Ma pusti ljude.
Njih se ne trebaš bojati.
Ljudi ti neće ništa, budi siguran u to.
Čuvaj se uspomena.
Onih koji stanu u paket na sniženju kupljenih maramica jer znaš da će ti trebati.
Onih koji stanu u nekoliko rolni toalet papira ili mokri jastuk. U koji zaroniš glavu pa se smiješ, vrištiš, jecaš, mucaš, pričaš, grliš i ne pomaže.
A, nema recepta.
Čuvaj se pjesama.
Onih napisanih i otpjevanih.
Oni napisanih i u kutijama skrivenih.
Onih odsviranih bez ijedne riječi, a nikad više ispričanih.
O životu, ljudima, rastancima, susretima, izgubljenim prilikama i nikad shvaćenim ljubavima.
O željama, snovima, zagrljajima, aerodromima, željezničkim stanicama, godišnjim dobima, rukama koje su grlile i rukama koje su trebale zagrljaj.
A, nema recepta.
Čuvaj se snova.
Onih koji si sanjao na jednoj strani kreveta, sam. Jer čuvao si mjesto da dođe.
Jučer i sutra.
Nekad i nikad.
Onih koje još uvijek sanjaš.
I ne budiš se.
Kad si na poslu i na fakultetu.
U pekari i na semaforu.
U čekaonici kod doktora ili na operacijskom stolu.
Jer ti je lijepo.
A, nema recepta.
Ustvari, čuvaj se ti i ljudi.
Onih koje su slomile uspomene.
Onih čije su sudbine otpjevane.
I onih koji sanjaju.
Ne boj se, neće ti ništa.
Samo traže recept ili lijek.
Da im budeš uspomena, otpjevana pjesma ili san.
Jer, jeb'o te život ako nemaš nekoga s kim ćeš prepričavati uspomene, dok u pozadini na najjače svira neka pjesma.
Ako nemaš nekoga s kim ćeš potrošiti sve maramice ovoga svijeta i leći u krevet.
Da zajedno sanjate.
Jer, ima recepta a bome, ima i života.
Preuzeto sa PisoJ