BALKANSKE PAĆENICE – Naše majke, bake

Piše Žana Alpeza

Utjecaj patrijarhata

Tisućugodišnja povijest i činjenica da je sveukupna zapadna civilizacija duboko patrijarhalna susrećemo u mnogim knjigama kao i starim pričama koje su nam prepričavali. No, u ovome članku ću reći više o ovom dijelu Balkana,te kako se živjelo. Znamo i svjesni smo da živimo u patrijahalnom društvu, te da muškarci u skoro većini životni sfera imaju glavnu riječ. No, žene su to tako prihvatile, tako su odgajane, učene, i poslije su oni svoju djecu tako učili. Nisu mogle drugačije, nisu imale priliku, nije ih nitko ništa pitao. I bile su zadovoljne, kada kažem zadovoljne da većina tih žena u tom vremenu je bila poprilično zadovoljna, jer je ona poslušna i pokorna (iz straha ili iz ljubavi), onaj teret što nosi na leđima nije im predstavljao baš toliko opterećenje. Više su bile fokusirane na to da udovolje muževima,starijima, da se priča kako je ona dobra i poslušna žena.

Upravo to se zove patrijarhat, kome ni zakon ne može ništa. Zna se čija se pita! Zna se ko je glava porodice, nacije, firme, imanja, države. I zna se tko pere, pegla, brine o djeci, starima i bolesnima, naravno, ne primajući za to plaču. Zna se šta priliči ženi, a šta muškarcu! Običaji su se na našim prostorima formirali pod uticajem religija i raznih vlasti. I kršćanska i islamska religija temelje se na aksiomu da je bog muškarac i na mitu o istočnom (ženskom) grijehu: znate ono Eva ili Hava je okusila jabuku i tu počinje čitav belaj. I evo nas danas tu gdje jesmo!

Kako su živjele naše majke /bake?

Sa trbuhom u 8-om mjesecu trudnoće do zubi, naše majke, bake su išle ujutro, podne, predvečer sa motikom na leđima okopavati i raditi na poljima. Kao da su čuvale trudnoću, kao da je ikoga brigalo za njihovo zdravlje, hoće li im pozliti, jeli vani pretoplo, ono zvizdan u podne sije,one ono što su ponijele kruha i ako ima nešto još za pojesti i vode u čuturi okopavaj, lozu, duhan, krumpir bilo što. Ako se i desi nešto njima,i njihovoj bebi koga briga opet „Bog dao, Bog uzeo“, i tako unatrag stotinama godina.

Dugo kroz povijest, glava obitelji bio je muškarac. Žene su bile te koje su se brinule o domu i djeci. I to se smatralo dobrom podjelom poslova, jer su ljudi znali reći kako bi se kuća „urušila“ bez žene. Posao domaćice se nije smatrao nimalo laganim. Pružiti kvalitetan odgoj djeci i voditi kvalitetnu brigu o domu bio bi njihov najveći uspjeh postignut naporom. Žene su rađale kod kuće i znalo bi se dogoditi da dijete umre pri porodu, ali rijetko, no nakon poroda bi ostale jako slabe. Puno djece se rađalo, djeca često bi nakon poroda i umirala, dali zbog raznih bolesti, neishrane ili drugih razloga. Kao razlog velikog nataliteta smatrao se nedostatak struje, ne samo nedostatak struje, jako loša prehrana, uvjeti života općenito.

Voda se nosila u čuturama, ili što su imali tada u kući u većini slučajeva žene po nekoliko kilometara udaljenosti, išle su na bunare, da napune vodu i natrag kući. Tek poslije su se počele praviti to jest graditi „čatrnje“, mjesto koje se iskopavalo nekoliko metara u zemlju,te obložilo kamenjem i slično i sakupljala se kišnica. Tko je imao čatrnju bio je sretan i bogat čovjek.

Tableta skoro i nije bilo, ali su ljudi bili manje osjetljivi na zaraze zbog čistog zraka i zdrave prehrane. Jeli su samo ono što bi uzgojili i zarađivali bi od prodaje onoga što su stvorili. Najviše bi bilo povrća i voća. Kad bi žena rodila ili bi se dogodio bitan događaj za obitelj, tek tada bi se jelo nešto obilnije, i na meniju bi došlo meso kao glavno jelo.Od težačkog života i svakodnevnica je bila ispunjena najviše poslom, rano se budilo, jedva da se sunce vidi, cijeli dan oko kuće, vani oko poljoprivrede i navečer jedva da se sjedne i odmori malo oči se sklapaju od umora.

Moj majka je nosila na leđima drva za zimu, imala je maćehu koja je bila neobrazovana žena sa sela, sa limitiranim i primitivnim poimanjem života, neispunjena, iskompleksirana od susjeda,od ovoga od onoga, i tako „nakostrušena“ morala se na nekoga obrušiti, a to je nažalost bila moja majka. Donijevši jednu turu drva na leđima, te putem kiša počne pa dati na njoj se sve smočilo i osušilo, nije mogla ući u kuću da se odmori i okrijepi, dok ne donese sva drva koja su ostala. I tako iz dana u dan novi posao, svakim danom sve više i više teži, iscrpljujući, mukotrpniji.

Poštivanje starijeg

Stariji se poštovao bez obzira na sve, a učitelj bi imao prava poput roditelja. Glava kuće zna se tko je „muškarac“ otac, djed i slično. Zadnja je njihova ni na kraj pameti da netko proturiječi. Kada bi netko dolazio u goste, zna se tko je sjedio u „ćoši“ (kutku) sobička gdje su svi bili za vrijeme večere. Rijetko da su žene išta mogle pričati, imati pravo glasa ili da slučajno nešto predlože. Bez obzira koliko žena bila mudra, pametna, bistra, ona je žena i nema tu druge!

Rodi mi sina!

Kada se najviše i u kojim slučajevima žena poštivala, ili je barem neko vrijeme se brinulo na pravi način o njoj, to je bilo u slučaju kada muž kaže „rodi mi sina“. Da, obitelji u kojima su se rađale samo kćerke su bile uvijek krive „žene“ jer je ona kriva što se rodila kćer. Nije se pitalo dali je dijete živo i zdravo,već dali je muško! Obitelj i društvo i dalje ženu vidi u ulozi majke, i to najbolje majke koja rađa sinove: “Ako otac obitelji nema sina, onda je to nedostatak. Jer se muška loza mora nastaviti.”

Tko je sve vladao i ostavio utjecaj patrijarhata ovdje?

Nekoliko vlasti koje su od njih neke bile i dugiotrajne su ostavile utjecaj na ovakav način života. Jedna od njih je i vladavina u doba osmanske vlasti, sve do dolaska Austrougarske 1878. godine, hrišćanske žene su prodavane u roblje, odvođene u hareme, obeščašćivane. Po šerijatskom pravu muslimanske žene nisu imale jednako pravo nasljeđivanja, kao njihova braća. Muškarci su imali pravo da imaju četiri žene, ali i pravo da ženu jednostavno – otjeraju. Po ugledu na te običaje i Srbi su nerijetko imali po dvije žene i pravo da obje otjeraju. Po Srpskom građanskom zakonu iz 1844. godine, koji je imao jak utjecaj i na običaje među pravoslavnim stanovništvom u Bosni, činom udaje žena je faktički gubila poslovnu sposobnost, a ako bi ostala udovica, nije mogla upravljati imanjem, nego joj je dodjeljivan tutor, ako nije imala odraslog sina. Žene su po tom zakonu bile isključene iz nasljeđa. Muževe su djevojkama birali očevi, ne pitajući ih za koga bi one da se udaju i žele li se uopće udavati.

Austrougarska je imala mnogo liberalnije i zakone i običaje, ali ih ni nakon aneksije nije primjenjivala u Bosni i Hercegovini, osim onoliko koliko je bilo nužno za uspostavljanje i razvoj kapitalizma.

Bilo je to, dakle, prije samo 109 godina!

A što je danas, ovo je 21 stoljeće! Utjecaj patrijarhata se itekako ogleda u svakodnevnicama života, pogotovo u ruralnijim područjima. No, kako naslov govori „balkanske paćenice“ naše majke i slično su prošle na svojim leđima tereta, muke, strepnje, da bi im trebalo podići spomenike! Usprkos svim olujama, ostale su uz svoju djecu, uz skoro nikakve uvjete za preživljavanje i život, skupile su svu snagu da ih othrane, bez obzira koliko puta su bile gladne,da ih odvedu i upišu u školu, obrazuju koliko je bilo u mogućnosti. Da im ta današnja djeca to vratila tako,da ih napuste, pošalju u staračke domove, ostave same u selima, ne posjećuju ih godinama, mjesecima, rijetko da im zapale svijeću na grobovima, itd. Naravno kada pričam o ovim primjerima oni se ne odnose na svakoga, ali smo svjedoci da svakim danom u medijima možemo pročitati kako je netko umro, pa tek kada se počne leš čuti se otkrije da je umro/la, i mnogo mnogo drugih primjera.

Nisu to naše majke,bake zaslužile, podnijele su veliku žrtvu da bi mi imali moderniji, ravnopravniji današnji život! No, današnji život žene isto nije baš toliko lagan, izazova ima na druge načine, ali u jednom od sljedećih članaka više o tome kako biti žena u današnje vrijeme!

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.