U zadnjih desetak godina možemo na svakom koraku uočiti kako se reklamiraju neka nova zanimanja. Ustvari, i to u takvim količinama da je toliko novih tzv. „zvanja“ servirano da se ne možemo odlučiti kod koga da potražimo uslugu.
Eksperti od raznih vidova psihologije, više ne možete niti vidjeti normalno potpis psihologa, neuropsihijatra, itd., sve iza nešto terapeut za ovo, terapeut za ono, self-help novi oblik itd..
Odlučiti se otići kod psihologa, pa odete proučiti malo online u kojem gradu je tko, pa vam tamo počnu informacije iskakati da ne znate više što je ispravno.
Škole i institucije niču u restoranima-iza uglova?
Pa naša država nakon devedesetih je otvorila toliko privatnih fakulteta, škola, pa onda International school business, pa razni centri, itd., da su te institucije nastale skoro preko noći. I dobro zarađuju. Vi imate npr. srednju strukovnu školu sa pravom javnosti gdje oni sudionici koji recimo nisu završili školu,dodju i upišu se i evo prođe koji mjesec i evo diplome sa četverogodišnjim zvanjem. Pa još ti koji idu dalje, recimo privatni fakulteti, naravno da imaju svojih prednosti, no međutim „ispeći znanje“ u ovakvim institucijama je doista mala vjerovatnost za to. I što je najtužnije od toga ti koji su završili visoke škole će sutra se zaposliti kao nastavnik, profesor i prenositi „stečeno znanje“ idućim generacijama. Strašno. A tek gdje su neke ove institucije nastale, u restoranima, iza raznih uglova, ne može čovjek da povjeruje.
Zašto je to tako?
Nepojmljivo je da jedna mala država treba toliko privatnih škola. Imate univerzitete, fakultete koji imaju dovoljno kapaciteta da prime studente, no ovdje je riječ zapravo o sasvim nečemu drugome, kroz ovo otvaranje ovih škola, vlasnici dobro zarađivaju, narod je postao „lijen“ da se daje da nauči da se kvalitetno obrazuje,pa majke i očevi šalju kćerke i sinove u ove institucije da završe, bitno je da u rukama mašu sa diplomom. Jer ionako će se tata pobrinuti za to da posao pronađe. I evo ga nova generacija „diplomiranih eksperata“, od ekonomije, managmenta, turizma i slično.
Pa kćerka kaže: „ja sam završila MBA“, i ona pokupila čitavu pamet svijeta. Ne možeš joj prići, ne prestaje mahati sa diplomom koja je stečena „krvlju i znojem “.
Oni sa dubljim džepovma šalju svoju djecu na ove tzv. svjetske „international school“, pa to onda daje dodatnu dimenziju za njih, jer u diplomi piše da je završila/o International School for…“? I tako se vrtimo u brlogu NEZNANJA!
Generacije kvalitetnih akademika, profesora, ljudi od znanosti i slično se polako zaboravljaju, polako stare, tko više želi slušati ćelavog starca, kada ovamo imamo novopečenu damu sa svijetskom diplomom. Sa njom će nam približiti kako se to tamo uči, kako se to tamo živi i slično. Jer ovi ne znaju kako se to radi u svijetu.
Otuđeni intelektualci !
Meni je najžalosnije od svega, čak niti ovi novopečeni „diplomirani eksperti“ mi ne smetaju,jer ipak će vrijeme pokazati kvalitetu, već ovih profesora, akademika, koji se polako „OTUĐUJU“ ili bježe. Mogu samo zamisliti kako je njima to sve gledati. Ali,oni ne bježe negdje iz države već se polako potajno,tiho, udaljavaju od ovoga svega, jer duša počne boljeti, ulagali su toliko u generacije, u sebe. Vide da je država, vodstvo,politika ili tko već omogućio da se ovaj „Brlog Neznanja“ širi kao epidemija. I ustvari oni postaju nemoćni da im se glas čuje, da ih netko posluša, pa kada sretnete nekoga od profesora počnete razgovarati sa njima, i vidite u očima koliko ih to boli. Ali zbog svega, očito im je ostala jedina ovo mogućnost da se sklone, da nađu nove hobije, neki su i puni aktivni pa pišu, skromnim pisanjem upozoravaju na budučnost.
Teorija neobrazovanja !
Neobrazovanje danas, po Konrad Liessmannu, nije nikakav intelektualni deficit, nije nedostatak informacija, nije defekt kognitivne kompetencije, nego je odricanje od htjenja da se nešto uopće razumije. Danas kada se govori o znanju,radi se o nečemu drugom od razumjevanja.Ideja razumjevanja, nekada osnova za duhovno-znanstvene djelatosti po sebi, u najboljem slučaju prizemljuje u politički korektnoj frazi o razumijevanju drugoga kao izrazu iznuđene tolerancije.
Neobrazovanost u našem smislu ne znači, dakle, odsutnost znanja ili čak gluposti. Tamo, pa čak i u povijesnim vremenima „prosvjetiteljstva“, se vodi herojska borba protiv gluposti ljudi koji još uvijek premalo znaju, koji su neprosvijećeni i ne znaju ispravno arugementirati, te ostaju zarobljeni u svojim predrasudama, koji podliježu stereotipima.
Znanje je MOĆ!
Znanje je moć! Ovu rečenicu je Francis Bacon zopočinjao projekt moderne. Počevši od razvitka modernih društava, niti u jednom se područje života nije toliko polagalo nade kao u područja obrazovanja. Obrazovanje je bilo nada radničke klase da će sa znanjem dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele ili ipak zaostale revolucije, ustvari obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati grupe npr. žene, imigrante, osobe sa invaliditetom, te druge marginalne skupine.
Obrazovanje je sredstvo kojim treba sprječavati diskriminaciju, primitivizam, predrasude, glad, siromaštvo, nezaposlenost, nehumanost u svim oblicima, sredstvo kojim treba svladavati izaove koji su pred nama u budućnosti, za dobrobit onih koji iza nas ostaju.
Da li sada to radimo i kakav nam je sustav obrazovanja, najbolji ćemo odgovor dobiti u budućnosti da li smo ostali na istom mjestu ili se razvijamo?
Piše: Žana Alpeza
