AHMED OSMANOVIĆ: Nedostatak pozitive u društvu

Autor: Ahmed Osmanović 

U posljednje vrijeme u našem društvu sve više možemo primjetimo manjak pozitive. Narod uglavnom ima lošu sliku o svemu i svačemu. Da li je to stvar mentaliteta ili stvar nečeg drugog, ne znam, ali da se trebamo mijenjati, trebamo. Uvijek sebi postavim mnoštvo pitanja svaki put kada vidim da pojedinac ili društvo ispoljava negativu. A bit ću iskren, zaista bih mogao reći da to vidim veoma često.

Zašto nam sve smeta?
– Nije moguće da nam zaista sve smeta i da to baš uvijek moramo izbaciti iz sebe.Obično kada bih pročitao nešto na internetu, obasuto je negativnim komentarima.
Da li to uvijek žurimo u saobraćaju da nas obična greška početnika može izbaciti iz takta i iznervirati? Razgovori u društvu se uglavnom baziraju na ogovaranje, kritikovanje i jadanje. Razumijem da živimo u državi koja nam ne pruža normalne uslove za život i prvi sam od tih koji želi promjene na bolje. Ali moramo li uvijek biti negativni i pesimistični?
Mislim da je jedan od problema taj što ljudi nemaju naviku stavljat sebe u situaciju koju komentarišu. Obično komentarišemo druge, ne gledajući gdje smo mi.

Trpimo li tuđi uspjeh?
Navest ću klasičan primjer: Edin Džeko. Ako bi upitali bilo kojeg stranca širom svijeta, zna li ko je Džeko, rećiće – Bosanac! Međutim kod nas, ne zabije pogodak za reprezentaciju – najgori je! Psovke sa svih strana, uvrede, mišljenja kako ne bi trebao da se bavi fudbalom, itd.
Dino Merlin, čovjek kojeg sasvim sigurno mogu nazvati najvećom regionalnom muzičkom zvijezdom –  nama ne valja. Čitajući neku vijest o njemu, uvijek bih naišao na veliku količinu negativnih komentara. I zaista i kada bih neutralno gledao, pitam se zašto je to tako. Zašto jednostavno ne možemo biti ponosni na čovjeka koji nas predstavlja u najboljem svjeltu, ‘puni’ arene gdje god dođe i gdje svi zajedno u glas pjevaju ‘Bosnom behar probeharao’ ?
To su samo neki primjeri u moru drugih. Da li je u pitanju zavist, ljubomora? Naravno da ne mislim na cjelinu u ovom slučaju, ali možemo li nekada priznati sebi da nešto s nama nije u redu jer ne trpimo uspjeh drugih? Možemo li se zaustaviti i reći “Pa čekaj, zaista trebam biti ponosan na tog muškarca/ženu” ?
 Zašto komentarišemo nečiji put do uspjeha i jedva čekamo neuspjeh kako bi ga popljuvali?
– Neuspjesi su sastavni dio života i ne postoji osoba koja nije doživjela neuspjeh. Pravilno razmišljanje je takvo da osoba prihvati to kao normalnu pojavu odnosno da je svaki neuspjeh gura ka tome da još više napreduje, nebitno o čemu je riječ. Svaku pogrešku koja je uzrok neuspjeha treba gledati kao lekciju. Brojni uspješni ljudi tvrde da su upravo ovakvim razmišljanjem postigli svoj cilj. Dakle, čvrsto su vjerovali u ono što žele i nisu odustajali bez obzira koliko puta su doživjeli poraz. I sad, zamislite situaciju u kojoj osoba želi biti uspješna u nečemu, ali se desio pad. Ko smo mi da tvrdimo da neće uspjeti i zašto bismo to nekom govorili? Kao prvo, nikad ne možemo biti sigurni koliko se neko može ostvariti, ali su brojni dokazi da se sa velikim odricanjem, ugalanjem vremena, trudom i radom istakli baš oni u koje se najmanje vjerovalo. Zar biste vi htjeli da vam neko kaže da odustanete i da niste rođeni za ono što želite u trenucima kad i sami niste sigurni u sebe? Naravno da ne! U tom trenutku vam treba podrška i podsticaj, treba vam neko ko će vas natjerati da budete još bolji u onome što radite. Vjerujte, nekada su i riječi dovoljne da bi nekom bile motor za dalje. Stoga, ako npr. neki vaš poznanik doživi neuspjeh ili ako na vijestima pročitate da neki sportista nije imao svoj dan, prije svega razmislite. Razmislite koliko vama znači reći nekom da nešto ne može i ono ”nisi ti za tog”. Istina je takva da vam vjerovatno ne znači ništa niti imate bilo kakve koristi od toga. Međutim, osobi kojoj govorite odnosno koju komentarišete može značiti. U suštini, stabilna osoba se neće obazirati na negativna mišljenja drugih, ali to nekada zna biti teško. Zato smatram da barem mi kao društvo trebamo poraditi na tome da neuspjeh drugih ne komentarišemo na negativan način jer prije svega u tom slučaju nismo u pravu. Ako neko zaista nije za ono čime se bavi, sam će spoznati istinu kada bude vrijeme za to. Ako mislite suprotno, vjerovatno ste loš čovjek.


Zar je baš teško biti ljubazan? 

– Ovaj dio teksta je meni na neki način kontroverzan. Kontrovezan iz razloga što sam svjestan da ne treba suditi ljudima jer nikad ne znamo kroz kakav period neko prolazi. Istina, ali moje mišljenje je i da problemi koje imaju se lakše savladavaju ukoliko smo okruženi pozitivnim ljudima i ako pružimo priliku razgovarati s drugima. Nedavno sam bio sam u prilici volontirati, te sam u centru grada dijelio letke građanima koje sam susretao. Radio sam to sa prijateljem i kolegom s fakulteta. I onako, veseli, puni energije zaista smo se trudili biti što ljubazniji dijeleći te letke. Teško je opisati hladnoću i negativnu energiju koja nam je taj dan, hajmo reći, uzvraćena. Bez ikakvog razloga, bilo je ljudi koji su uzimali letak od nas, ali tako odvratno ne pokazujući ni trenutak poštovanja. Gledali su u nas kao u neke čudake. Bilo je i onih koji su nas u potpunosti ignorisali. Tada smo zapitkivali jedan drugog da li je problem u nama. Ne bismo rekli da je do nas jer smo se trudili biti ljubazni i pozitivni. Zašto je toliko teško preuzeti jedan letak, pružiti osmijeh i samo otići. Zašto smo puni negative u sebi i to do mjere da je ne možemo ni prikriti?

Zašto potcjenjujemo sami sebe?
– S obzirom da ovoj temi zasebno planiram posvetiti jedan od svojih narednih tekstova, ovaj put neću biti opširan. No ipak, kao dio ove teme smatram da je važno spomena.
Zadovoljavamo se prosjekom koji i nije baš na nivou zadovoljavajućeg. U svakom smislu nismo spremni za korak dalje i za nešto više. Prihvatamo da smo ‘mali’ i da su svi bolji od nas. Imamo li to kompleks niže vrijednosti? Usudio bih se reći da dajemo prekomjeran respekt tamo gdje ne bi trebali. Može se reći i da potcjenjujemo sami sebe. Tako se suočavamo sa pesimizmom koji vlada među nama i ono naše – ‘Nema od nas ništa, kakvi mi’.  Počnimo vjerovati da smo vrijedni velikih stvari i pokažimo snagu koju sam siguran da imamo. Jedan od načina je da  ponosno ističemo ono što je naše, a znamo da vrijedi.

Kako popraviti situaciju? 
Počevši od sitnica, rekao bih. Nekom će možda ovo biti smiješno, ali mene lično nervira što se pred našim TV ekranima prečesto prikazuju serije, sapunice ili filmovi pune drame, tragedije i žalosti. Jedne prilike sam pogledao epizodu neke serije koja je namijenjena da bude humoristična. Odmah sam rekao, nama pod hitno treba više ovakvih stvari. Nasmijao sam se, a samim time sam se mnogo bolje osjećao nego kada bih naišao na samo jednu scenu u kojoj likovi plaču i tuguju. Od vijesti koje čitam kada listam internetom, ističu se one negativne. Da li se to negativci ističu ispred pozitivaca iz razloga što pozitvci šute? Ako je to u pitanju, hajde onda da se pozitivci više angažiraju i brojčano dominaraju. Narodu jednostavno treba više pozitivnih stvari u danu, bilo to čitajući vijesti na internetu, gledajući program. Moramo se kao ljudi mijenjati, pa čak i kada nam je teško pružiti nekom  barem osmijeh. I zato bih poentirao ovo tako što želim istaći da svaki pojedinac treba krenuti prvenstveno od sebe.  Prije nego što prokomentarišemo tuđi život, pogledajmo gdje se mi nalazimo. Postavimo se u situaciju te osobe i da li bi nama lično smetalo da nas neko komentariše. U ovom slučaju apsolutno ne mislim na kritiku koja može pozitivno da utiče na nas i da nas motiviše za dalje. Postavite sebi jedinstveno pitanje. Nešto vam smeta, krivo vam je zbog nečeg ili mrzite nešto – kakav to budi osjećaj? Ne osjećate se dobro, iznutra se kidate i nervozni se, eventualno tužni. To stanje je loše i s tim sigurno ne možete biti zadovoljni. Ukoliko nekome želite dobro, mislite dobro – može li vas to oneraspoložiti? Staviše, ne morate ništa misliti, budite neutralni. Opet postavljam pitanje, kako vam to može naštetiti? Dakle, hoću da kažem da mi sami biramo kako ćemo se osjećati, barem u vezi sa ovom temom. Iskušenja koja nam život daje su neizbježna i ne možemo uvijek biti sretni. Međutim, u trenucima u kojim nam se ništa konkretno ne dešava, bar tada težimo biti pozitivni. Pozitivni mi utičemo na druge,  a tako i drugi na nas. Zato ću za kraj poručiti da širimo pozitivu koliko god je to moguće.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.