Danima sam pacijent UKC Tuzla. One najvažnije institucije u životu svih nas. Iste one institucije kojom su upravljali različiti “stručnjaci”, pardon, oni su na struku zaboravili čim su zakoračili u zgradu uprave ove institucije. Znate kako se tamo dolazi, ne sigurno po stručnosti i zasluzi samo, već i po mjestu koje zauzimate u nekoj od stranaka. Valja biti prvi, skandirati ime predsjednika, pokloniti se onom što je diplomu stekao od sabaha do akšama, smješkati se istima (a takvi obično nemaju smisao za humor), sve to za mjesto upravne zgrade.
Dok je UKC plijen svake stranke i dok se utrkuju za mjesto u upravi (a tamo mogu i oni koji su ustanovu posjećivali samo kad se ozbiljnije prehlade), ljudi od struke rade na aparatima koji su malo mlađi od mene, a možda je poneki i stariji. Na MRI se čeka mjesecima, operacije srca također, jedan nalaz čekate i po mjesec da bude analiziran….
Tako izgleda sistem UKC Tuzla i ne zato što se ne trude oni koji ovdje rade, ne zato sto neko nema empatiju prema vama, nego zato što ovdje nema dovoljno ljudi, aparata za broj pacijenata. Ovi na kojima se radi su često pokvareni što dodatno usložnjava problem. Odjel na kome ležim pretpostavljam da je renoviran nekad 60-tih s obzirom da velika uprava i stručnjaci koji se tamo nalaze i koji su se nalazili nisu uspjeli sjetiti kupiti ni trakice za prozore, pa tako na 26 stepeni vani u sobama pacijenata je preko 30. Ne trebam vam dragi moji stručnjaci objašnjavati da ovdje ima ljudi koji zbog prirode bolesti imaju neku ranu, da se bakterije lakše razmnožavaju, da nije humano za boravak onih koji ne mogu iz kreveta ustati.
Znam da ste kao građani često ljuti na one što vas zakažu za par mjeseci, što vas ne mogu primiti kada vi mislite da je to neophodno, ali približiti ću vam situaciju.
Gledala sam ljekare koji dolaze ujutro najdalje do 7:30, tokom dana pregledaju na desetine pacijenata i obiđu i one ležeće. Nakon toga ostaju u dežuri. Ostaju u ambulantama dočekujući nove pacijente kojima je potrebna pomoć. Često ni sami nisu zdravi, ali sve to vi ne možete vidjeti, ni njihove nadrndane i egoistične šefove, načelnike.
Prije nekoliko noći srela sam jednu doktoricu koja je dolazila sa ko zna kojeg prijema, uljudno me pozdravila, ali važnije od njenog pozdrava i pitanja kako sam noćas, zanimalo me kako je ona. Vidjela sam joj u očima umor, vidjela sam iscrpljenost koja je vapila za pošteno pojedenim obrokom i krevetom. Vidjela sam neke od njih koji s vlastitim bolovima dolaze da pregledaju svoje pacijente i završe njihove probleme dok vlastiti mogu sačekati. Stanuje ovdje ljubav prema nauci, ljudima zbog kojih su tu, stanuje ljudskost, stanuju ljudi koji žive za uspješno liječenje, ali nemaju adekvatne uslove rada.
Ponekad kad pogledam umorna lica koja imaju snage da se nasmiju, odgovore na vaše pitanje, ohrabre, pozelim da ih više shvatite. Pokušajte u najvećem strahu i ljutnji razumjeti da su oni samo dio kompanije čijeg vlasnika nije briga u kakvim uslovima mu radnici rade, dok prave profit. Sva pitanja koja imate, ljutnju, primjedbu, lično proslijedite gospodi u zgradi uprave, Ministarstvu zdravstva TK, ali i Skupštini TK.
Piše: Anisa Mahmutović