ISTINA o kojoj se ne priča niti piše, a ubijani su, progonjeni, mučeni ljudi, silovane majke, sestre, kćeri.
Može li čovjek ostati ravnodušan i ne pokazati svoje prave emocije kada se radi o onima koji su ubijali, palili, progonili, silovali? Ne može čovjek ostati ravnodušan, ali… (ne)ljudi ne samo da su ravnodušni, nego takve zlotvore ”svojim” herojima smatraju. Kakvi smo mi to ljudi, ako jesmo?
Tog 23. jula stajao sam pred školom u Zecovima. Onako ispod oka mogao sam da vidim mrtva tijela koja su ležala na igralištu. Gledao sam i dok su velikosrpski ”junaci”, njih desetina, a možda i dvije desetine ”ispitivali”, udarali, i psovali moga kuma Fehreta i njegovog brata Jasima. Iako je prošlo dosta vremene, te slike ne blijede. Još uvijek gledam te ”hrabre” velikosrpske ratnike sa trakama oko glava, ruku. Sa sunčanicama kako poput Ramba stoje i deminstriraju ”silu”. A takvih je u BiH bilo na hiljade i hiljade. I dok sam sve to gledao pitao sam se ”Kakvi su ovo ljudi? Jesu li oni ljudska bića? Zašto? Zašto nas ubijaju? U tom trenutku sam imao samo jedan odgovor: ”Mrze nas, mrze nas sto smo muslimani. Zato nas ubijaju. Ubijaju ”nas” jer smo bolji od ”njih”. Razmišljao sam ja i o onima koji su sjedili negdje u dubokoj hladovini i sve to osmišljavali, naređivali i pitao se ”Kako može neko toliku zla smisliti i kako ga je u sebi nosio i ponašao se kao ”normalan”.
U svim tim razmišljanjima na trenutak sam pomislio ”ovo mogu samo ”veliki” Srbi”. Stid me je danas što sam pravio razliku između ”velikih” Srba, Bošnjaka i Hrvata jer… jer tu nema razlike. Svaki nacionalizam i svaki nacionalista je isti. Svi se pretvaraju kako su veliki ”rodoljubi” patriote i kako vole ”svoj” narod, a ustvari su bijedne kukavice koji svoju mržnju i životinjske nagone iskaljuju na nedužnim ljudima u ime ”vjere, Boga i ”svog” naroda”.
I dok sam ja tog dana stajao u redu za “smrt” razmišljajući zašto nas ubijaju i vjerujući da “moj” narod tako nešto nikad učinio ne bi. I bio sam u pravu. Nije muslimanski narod zla činio bas kao ni srpski niti hrvatski. I dok sam pokušavao Boga moliti da se više nikada i nikome ne desi ono što se tog dana dešavalo u Zecovima i Čarakovu, dva dana ranije Bišćanima, Rakovčanima, Rizvanovićima, dva dana kasnije na Briševu, u Staroj Rijeci i ostalim mjestima oko Ljubije, na drugom kraju BiH dešavao se isti zločin samo manjih razmjera. Ovim tekstom želim podsjetiti muslimane/Bošnjake na zločine koje počiniše tamo neki “veliki” muslimani/Bošnjaci u naše ime, u ime naše vjere i našeg Boga. Zločinci su to kako god da sebe nazivaju, a zločinci nisu ljudi, a samim time nemaju ni vjeru ni Boga, jer su ubijali, palili, silovali, progonili, a to… to “NAŠ” Bog ne želi. A ti počinjeni zločini dešavali su se istovremeno sa dešavanjima u Prijedoru i okolini. Dok su veliki “Srbi” Prijedora ubijali komšije muslimane i Hrvate u ime svog Boga, dotle su veliki “muslimani” ubijali Hrvate u Bugojnu i okolini u ime “svog” Boga.
Svi mi dobro znamo za zločine i zlo koje nam drugi učiniše i nanesoše ali… kada god se prisjetimo naših žrtava, naših najdražih, prisjetimo se i žrtava koje su ubijene u naše ime. Kada Boga zamolimo za pokoj ili počinak njihovih duša u miru i kada proučimo El-Fatihu za naše žrtve učinimo isto i za ostale žrtve. Jer niko nije mogao birati gdje i kada će se roditi. Kojoj (ne)vjeri će pripadati, a opet niko nema pravu da u ime svoje (ne)vjere ubija nekog drugoga. Kada god se sjetimo naših žrtava i Boga zamolimo da kazni počinitelje zla zamolimo ga isto tako da kazni one koji zlo činiše u naše ime, u ime naše vjere. Ne dozvolimo da nam zločinci budu heroji, jer oni to nisu. Nije heroj onaj koji je ubio dijete, starca, silovao nečiju majku ili ćerku. Nije heroj onaj koji je ubijao da bi danas bio “biznismen” i nastavio “ubijati” nedužne, ali na jedan drugi način.
Za zločine u Prijedoru osuđene su desetine zločinaca na stotine i stotine godina robije. Neki su i umrli u zatvorima, ali bolje ni zaslužili nisu. Onaj ko je u Prijedoru naređivao i činio zlo, koliko-toliko je kažnjen. Još čekam da se kazne velikosrpski “heroji” koji poubijaše žene i djecu u Zecovima. Za prijedorske logore i sve što se u njima dešavalo mnogo se zna, čulo se i mnogi su kažnjeni. Svjestan da nikakva kazna ne može vratiti nevine žrtve niti ukloniti svu bol i tugu, ali ipak se bolje osjećamo kada znamo da su počinioci zlodjela kažnjeni.
Znaš li ti moj brate Bošnjače i sestro Bošnjakinjo/muslimanko koliko je u Bugojnu logora bilo. Logora smrti, zla i mržnje? Znaš li ti da su te logore naredili tamo neki “veliki” muslimani koji su u džamiji skrnavili našu vjeru jer su za vrijeme klanjanja namaza mislili i smišljali kako ubiti, protjerati, silovati. U logorima: BH banka, Gimnazija, Kloster, Salon pokućstva, Stadion, MUP, Muzička škola, te OŠ Vojin Aleksić tučeni su, a neki ljudi su i ubijeni. Ljudi koji su katolici i ne padaju na sedždu neko se križaju sa pet prstiju. A bilo je i onih, doduše veoma malo, što se krste sa tri prsta. Zbog toga su ih zatvarali, mučili i ubijali zločinci koji sebe muslimanima nazivaju. Slažeš li se ti Bošnjače što je to neko učinio u tvoje ime? Slažeš li se što su majke katoličke i pravoslavne lomile svoje ruke nad kovčezima svoje djece. Baš kao što su i majke muslimanke lomile prste i ruke nad tabutima njihove djece.
Nisu muslimani/Bošnjaci činili i načinili zlo u Bugojnu. To su učinili pojedinci. Neki od njih su “kažnjeni”, ali nekakvim sramnim kaznama. A onaj koji je sve to osmislio u svojoj bolesnoj glavi i danas je slobodan. Dok su neki od izvršitelja, ali i naredbodavaca, zauzeli mjesta u udobnim foteljama vlasti. Sjede, pišu oni neku novu istoriju, historiju ili povijest. Pišu je krvlju nevinih ljudi koji su morali umrijeti da bi (ne)ljudi bili na vlasti. Ne moraš ti meni vjerovati, brate Bošnjače. Ali… postoji sve crno na bijelu, a za sve se dobro znalo u Sarajevu odakle je stizalo “aminovanje” smrtnim presudama onim koji muslimani bili nisu.
Ima li budućnosti za nas ljude, ali i za našu BiH, sa zločincima na vlasti. Sa onima koji i dalje šire mržnju kako bi se još više bogatili. Ima li budućnosti za nas? Hoćemo li ikada moći jedni drugima u oči pogledati i reci “desilo se, ubijali su u moje ime, ali ne i mojom voljom i željom”. Možemo barem priznati da je bilo, onoliko koliko je bilo zločina, nema potrebe uvećavati ih niti umanjivati. A sve dok su ubice bosanske djece, majki i staraca “heroji”, dotle nema ni Bosne kao države niti ima ljudi u njoj.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor