Piše: Žana Alpeza
Dragi čitatelji na prvi pogled ove slike što vidite, je li to se netko zajebava pa je stavio naslov balkanska izgladnjelost, ili greška pri učitavanju slike. Nije dragi ljudi, upravo kako i sam naslov govori slika na desno je slika obitelji iz srednje Bosne, obitelji sa trojicom dječaka prigrljenim uz oca, dječaka kojima možemo izbrojati svako rebro, dječaka koji ne znaju šta se nalazi na lijevoj strani slike. Uz dječake je otac koji je u momentu ove slike ostao sudeći po licu i smiješku optimističan, bez obzira kakva stvarnost mu je svaki dan.
Lijevo slika je dragi moji od medijski napumpani svakodnevni tabloida pjevačica pod nazivom Severina za koju smatraju da je jedna od popularnijih na ovim prostorima. Tko je uopće Severina? Znam da žena dobro odrađuje scenske nastupe, da je svaki dan u drugoj garderobi, da djevojke hitaju da kupe par krpica pa da se hvale takve Seve nosi, i slično. Ona je žena koja sebe poprilično dobro pozicionira u medijskom svijetu bilo tiskanom ili drugom obliku. E istu tu Severinu nisam vidjela da je otišla do pučke kuhinje pa barem jedanput u životu ručala sa beskućnicima, socijalno ugroženima i slično (daj Bože da griješim), ako ona je žena koju skoro u posljednje vrijeme svaki dan neki portal ili slično kiti sa pitanjem što je Severina smršavjela? I sada se vode medijski ratovi tko će prije saznati dali je ona u anoreksiji, da li je ne daj Bože oboljela od nečega, da li pretjerano vježba, i slično. I tako dan za danom ujutro otvoriš da pročitaš vijesti, ono vijest o Severini… Ma baš me briga za njezinu mršavost, baš me briga za njezine mršave noge i slično… Jedno je istina ona nije ni u snu u poziciji kao ova obitelj da su pothranjeni od gladi… LJUDI OD GLADI… Koliko nam treba vremena da shvati društvo koje očito nikako iz kamenog doba ne izlazimo, pa vidimo samo lažni zlatni poklopac na vrhu tegle.
Ovo je dragi ljudi desno slika naših prostora, ovo je slika dječaka koji stasaju i psihički i fizički u osobe koje ulaze u godine kada im treba nekoliko obroka dnevno, da pri tom ne govorim o stanovanju i drugim potrebama. Kako li otac proživljava dan za danom gledajući ovu svoju djecu, kako li mu se srce čupa, a ne da se iščupati od boli. Gdje je tu država, gdje je tu sustav, gdje je tu netko od „tzv. elita“, gdje je tu svećenik, hodža, vladika, itd.
Nigdje nikoga… Što će oni tu? SIROTINJA TE SAMO KOČI!
Da, samo te koči, tko će na svojoj grbači imati svaki dan zadatak da pomaže tamo nekim jadnicima, pa što se nisu snašli, i oni su ljudi od krvi i mesa, i njima je Bog dao razum. Točno, od krvi i mesa su, i imaju razum, ali nemaju parazitsku dušu, nemaju otrovne strelice da bacaju svaki dan po ljudima koje ih truju, nemaju toksični otrov od kobre da zauzmu TRON. Imaju čistu savjest, malo krova nad glavom, toplu dušu, umiljati karakter, iskren osmjeh.
Ali budale su, tko može biti zadovoljan i normalan da mu iznad kreveta kiša curi, prokišnjava krov, djeca nemirna od gladi, odjeća neoprana po mjesec dana, obitelj neokupana dugo vremena, tako misli većina tko može tako živjeti? Mogu dragi ljudi, pomiri se čovjek sa životom sa prokletom sudbinom (kako li je god zvali), trudi se radi koliko može, što može, što zna ide na dnevnice zaradi za kruh i mlijeko.
NEIMAŠTINA:
Ovih dana čitam jučer se ubio skočivši sa 17-og sprata jer mu je došla rata za kredit koji ne može vraćati, u Srbiji se otac četvero djece ubio popivši otrov pesticidni nakon što su mu djelatnici isključili struju, svaki dan samoubojstvo, pune psihijatrije novih pacijenata, ljudi se guše od neimaštine, nemaju izlaza, ne vide ama baš nikakav izlaz. I onda samo djelić mikrominute stvori okidač i stavi ruku na sebe. Je li to rješenje? Što dalje ? Kako dalje? NIJE RJEŠENJE… nikada bilo niti će biti… Iskreno razgovarajući sa ljudima često znamo pričajući o ovoj temi se složiti, pa prije negoli je netko sebe ubio kako nije ubio neku „tzv. facu“? Pa da vidimo kako zvuči i šalje poruku ostalima. Kada će se ova država osvijestiti, kada će pomoći ovom jadnim ljudima, kada će doći vrijeme da baka i djed držeći se za ruke dostojanstveno stare pritom osjećajući se sigurno i vraćajući se u prošlost prisjećati se lijepih uspomena? Kada će državna struktura bez obzira kojoj političkoj opciji pripadala reći „Odričem se dijela svoje plaće i beneficija u korist za jednu obitelj“? Kada će proraditi svijest da ova napaćena država se budi sa toliko gladnih stomaka, da ova napaćena država ne može navečer otići spavati gladnih stomaka jer od gladi ne može zaspati? Kada će prestati krasti više ljudi? Koliko Vam treba evo kradite još godinu dana, ali pustite nakon toga ljude da počnu disati, da osjete što znači barem malo biti siguran.
Hvala Ahmet Residović za slike.
KONTEJNERI – Hramovi spasa!
Jučer mi kolegica šalje sliku iz Sarajeva gdje mladi čovjek uzima ostatke sa poda što su golubovi jeli pored kontejnera za smeće. Kaže draga Sanda Kozić (ovim putem se zahvaljujem za takvu i takve duše), ja pogledam i kako nisam dobro vidjela, no međutim prilazim bliže i vidim kako se primičem kako rukama kupi mrvice sa poda i jede. Kaže citiram: Prvo sam mislila da možda ima psihički problem. Bila je ogromna gužva, vozila sam i polako se primicala, ali nisam oka od njega odvajala. Imala sam jedan sendvič koji mi je majka spremila za put. Srce mi je pucalo kada sam gledala kako odvaja buđav dio kruha od nebuđavog i kojom brzinom čisti dio prinosi ustima i jede, a kolone automobila prolaze mic po mic pored njega. Otvorila sam prozor i pitala ga da li mu mogu dati tj. da li bi uzeo od mene moj sendvić i pružila sam mu. Taj pogled zahvalnosti pamtit ću dok sam živa. On je meni rekao hvala Vam! Čovjek koji nije jeo danima zahvalio se ljubazno, a mnogi ne znaju ni da postoji ta riječ! Gušila sam se od suza, jer boljelo me je sto je pored njega prošlo sigurno četrdeset auta, a nitko mu nije pružio ništa. Suze su me oblile, gušila sam se od plača, a u glavi su mi odzvanjale rijeci nahrani gladnog… tako mi je Sanda napisala.
Pročitavši njezinu poruku, i pogledam video snimak upravo kako je i napisala gušiš se od tuge, ne možeš vjerovati, toliko zahvale za jedan sendvič. A pogledajmo sada kako su neki državnici naručili vozne parkove za svoje g… zove, i bestidno prolaze pored HRAMOVA SPASA, to jest kontejnera za smeće, koliko li je samo ljudi prespavalo noć i preživjelo taj dan jer su pojeli nešto.
TKO JE KRIV?
Vraćam se na početak… šta me briga neka tamo Severina? Slobodno izvolite draga pjevačice i dalje muzite ove zaluđene curice i djevojke. Tko je kriv? Jesmo li krivi mi? Jesu li krivi političari, ako jesu zašto uvijek za njih glasujemo (ili ne glasujemo nikako pa isto bude). Jesu li krivi mediji koji iskrivljuju plasiravši svaki dan masi stada informacije o lažnom zlatnom teletu, pa kao kakve budaletine bez trunke pameti hrlimo i želimo postati nešto što nismo. Jesu li krivi svjetski moćnici? Jeli nam se bliži nekakvo novo mračno doba u kojemu će samo vanjština ljušture zvane globalizacija donijeti tron za bogate.
A šta je sa ovim dječacima na početku priče, tisuće i tisuće sličnih, nikoga očito nije briga. Šta je sa ovim čovjekom pored kontejnera, kako li će večeras zaspati gladnog stomaka, šta je sa ovim gore penzionerima koji po cijele dane traže komadić hrane,i to što pronađu ne pojedu sami, već podijele sa macama i psima, koju mrvicu bace pticama? Šta je sa onima koji ne mogu platiti struju? I bezbroj bezbroj sudbina…
Bože – nađi neki trik za sve ove duše!