Čitam ovo javno pismo zlatnog studenta (https://www.mreza-mira.net/vijesti/razno/da-li-je-nemoguce-zaposljavanje-zlatnih-studenata/) i razmišljam o svojoj neslavnoj karijeri koja je krenula istom putanjom na hodnicima Filozofskog fakulteta. Fast forward 2013. a zatim 2018. ja sam doktor humanističkih nauka i negdje u međuvremenu gubim naivnu nadu, koju čitam u pismu ovog momka, da je nekom stvarno stalo i da je neko uopšte dužan da zaposli nas, zlatnu djecu Univerziteta.
Jesu li bili dužni, jesu li nas trebali zaposliti kako Bog i zakon nalaže? Nisu.
Jesu li nam trebali reći da ne gubimo dragocjeno vrijeme opslužujući Fakultet po nelegalnim ugovorima koji su nam davali glupu nadu da će jednom biti legalni, da ćemo mi, “stručnjaci iz prakse” postati legalni? Jesu.
Trebali su reći: tražite hljeb negdje drugdje.
Jesu li nas, mene, trebali napomenuti da je Univerzitet sveti gral nekolicine porodica i da ne plaćamo istim 20.000 teško posuđenih para za nekakav komadić papira, koji ne znači ništa, sa kojim smo jednako donji na jednako neslavnim prosvjetnim konkursima?
Jesu. Morali su to znati i morali su nas spasiti poniženja.
Fast forward 2019. ja sam nezaposlena i mrzim dan u kojem sam pomislila da mi je Fakultet nešto dužan. Mrzim i čitav obrazovno-politički aparat u kojem ja sa 35 godina, ili profesorica od 45, ne možemo doseći neku tek diplomiranu, pretpostavljeno šehidsku kategoriju, ili stranački profiliranu mladu osobu na vrhu liste za polugodišnji angažman u školi.
Krivim samo sebe jer nisam vidjela kako je ogromna laž briga o studentima.
I tebi, Stefane iz pisma, želim da to što prije uvidiš pa, ako nemaš neku stranačku tetku ili neku ludu sreću na tom tvom fakultetu, bježiš glavom bez obzira.
Piše: Erna Murić