znaš, trebala bi mi se zahvaliti.”

”Zna li za Enu?”

”Zna.”

”Sranje. Slušaj, ne znam dal’ si stvarno tu il’ si iluzija, ali molim te, ako nisam luda, uradi nešto da zaštitiš Enu.”

”Hm, vrlo rado, djevojčica je slatka, ali nažalost ja nisam zadužen za nju.”

”KO JE ONDA JEBENO ZADUŽEN ZA NJU?”

”Čudno kako vama ljudima psovke olakšavaju. Uvijek me zanimalo kako, pa to su obične riječi. Možete reći bilo šta drugo, ali vama je ci…”

”Molim te.”

”Rekoh ti malo prije da Ena ima svoju sudbinu, to što uništavaš svoju neće uticati na njenu. Samo će joj otežati, ali to će joj pomoći da ojača.”

Da li nas nesretni događaji ojačaju? Da li nas samo guraju do stramputice razuma?

”Želim drugu priliku.”

”Čekaj, samo sekundu, hm, da 1234 29424 29402 29399 000 put da to čujem. To je otprilike broj preseljenja na drugu stranu kojima sam prisustvovao.”

”Preseljenja?”

”Umiranja.”

Druga šansa postoji, ali je tako rijetko dobijamo. Kada izigravamo nečije povjerenje, nadamo li se drugoj šansi? Svakako. Možemo li je dobiti kada izigramo sebe ?

”Jel’ i oni loši izgledaju kao ti?”

”Mi nismo dobri ili loši, mi samo imamo zadatke, mi služimo. Ali vi ljudi volite okrivljavati druge za svoja nedjela. Volite prati ruke od vlastitih postupaka. Mi jesmo prisutni, ali izbori su vaši. Izbor. Kako znati pravi put? Da li nas laže osjećaj ili razum?

”Idem sad, nadam se da te ovaj san neće prestrašiti kada se probudiš…”

”Probudiću se?”

”Hoćeš, nažalost. Kažnjena si.”

”Kažnjena? Pa sad si rekao da…”

”Da, nastavljaš da živiš. Baš zato si kažnjena. Vraćena si svojim izborima, sa kojim se nisi naučila boriti. Vraćena si onome što si htjela. Što si birala, a što te toliko uništava. Iz dana u dan.”

Zar nisu vlasititi izbori sloboda? Ljudi nisu svjesni da sloboda vrlo često svojim velikim krilima i beskrajnom stazom zna da skroji zlu kob.

”I još nešto. Ako Ena ne bude tu kada se probudiš, ne brini se. Dobro je. Samo je nagrađena boljim mjestom. Ona ga zaslužuje više nego ti.”

Piše: Elma Fetić

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.