Bugojanska toplina nad surovosti

Piše: Žana Alpeza

Put od Kupresa prema Bugojnu-Koprivnica, strah i trepet već godinama! Svaki put kada naiđem ovom relacijom molim Boga da ne vidim pored puta ostavljene pse da uginu od hladnoće i gladi. Ali, baš svaki put u zadnjih pet godina isti prizor! Snijeg. Pustoš. Hladnoća i vjetar zavijaju ovim putem. Nigdje nikoga. Šuma u bjelilu od snijega nagnule je grane pod težinom snijega ka cesti. Odjednom ugledam nedužna bića (najviše pse) ostavljeni na sibirskoj hladnoći. Do Bugojna je podosta kilometara, nigdje kuće, skloništa, kolibe. Kako uopće onaj tko ima imalo savjesti i empatije može proći pored onih malih šapica sa promrzloj njuškici? Može i prolaze. Bez stajanja. Bez ikakve pomisli da pomognu. Njuškice se samo okreću skupljene jedan uz drugoga da se griju za autima u nadi da onaj tko ih je ostavio će doći po njih. Oni ne znaju kakvo zlo ih je ostavilo. Oni su anđeli poslani ljudima da ih spašavaju, tragaju za nestalima, brinu se za novorođenčad, posjećuju onkološke bolnice gdje djeci uljepšavaju teške dane u bolnici, njima se raduju ljudi koji su u hospicijima, oni koji su u staračkim domovima, oni koji bez njih ne mogu zamisliti da iziđu iz kuće jer su njihove oči, oni su izvor života za djecu sa down sindromom i autizmom, oni leže godinama uz grob vlasnika, umru od tuge, i tako dalje. To su ta bića. Poslani anđeli.

Ali pošast zvana čovjek ne može da gleda takvim očima. Ova sablast od ljudi je jedno jutro vidjelo u garažu podrumu, u dvorištu, male štence sa majkom koja ih bezbrižno hrani izgladnjela do kostiju od neuhranjenosti. Ona je na izmoru snaga, ali kao i sve majke njezina je zadaća da ih othrani koliko može. Kome ona i oni smetaju? Kako uopće mogu nekome smetati? Mogu. Samo sablast zvana čovjek ih ne podnosi. Iz kojeg razloga? Oni razlozi koji su nama u ovim područjima najviše svakodnevni su od : nezadovoljstva svojim životima, psihopatološke prirode, neimaštine, nedostatka empatije ka slabijim bićima i slično.

No, ovaj tekst je posvećen pozitivnoj priči bez obzira nad surovosti koja se dešavala i dešava. Ovo je priča o hrabrim ljudima koji ne žele svoje mjesto, svoj grad gledati kako se iz dana u dan pretvara u ulice i ceste pune zavijanja od samilosti, gladi, patnje, mučenja koje dolaze od napuštenih pasa.

Kako je počelo?

Počelo je davno, puno prije samog osnivanja azila. Hranjenje, spašavanje životinja. U početku je tu bilo nekoliko osoba. Redovno su sklanjale i spašavale što se spasiti da. Uz veliku podršku veterinara iz Veterinarske stanice ovoga grada. Ispočetka Vam je bitno bilo da se što više pasa skloni i spasi, da što manje prestane sa raznim vrstama mučenja i ubijanja. Ekipa s kojom počnete raditi imate puno zajedničkih pogleda na život i uopće, tako da je lakše raditi s nekim tko dijeli istu viziju, cilj. Cilj je svima nama jedan jedini- spasiti pse!

Ovako počinje dio priče o ljudima koji spašavaju napuštene životinje, najviše pse i mačke.

Tek smo na početku izgradnje dobro upoznali jedne druge. Kad je zemlja nađena i ugrubo napravljeni boksovi, vikende, po cijele dane smo boravili gore. Nosili, čistili, skupljali pare za koješta. Od slame, pa sve do ograde. Jako je bilo što danas uraditi ako nemate financijski sredstava za to, tako i ovaj azil, sakupljali su novce na različite načine od prijatelja itd.I to je bio uspjeh. Jedna od volonterki koja je od početka u ovome kaže da je volonterima  dodijeljen vikend da radimo. Hranimo i čistimo. Tako i idemo. Nekako se uspijemo dogovoriti. Malo nas je i teško se rasporediti. A pasa ima mnogo.

Treba ipak nahraniti 250 skoro duša. Paziti da svaki od njih dobije porciju obroka. Rastavljati ih ako se potuku. Tisuću stvari, svaki dan koji novi sviće donese i nešto novo. Ali svako od nas, radnim danima radi na sklanjanju pasa, liječenja, zbrinjavanja na različite načine- kaže jedna od volonterki.

Dok pišem ovo u mislima mi prolazi slika kako je zimi bilo u hladnom maglovitom Bugojnu uz debeo minus vani spašavati i pomagati psima da prežive. To čovjek ne može opisati. To se doživi. Ali, i ovo volonteri su samo ljudi, i njima treba podrška, treba da im netko kaže „Vi ste toplina nad ovom surovosti“, treba im uputiti jednu rečenicu podrške. Zar je bitno odakle dolazi ta rečenica od susjeda, građanina ovoga grada, ljudi koje vode grad i ostale. To je sasvim nebitno! Bitna je ta rečenica –ona pokazuje da su uz njih iako su u toplim kućama, u ugodnim foteljama, a oni su vani smrzavaju se od hladnoće, oni već odavno ne osjećaju hladnoću i drhtavicu. Jer kada vide one nevine šapice da umiru od gladi i hladnoće srce i duša im se slama.

Hvala Vam

Taj Vam je dan ispunjen, uradili ste ovom čovječanstvu potrebu da kažete da su ljudi, priroda, i životinja na ovoj planeti Zemlji zajedno sa ciljem ,svrhom, značenjem kojega može kako tko hoće protumačiti. Ali, živjeti zajedno u sinergiji prirode, životinja i ljudi je blagostanje koje Vam se vrati u životu. Što god činili ili radili-netko ili nešto to sve vidi i zahvali Vam! Koji je to osjećaj kada ste spasili nevino biće tek rođeno sa onim velikim očicama punim topline i radosti što Vas vidi jer zna da čovjek nije zakazao u misiji zvanoj-biti čovjekom! Biti čovjek- samo to treba, bez ikakvih poticanja na mržnju, zlo, ubijanje, i druge vrste raznih patoloških stanja.

Ove okice Vas ne mogu zaboraviti, oni ne znaju pričati pa Vam reći – HVALA.

Hvala što si me spasio/la iz ove mračne provalije u kojoj samo živi bespuće praznina ljudske duše koja negdje u dubini vapi za ljubavlju. Ljubav je ta koja sve pokreće, zašto je ta duša toliko crna i prazna puno je pitanja i odgovora na to. Samo LJUBAV.

Prošao je jedan put zvan bezdan-ne želimo se osvrtati na njega, jer kako sam već gore napisala život to vrati. Ali sada jer puno novih izazova pred njima- svakim danom dolazi sve više pasa, vjerojatno ne samo iz ovoga grada, moguće iz susjednih koji ih dovoze i ostave. U razgovoru jedan od volontera mi priča da ovaj azil uključuje i susjedne općine. Ta činjenica ohrabruje, ali naravno još je tu mnogo obveza i posla. Jako težak posao u ovome je imalo i institucija od Veterinarske stanice i njihovog tima, koji su koliko je bilo moguće maksimalno radili sterilizacije, kastracije, spašavanja raznih vrsta i slično.

Isto tako ne smijem zaboraviti ljude koji su pomogli kroz svoje donacije, ima i inozemnih predstavništva/udruženja koja su pomogla. Naravno, kao i domaća lokalna udruženja.

Smatram da ni vodstvu ovog grada/ ovih gradova isto nije bilo lako prolaziti hladnim ulicama gledajući promrzle pse pored puta, gledajući kako riješiti ovu situaciju. Znamo da je stanje u državi loše socio ekonomsko, da ima puno ljudi koji su gladni, nemoćni, bolesni koji jedva preživljavaju taj dan. Puno pitanja je ujutro na stolu ovih ljudi i institucija da riješe ovu situaciju.

No situacija pogotovo u kojoj se današnjim načinom komunikacije širi brzinom svjetlosti, onda čuju da drugi kantoni, druge države itd pričaju o tome. Ovo je prekrasan grad tranzitan –puno ljudi prođe i vide –vijesti se rapidno šire. Puni nepoznanica bude na stolu, iz osobnog ugla perspektive sumnjam da itko voli da mu dolaze informacije koje su tamne, ružne, koje ne trebaju ovome lijepome gradu uništavati imidž. Prošao je ovaj grad i njegovi stanovnici razne oluje iskušenja.

No, da bismo bolje shvatili zašto netko se ponaša agresivno prema životinjama ili prema slabijim od sebe je najbolje dolje navedeno u tekstu.

Ljudi koji su nasilni prema životinjama rijetko se zaustavljaju na tome

Nasilno ponašanje prema životinjama već dugo je poznato kao indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje. ‘Svatko tko je stekao naviku gledanja na život bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, u opasnosti je da dođe na ideju da su ljudski životi također bezvrijedni’, napisao je humanist dr. Albert Schweitzer. ‘Ubojice … vrlo često počinju ubijanjem i mučenjem životinja kad su bili djeca’, kaže Robert K. Ressler, koji je radio na razvoju profila serijskih ubojica za FBI. Istraživanja su uvjerila sociologe, donositelje zakona i sudove da nasilno ponašanje prema životinjama zaslužuje našu pažnju. Ono može biti prvi znak patološkog nasilja koje dovodi do ljudskih žrtava.

Zlostavljanje životinja nije rezultat samo neke sporedne mane u osobnosti, nego je puno vjerojatnije simptom dubokog mentalnog poremećaja. Istraživanja u psihologiji i kriminologiji pokazuju da se ljudi koji su okrutni prema životinjama ne zaustavljaju na tome; mnogi od njih postanu okrutni i prema ljudima.

U FBI-u je otkriveno da je okrutnost prema životinjama jedna od značajki koja se redovito pojavljuje u računalnim zapisima o serijskim silovateljima i ubojicama, a standardni priručnici za dijagnostiku i liječenje psihijatrijskih i emocionalnih poremećaja navode okrutnost prema životinjama kao dijagnostički kriterij za obradu tih poremećaja.

Istraživanje koje su proveli Northeastern University i SPCA iz Massachusettsa pokazalo je da za ljude koji zlostavljaju životinje postoji pet puta veća vjerojatnost da će počiniti nasilnički zločin prema ljudima. Prema upravitelju zatvora San Quentin u Kaliforniji, većina zatvorenika osuđenih na smrt zbog ubojstva, ‘vježbala’ je svoje zločine na životinjama.

Teški dani bez kraja nekako blijede iza nas u pozadini. Ne treba se osvrtati kažu za prošlošću, ali teško se zaboravlja. Nikada čovjek ne može zaboraviti kada mu je neki drugi čovjek uradio nešto dobro, a tek možemo samo zamisliti koje je veselje i zahvala ovih šapica.

Dragi ljudi, volonteri, ono što je u Vašim srcima što radite-sve to netko vidi! A tada ćete u duši osjetiti toplinu i blagostanje koje nema cijenu! HVALA VAM!

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.