Bosna i Hercegovina kakvu želim

“I Bosna da prostiš jedna zemlja imade,
I posna i bosa da prostiš,
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.”

Ova pjesmu me asocira na osnovnu školu. Koliko smo je samo puta pročitali,napisali, ali za tako malu djecu poenta ove pjesme je bila nešto nedokučivo, i dan-danas je tako. Kada smo je čitali i pojašnjavali, ja nisam shvaćala poentu, uvijek sam se pitala zašto neko ne bi znao za našu Bosnu, ili zar postoji neko na ovome svijetu ko je ne bi volio?

Tada, kao malo, nevino i naivno dijete nisam mogla da shvatim koliko ljudi je ne voli i koliko svoju Bosnu okrivljuju za svoju materijalnu situaciju.

Kao mlada Bošnjakinja sam kroz ovih kratkih petnaest godina života svakim danom ostala usamljeno nesretna kada čujem koliko ljudi okrivljuje ovu zemlju za nešto za šta ona u najviše slučajeva nije kriva. Često čujem, dok hodam ulicom, kako ljudi komentarišu da je ovo zemlja koja neće ići na bolje,da će uvijek ostati tu gdje jeste i da se mladi ljudi trebaju seliti jer ovdje nema nade.Takve rečenice me obeshrabre.Tada se i sama upitam šta će se desiti sa nama,da li će Bosasci i Hercegovci nestati? I tada me prođu trnci. Ljudi se konstantno žale na Bosnu,a nikada da shvate da su oni u suštini krivi. Bosna je samo jedno tlo na planeti koje je napravljeno, srušeno, pa opet podignuto rukama ljudi. Bosna nije kriva, mi smo.

Po prirodi sam veoma uporna osoba,i kada mi ljudi kažu da za Bosnu nema nade, u meni procvjeta ta snaga i mišljenje da ću ja jednoga dana pomoći našoj domovini da bude ono što zaista jeste, a to jeste poštovana.

Ljudi naše domovine nisu ni svjesni koliko smo mi vrijedan, mudar, moćan i kvalitetan narod, svi samo gledaju novac. Zbog novca, naš se život pretvorio u samu borbu preživljavanja. Ljudi nisu ni svjesni šta imaju dok to ne izgube. Mi imamo najveće izvore vode pa ih zanemarujemo, među deset smo zemalja Evrope sa najviše šuma. I to zanemarujemo.

Imamo historiju kao nijedna druga zemlja, pa i to opet zanemarujemo.

Da li smo mi jedini zaslijepljeni novcem da ne vidimo kvalitet ljudi koji kao rijeka napuštaju svo izvor u potrazi za boljim životom, ali niko da shvati da je jedino Bosna naš život.

Roditelji mi često pričaju kakvu su sigurnost i pripadnost oni osjećali kada je bila Jugoslavija.

Nažalost, ja taj osjećaj ne poznajem, ali niko nije od mene ponosniji kada me pitaju koje sam nacionalnosti, a ja kažem-Bošnjakinja.

Ljudi se mogu seliti, bježati od sudbine, ali bosanska krv struji njihovim venama i nje se neće riješiti. Nekada se zateknem razmišljajući o tome kako u Bosni nema ništa, kako bih voljela da sam rođena u Americi, ali tada shvatim da oni možda imaju više radnji,više novca, ali nemaju i nikada neće imati bosanske ljude, jer takvi ljudi su samo kod nas.

Vi nećete naići usred Time Squarea na ćevape, džezve, Sebilj, Zlatarsku ulicu i nekog imama koji sa svojim štapom hoda po kamenim pločicama Begove džamije.

Ljudi Bosne i Hercegovine se žale na vlast, ali kada se žalite zašto je ona još uvijeka ista?

Zašto sebi to dopuštamo?

Mi smo Bosanci i Hercegovci, to imao u krvi i trebamo se boriti za svoju zemlju koliko god da je to potrebno, jer smo u njoj rođeni, u njoj je naš dom. Bosna je moja ljubav, moja sreća i moj dom, a ko je ne voli i ne pripada ovdje.

Za kraj, ostavit ću poruku duboko skrivenu u ovom citatu: ”Kome u srcu ne živi domovina, taj se svugdje može smatrati prognanikom, u duši mu je praznina koju ne ispunjava nikakva stvar, nikakvo osjećanje!”

Piše: Kapetanović Nera
Prva gimnazija Sarajevo

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.