Kraj dana. Još jednog. U već poznatoj firmi u kojoj je radio već su odavno sva svjetla pogašena i sva jeka na hodnicima je utihnula. Zapravo, nije to kraj dana. Samo završetak radnog vremena. Kraj dana je nešto posve drugo. Već je odavno otišao i Mirza iz kancelarije preko puta. Otišla je i Sanja iz računovodstva, koja ga neprestano hvali na sastancima govoreći kako je neizmjerno posvećen poslu koji obavlja. Toliko posvećen da ostaje poslije svih. U njegovoj kancelariji ne gori svjetlo. Sve tiho uranja u noć, odmarajući se za novi dan, novi početak. Ili je to samo još jedan datum? Bling…poruka. Još jedna…još jedna. Zar je bitno od koga je ? Zvuk notifikacija odavno je u njegovoj glavi izazivao samo narušavanje nirvane koju je pleo vlastitim mislima. Sabotaža mira. Njegovog trenutka odmora. Laptop je odavno ugašen a registratori razbacani i netaknuti. Pa šta, to je njegova kancelarija i njemu taj nered najmanje smeta. Petak je. Do prije par godina sad bi već bio u poznatoj diskoteci okružen ljudima i bukom koja mu je ponekad smetala. Onda je shvatio da je buka mnogo jača u tišini njegove kancelarije. To je nešto mnogo jače od komercijalne muzike koja dopire iz zvučnika zaklonjenih dimom u bilo kojem kafiću. Treća latica. Vadi kutiju cigareta na kojoj piše “Pušenje ubija”. Zašto ljudi toliko dopuštaju porocima da rukovode njima, iako znaju da će ih na kraju uništiti. On nije pušač. Za ostale, on je mlad momak koji trenira i zdravo se hrani. On to samo, eto, kad ostane prekovremeno. A ostajao je često. Zvonjava telefona. Na displeju crnog Samsung Galaxy-ja piše “Hanči”. Neće se javiti. Voli je. Mnogo je zaljubljen i ženi je sljedeću subotu. Ali, sad nije trenutak. Ne može slušati njene prodike o vjenčanici i cvijeću za svadbu kojim nije bila zadovoljna. Njemu je to banalno. Cvijeće k'o cvijeće, žene previše glumataju oko toga, a zna da će u vjenčanici biti najljepša žena na svijetu. Bar njemu, ali zar to nije najbitnije? Objasniće joj to sutra.
Ispod prozora čuje se vriska tinejdžera. Nekolicina momaka prosipa niz besmislenih rečenica, kul fazona radi kojih će ispasti simpatični djevojkama. Kratki smješak. To je i on nekada radio. To su i oni radili. Alen, Edo i on. Tri nerazdvojne individue. Od osnovne. Alen je govorio da će na njegovoj svadbi da potroši sve što ima. Kladili su se ko će prvi da se oženi, a ko će ostati vječiti samac. Kancelarija postaje sve uža i počinje da guši svojom tjeskobom. Alen više nije među živima. Njegov kum na dan vjenčanja neće staviti potpis svjedoka. Prije nešto više od godinu dana, muški trio se zaledio. Alen je otišao tek mjesec dana nakon što je upoznao Hanu. Prva djevojka za koju je rekao da ga zaslužuje. Edo će potpisati. Nisu se morali svađati oko kumstva. Sudbina se pobrinula da Alen nikada ne zapjeva na vjenčanju svog najboljeg druga. Od dana nesreće, buku diskoteka zamijenio je tišinom svoje kancelarije. Edo i on ne izlaze više kao prije.
“Brate, ženim se, vrijeme je da se malo uozbiljimo, pa ne možemo vječno djeca da budemo”, šalili su se na kafama na kojima su od onog dana samo gutali knedle i pričali o neobaveznim temama. Nisu imali snage da spominju Alena, ali on se uvijek osjećao među njima. Cigareta je završena, sat odavno otkucava vrijeme kad je trebao biti kod kuće. Hana sigurno ludi jer se ne javlja. To je uredu. Žene su takve. Sigurno joj se sad mota sto stvari po glavi. Čudno je koliko ljudi fale u najbanalnijim situacijama. U tami kancelarije. U supermarketu. U gužvi. Samo zabole. Zafali rečenica. On je već odavno ponavljao u glavi ono što bi mu Alen govorio. Sad bi mu vjerovatno dosađivao sa svojim rečenicama tipa “…e, a stvarno ne mogu da vjerujem da se ženiš sa 25 godina, znao sam da si od nas trojice najveći emotivac”. Isto tako je znao da bi Alen te subote bio jednako sretan koliko i on. Pio bi i pjevao, ljubio pjevača i plakao od sreće. Ali, sve je prolazno. Ljudi odlaze. Sa sobom odnesu sve trenutke i događaje. Samo ljubav ostave. To se ne odnosi tako lako. Siguran je da Alen i sada slavi. Negdje gore, nekako, na neki svoj, nebeski način. Ostajaće on još dugo prekovremeno. Nikada neće upaliti svjetlo. Ima osjećaj da tu negdje, u toj tami, sjedi Alen i sluša šta priča. Razumije njegove misli. To je bila njegova nirvana i njegov smiraj. Alen mora znati da se on ženi. I sigurno će taj dan, negdje gore da plati nebeske trubače da odsviraju ovozemaljsku njihovu pjesmu.
Piše: Elma Fetić