Da li možemo izliječiti zdravstvo u Tuzlanskom kantonu?

Danima sam pacijent UKC Tuzla. One najvažnije institucije u životu svih nas. Iste one institucije kojom su upravljali različiti “stručnjaci”, pardon, oni su na struku zaboravili čim su zakoračili u zgradu uprave ove institucije. Znate kako se tamo dolazi, ne sigurno po stručnosti i zasluzi samo, već i po mjestu koje zauzimate u nekoj od stranaka. Valja biti prvi, skandirati ime predsjednika, pokloniti se onom što je diplomu stekao od sabaha do akšama, smješkati se istima (a takvi obično nemaju smisao za humor), sve to za mjesto upravne zgrade.

Dok je UKC plijen svake stranke i dok se utrkuju za mjesto u upravi (a tamo mogu i oni koji su ustanovu posjećivali samo kad se ozbiljnije prehlade), ljudi od struke rade na aparatima koji su malo mlađi od mene, a možda je poneki i stariji. Na MRI se čeka mjesecima, operacije srca također, jedan nalaz čekate i po mjesec da bude analiziran….

Tako izgleda sistem UKC Tuzla i ne zato što se ne trude oni koji ovdje rade, ne zato sto neko nema empatiju prema vama, nego zato što ovdje nema dovoljno ljudi, aparata za broj pacijenata. Ovi na kojima se radi su često pokvareni što dodatno usložnjava problem. Odjel na kome ležim pretpostavljam da je renoviran nekad 60-tih s obzirom da velika uprava i stručnjaci koji se tamo nalaze i koji su se nalazili nisu uspjeli sjetiti kupiti ni trakice za prozore, pa tako na 26 stepeni vani u sobama pacijenata je preko 30. Ne trebam vam dragi moji stručnjaci objašnjavati da ovdje ima ljudi koji zbog prirode bolesti imaju neku ranu, da se bakterije lakše razmnožavaju, da nije humano za boravak onih koji ne mogu iz kreveta ustati. 

Znam da ste kao građani često ljuti na one što vas zakažu za par mjeseci, što vas ne mogu primiti kada vi mislite da je to neophodno, ali približiti ću vam situaciju.

Gledala sam ljekare koji dolaze ujutro najdalje do 7:30, tokom dana pregledaju na desetine pacijenata i obiđu i one ležeće. Nakon toga ostaju u dežuri. Ostaju u ambulantama dočekujući nove pacijente kojima je potrebna pomoć. Često ni sami nisu zdravi, ali sve to vi ne možete vidjeti, ni njihove nadrndane i egoistične šefove, načelnike.

Prije nekoliko noći srela sam jednu doktoricu koja je dolazila sa ko zna kojeg prijema, uljudno me pozdravila, ali važnije od njenog pozdrava i pitanja kako sam noćas, zanimalo me kako je ona. Vidjela sam joj u očima umor, vidjela sam iscrpljenost koja je vapila za pošteno pojedenim obrokom i krevetom. Vidjela sam neke od njih koji s vlastitim bolovima dolaze da pregledaju svoje pacijente i završe njihove probleme dok vlastiti mogu sačekati. Stanuje ovdje ljubav prema nauci, ljudima zbog kojih su tu, stanuje ljudskost, stanuju ljudi koji žive za uspješno liječenje, ali nemaju adekvatne uslove rada.

Ponekad kad pogledam umorna lica koja imaju snage da se nasmiju, odgovore na vaše pitanje, ohrabre, pozelim da ih više shvatite. Pokušajte u najvećem strahu i ljutnji razumjeti da su oni samo dio kompanije čijeg vlasnika nije briga u kakvim uslovima mu radnici rade, dok prave profit. Sva pitanja koja imate, ljutnju, primjedbu, lično proslijedite gospodi u zgradi uprave, Ministarstvu zdravstva TK, ali i Skupštini TK.

Piše: Anisa Mahmutović

1 komentar

  • Za mene je najinteresantnije da stanovnici i državljani države Bosne i Hercegovine samo opisuju stanje u državi i društvu bez da ponude rješenja. Ovaj (zdravstvo) kao i svi drugi problemi imaju duboke korjene i samo im je jedan zajednički uzrok. Taj uzrok je nepoštivanje ljudskih prava i dok traje ovo nepoštivanje lj. pr. bosanskohercegovačko društvo će se baviti deskripcijom stanja i posljedicama, a uzrok i dalje ostaje ne prepoznat i ne taknut. Iz ovog razloga želim skrenuti široj bosanskohercegovačkoj javnosti fokus na strateško parničenje. Na strateško parničenje se prirodno veže i problematika nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH što su krivična djela i podliježu krivičnom zakonu i sankcijama. Međutim, cijela javnost od da tako kažem običnih stanovnika i državljana države BiH, u koje spadam i ja, pa preko akademske i intelektualne zajednice šuti (advokati, pravnici, profesori, sudije…); niko da podigne, barem, krivičnu prijavu, jer se ona može podići i anonimno! Više puta sam prozivao i tražio pomoć od iste te zajednice ali odgovora nema. Dakle, na nama je da se solidarišemo i krenemo u strateško parničenje za očuvanje minimuma moralno-političkih zahtjeva prirodno-pravnog karaktera što i jesu ljudska prava. Ovom prilikom vam dajem nacrt tužbe za strateško parničenje:
    Zoran Petrovski
    Zagrebačka 57/B
    71000 Sarajevo
    Kantonalni sud u Sarajevu
    Šenoina 1
    71000 Sarajevo
    Tužitelji: Zoran Petrovski i ostali
    Tuženi: Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Hamdije Čemerlića 1.
    Obrazloženje tužbe
    Država Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu: BiH) je međunarodno priznata, suverena i država koja je ratificirala međunarodne dokumente o ljudskim pravima, a neke od njih uvrstila i u Ustav BiH. Međutim, ne briga i ne poštivanje ljudskih prava od strane institucija države je do te mjere veliko da stanovnici i državljani BiH nemaju od čega živjeti; velika je nezaposlenost i ljudi koji su prijavljeni na biroe za zapošljavanje nemaju nikakvu pomoć ili zaštitu države što je slučaj sa gospođom i gospodinom (imena su izbrisana), a i oni koji je imaju, po nekom drugom osnovu, nije dovoljna ili u iznosu od 48,00 KM, što je slučaj sa gospodinom , vrijeđa i logiku i dostojanstvo ovih zanemarenih grupa bosanskohercegovačkog društva. Iz ovih razloga smo se odlučili za ovu stratešku parnicu kako bi fokus sa individualnih tužbi skrenuli na udružene, strateške tužbe i parničenje kako bi došli do promjena u zakonodavstvu, strategijama i praksama koje su važnije i efikasnije od pojedinačnih slučajeva tužbi i parničenja, a u zaštiti od diskriminacije ili nepoštivanja prava i ljudskih prava u cijelom bosanskohercegovačkom društvu.
    Sukcesijom SFRJ i ratifikacijom međunarodnih dokumenata međunarodno priznata država BiH se i pravno obavezala da će štititi ljudska prava i dostojanstvo svih pod svojom jurisdikcijom. Tako je BiH, na putu ka Evropskoj uniji, postala članicom Evropskog Vijeća i obavezala se, moralno, pravno i materijalno na poštivanje ljudskih prava sa prioritetom zaštite ekonomskih, socijalnih, građanskih, političkih i kulturnih prava. Sve ove odredbe o zaštiti ljudskih prava su istaknute i kroz Ustav BiH.
    Pozivamo se na član 2. Ustava BiH:
    „Ljudska prava i osnovne slobode
    1. Ljudska prava
    Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.
    2. Međunarodni standardi
    Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.“ i na Aneks 1. :
    „Aneks I
    Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini
    1.Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948)
    2.Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i Dopunski protokoli I-II (1977)
    3.Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol (1966)
    4.Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957)
    5.Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961)
    6.Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965)
    7.Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966 i 1989)
    8.Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
    9.Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979)
    10.Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (1984)
    11.Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1987)
    12.Konvencija o pravima djeteta (1989)
    13.Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica (1990)
    14.Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992)
    15.Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994) „
    Dakle, ugrožena su nam Ustavna prava, član 2. i prava iz Aneksa 1 Ustava BiH.
    Opšte je poznato da se ljudska prava ne poštuju u BiH i do danas ni jedna institucija nije reagovala, sem deklarativno, na ovu veoma negativnu pojavu u koju spadaju i nepoštivanje odluka (preko 90) Ustavnog suda, ali se ne poštuju ni ratificirani međunarodni dokumenti o zaštiti ljudskih prava koji su i međunarodno pravno obavezujući. Osim odgovornosti vlada na svim nivoima ističemo i odgovornost tužilaštava na svim nivoima koja nisu podizala optužbe protiv odgovornih institucija i pojedinaca, pa svojim ne činjenjem ugrožavaju pravni sistem i omogućavaju sistemsko vršenje krivičnih djela i ne poštivanja ljudskih prava koja se ogledaju u ne prijavljivanju radnika ili u tome što mnogi radnici ne mogu ostvariti zasluženo pravo na penzije po osnovu radnog staža ili po osnovu starosti ili invaliditeta ili ne sprovođenja odluka Ustavnog suda. Ponovo podsjećajući na preambulu Ustava BiH, podsjećamo i na preambulu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima:
    „Države članice ovog pakta,
    Smatrajući da, prema principima izraženim u Povelji Ujedinjenih nacija, priznanje dostojanstva koje je bitno za sve članove ljudske porodice i njihovih jednakih i neotuđivih prava predstavlja osnovu slobode, pravde i mira u svijetu,
    Uviđajući da ova prava proizilaze iz dostojanstva neodvojivog od čovjekove ličnosti,
    Uviđajući da se, prema Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka, ideal slobodnog ljudskog bića, oslobođenog straha i bijede, može postići samo ako se stvore uslovi koji omogućavaju svakome da uživa svoja ekonomska, socijalna i kulturna prava, i svoja građanska i politička prava,
    Smatrajući da Povelja Ujedinjenih nacija nameće državama obavezu da unapređuje opšte i stvarno poštovanje čovjekovih prava i sloboda,
    Vodeći računa o činjenici da pojedinac ima dužnost prema drugome i prema zajednici kojoj pripada i da je dužan zalagati se za unapeđenje i poštovanje prava priznatih ovim paktom“
    Preambula ističe važnost poštivanja ljudskih prava, a posebno dostojanstva, kao inherentne osobine čovjeka, podsječajući na to da svaki pojedinac ima dužnost prema drugome i prema zajednici kojoj pripada, a ovo se posebno odnosi na zaposlene u institucijama države koji imaju i vlast, donose zakone i raspoložive materijalne i nematerijalne resurse za afirmaciju i zaštitu ljudskih prava, te gonjenju počinilaca krivičnih radnji, a to ne čine.
    Takođe podsjećamo i pozivamo se na član 2. MPoESiKP:
    „Svaka država članica ovog pakta obavezuje se da i pojedinačno i putem međunarodne pomoći i saradnje, naročito na ekonomskom i tehničkom polju, a koristeći u najvećoj mogućoj mjeri svoje raspoložive izvore poduzima korake kako bi se postepeno postiglo puno ostvarenje prava priznatih u ovom paktu svim odgovarajućim sredstvima…“
    Svima nama, podpisnicima ove tužbe, ova prava nisu prepoznata ni preko dvadeset godina i pored obaveze države da se postepeno postigne puno ostvarenje prava priznatih u ovom paktu što ističemo kao poseban nemar i nepravdu države prema nama, jer nije poduzela ni minimalne adekvatne korake putem međunarodne pomoći i saradnje, jer podizanje kredita za auto-puteve ili odlazak nezaposlenih i mladih u druge države na rad nije pomoć socijalno isključenim osobama koje su u BiH i koje se pozivaju na ustavna prava i na prava iz ratificiranih međunarodnih dokumenata koji su obaveza države BiH prema svim stanovnicima i državljanima pod njenom jurisdikcijom. Ekonomska i socijalna prava su ona ljudska prava kojima se štiti ekonomski i socijalni položaj pojedinaca u koje spadaju i djeca kao posebno ranjiva grupa našeg društva. Ova prava, s jedne strane, imaju za svrhu da svima obezbijede život dostojan čovjeka, preciznije – ljudskog bića i u tom smislu su fokusirana na očuvanje ljudskog dostojanstva. Sa druge strane njihova svrha je da obezbjedi ekonomsku nezavisnost pojedinaca od samovolje državnih institucija ili od turbulencija slobodnog tržišta kao što su ekonomske krize, gubitak radnih mjesta, nepotizma, korupcija itd. što predstavlja osnov lične slobode, demokratije i preduslov za uživanje svih drugih prava i što je najbolja brana totalitarizmima, a sa druge strane ova prava imaju važnu ulogu u smanjenju siromaštva i sprječavanju socijalne isključenosti što je poseban problem u bosanskohercegovačkom društvu, jer domaće zakonodavstvo ne prepoznaje i ne štiti ove marginalizirane grupe našeg društva i, ponavljam, u koje spadaju i djeca. Dakle, kao članovi društva mi SVI imamo obavezu i dužnost poštivati ljudska prava i zalagati se za afirmaciju ljudskih prava, a posebno članovi društva čija profesija to nalaže kroz institucije države, kao što su tužilaštva i sudovi, jer su oni na prvoj liniji odbrane ljudskih prava i izgradnje pravne države.
    Sada taksativno navodimo članove iz MPoESiKP i njihov sadržaj koji se u našim slučajevima ne poštuju od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao najodgovornije institucije države:
    Član 6. „Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarade kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i poduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava…“
    Član 9. „Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje.“
    Član 10. „Treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć porodici koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i odgajanje djece o kojima se brine… Treba da bude pružena posebna zaštita majkama za razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece. Zaposlene majke treba da uživaju, za vrijeme ovog perioda, plaćeno odsustvo ili odsustvo uz odgovarajuća davanja iz socijalnog osiguranja… Treba poduzeti posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih, bez ikakve diskriminacije…“
    Član 11. „Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na životni standard dovoljan za njega samog i njegovu porodicu, ubrajajući tu i dovoljnu hranu, odjeću i smještaj, kao i stalno poboljšanje njegovih uslova života… Države članice ovog pakta, priznajući osnovno pravo koje ima svako lice na zaštitu od gladi, donijet će… potrebne mjere uključujući tu i konkretne programe…“
    Na kraju ističemo nepoštivanje člana 5.„Ni jedna odredba ovog pakta ne može se tumačiti kao da sadrži bilo kakvo pravo za neku državu, grupaciju ili pojedinca da obavlja neku djelatnost ili da vrše neki akt u cilju rušenja prava ili slobode priznate ovim paktom ili da zavode veća ograničenja od onih predviđenih ovih paktom…“
    S obzirom da domaće zakonodavstvo nije usaglašeno sa ratificiranim međunarodnim dokumentima i da mi ne uživamo navedena prava lako je zaključiti da su zavedena veća ograničenja što je u suprotnosti sa ovim dokumentom, pa prema tome i sa Ustavom BiH.
    Vrlo je važno istaknuti da mjere koje se koriste za osiguranje beneficija socijalne bezbjednosti i socijalne sigurnosti, kako ističe član 9. „Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje.“, ne mogu biti usko definisane i da u svakom slučaju moraju garantovati SVIMA minimum uživanja ovih ljudskih prava koja podrazumijevaju prosti biološki opstanak i iz razloga do sada navedenih. Prema socijalnoj sigurnosti država se treba odnositi kao prema opštedruštvenom, javnom dobru, a ne kao prema običnom instrumentu ekonomske ili finansijske politike. Pored brojnih faktora koji se moraju primjenjivati posebno predlažemo:
    DOSTUPNOST: sistem socijalne sigurnosti mora biti u skladu sa ratificiranim međunarodnim dokumentima i Ustavom BiH kako bi postao sistemskim rješenjem i time efikasan i na korist cijelog društva, a dostupan svima koji su bez primanja,
    ADEKVATNOST: novčana ili robna pomoć u količini i trajanju na način na koji bi SVAKO mogao dostojanstveno i bez diskriminacije ostvariti svoja individualna prava kao i prava na porodičnu zaštitu i pomoć kroz adekvatne standarde života i adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti,
    PRISTUPAČNOST: osigurati univerzalno poštivanje prava sa razumnim, proporcionalnim i transparentnim uslovima za pristup beneficijama bez da kompromituju ostvarenje drugih prava uz informisanje SVIH osoba i organizacija o svim njihovim pravima na socijalno osiguranje, a naročito osobama sa invaliditetom i osobama koje žive na udaljenim područjima,
    ODNOS SA DRUGIM PRAVIMA: pravo na socijalnu sigurnost ima značajnu ulogu, ali ne i jedinu, u pomoći pri ostvarenju mnogih drugih prava kao i prava iz MPoESiKP.
    Podsjećamo da je važno napomenuti da državne vlasti moraju i trebaju voditi posebno računa o devet osnovnih oblasti u sistemu socijalne sigurnosti, a koje ističe i Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a, a to su:
    ZDRAVSTVENA NJEGA: adekvatan pristup zdravstvenim uslugama SVIM osobama, primarna zdravstvena zaštita,
    BOLEST: pomoć osobama koje su u nemogućnosti da rade zbog lošeg zdravlja,
    STAROST: pomoć osobama u starosnoj životnoj dobi,
    NEZAPOSLENOST: pomoć koja pokriva gubitak ili nedostatak zarade, a nakon toga osigurati socijalnu pomoć za one radnike koji rade povremeno, pola radnog vremena, u sezoni itd;
    OZLJEDE NA POSLU: obuhvatiti opasna i stresna zanimanja, ali i sve druge profesije gdje dolazi do povreda,
    PODRŠKA DJECI I PORODICI: kada se pomaže porodici pomaže se i djeci u realizaciji njihovih prava, a posebno iz prava Konvencije o pravima djeteta,
    MAJČINSTVO: kako nakon poroda tako i prije poroda i za vrijeme trudnoće, jer briga za majčinstvo je direktna briga o budućnosti društva, jer su djeca jedina realna budućnost,
    INVALIDITET: pomoći osobi da bude što samostalnija i vratiti joj dostojanstvo i
    PREŽIVJELI I DJECA BEZ RODITELJA: strašne posljedice ne nosi samo rat već i lične tragedije i prirodne nepogode, smrt ili bolest najbližih, saobraćajne nesreće, kriminal itd.
    Umjesto zaključka: strateško parničenje otvara direktno put ka pravnoj državi, socijalnom dijalogu bez ucjena, jača socijalnu koheziju i vrača povjerenje u institucije države; brojne su i druge konotacije, a ovom prilikom izdvajam da će doći i do promjene društvene paradigme na relaciji poslodavac-posloprimalc te pravednije raspodjele budžetskih sredstava i rodno neutralnog budžetiranja.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.