Stanišić: Žirafa u čekaonici

Petnaesto poglavlje

Dan kasnije, zbogom Konjušnici, jedno pitanje mekše od svile – Lorenin prilog – Kratka izbjeglička priča u kojoj se kao junaci pojavljuju herojski jugo 45, neki ratnici pod utiscima, neka mjesta i gradske četvrti, Italija tek na kraju i, naravno Kamp – Kiseli krastavci, izletničko stanje, jedna skraćena izbjeglička priča – Kuda plove oblaci, kuća pored koje raste palma, peć bez kestenja – Jedan san, formula za beskonačnu traku za trčanje, mutuo, paraziti, keks, radosni sati – Metamorfoza turista, metamorfoza upravnika biblioteke, rat ovaj i rat onaj – Šta da radimo u tuđini? 

Dan kasnije – evo nas u Udinama, u onoj ulici pored pruge, u kući Lorenine pokojne tetke. Ali, prvo – jedna digresija o danu prije Loreninog dolaska.

Veče – pokušavam da Bracu naučim jednu igru. Ne lju­ti se, čovječe – ali on, on se ljuti, neka se igra zove kako joj drago – kocka koju srdito baca ne daje nikad više od trojke. Majka plete, pokatkad dobaci sinu da je to samo igra, otac leži na krevetu i najednom veli: „Samo budalama nije jasno da živimo na jednoj beskonačnoj traci za trčanje…” To u meni budi radoznalost: „Ima li to veze sa likovima iz jednog filma za djecu, koji koturaljke ne skidaju ni dok spavaju?” On me na to gleda ovlaženim očima. Nije mu drago što sam čula te njegove riječi? Kolebajući se da li da mi odgovori, ipak mi veli: „Sigurno je to divan film, ali ga nisam gledao…”

Prošlo je dosta godina od te večeri u Kampu. Evo me u studentskom domu u Trstu, sanjam da pitam oca o beskonačnoj traci, a on mi odgovara nešto drugo – da smo prije dvije go­dine bili nekoliko dana u Parizu, a sada smo u Udinama, na duže vrijeme. Ali, ja ne popuštam – hoću da mi odgovori na pitanje o onoj traci. On me na to samo gleda svojim velikim očima, u mom snu još većim: „O čemu govoriš, Valentina?” U tom snu meni je drago što mu je glas opet nekadašnji. Jer, u brojnim prilikama, onomad u Kampu, postajao je tvrd, suh, ponekad i kreštav. A ja sam htjela da bude kao onaj iz nekad – mekan, žuborav, kakav je bio kad mi je tamo prije spavanja čitao bajke. Mnoge su završavale onim i tako su živjeli sretno do kraja života. Na moju radoznalost o kraju života, on bi odgovarao spremno: „O tome djeca ne treba da misle…” Ni­sam odustajala: „Hm, a kako se živi sretno do kraja života?” Naravno, imao je spreman odgovor: „Lijepo!”

„Pronaći ću ja, stari moj, formulu za sigurno koračanje po beskonačnoj traci… ”, to mu poručujem vjerujući da on misli na neku stvarnu.

U tom snu očekujem od njega riječi pohvale, a šta se deša­va? Otac se smije, blesavo kao da to nije on, a ja, iako ne ču­jem taj smijeh, vidim da mu se grudi nadimaju, poigrava mu jabučica, ne uspijeva da zatvori usta. Čudim se tome, i razoča­rana sam. Budim se, uplakana. Jednog dana sam na internetu iščitala mnogo članaka o beskonačnim trakama za trčanje, ali sam se dugo mučila da nađem vezu te naprave sa očevom konstatacijom da živimo na jednoj takvoj traci. Može biti – mi se krećemo a zapravo stojimo na jednom mjestu? Ovo je ipak zamarajući detalj koji samo opterećuje sliku dana naše selidbe u Udine.

Sve do polaska iz Kampa, u meni je izaći odzvanjalo kao jedan svjetlonosni addio Konjušnici, njenim „sobama” i „zi­dovima” koji trepere na propuhu, zbogom i menzi u kojoj su svakog dana na jelovniku rižoto i pastašuta, koje tada nisam mogla smisliti, posljednji pozdrav i onom hodniku u kojem struji propuh. Toliko svjetlonosan bio je taj addio da mi nije bilo do pitanja majci, pa tako ni da je opet zapitam šta znači svašta vidjeti u ratu. „Stvarno napuštamo Kamp?”, rekla je majka ulazeći u auto sa sjenom sumnje na licu. „Istina je, ne moraš se uštinuti za obraz!”, odgovorio je otac. Tek u času u kojem sam iz Loreninog auta opazila metalnu tablu na kojoj je dvjema dijagonalnim crtama precrtan pravi naziv Kamp Sitija, iz mene je isparila posljednja kapljica sumnje u odlazak – ona kućerina ostajala je iza nas, sve dalja i dalja!

Udine… Iz prtljažnika Loreninog auta otac iznosi naše torbe i zavežljaje, ona objašnjava majci gdje se šta nalazi u kući, pokazuje joj i gdje su mjerači struje, vode i gasa. Kaže da je vrijeme da krene natrag, u Torino. U dvorištu, na polasku – Lorena iznenadno zagrli našu majku. A majka? Najednom ispruža ruke ispred sebe, odbija da uzme jedan koverat. „To je prilog”, kaže Lorena, „sitan prilog jednog udruženja žena iz Torina”. Nešto su dodali i ona, Lorena, i njen muž. „Ništa naročito”, Lorena to ponavlja pogledujući na svoj ručni sat. „To moraš uzeti!”

Dok je uzimala onu kovertu, ruke moje majke su drhtale.

Ne, ni tog dana, ni kasnije, Lorena nije upitala moje o našoj izbjegličkoj priči. A da je bila radoznala, mislim da bi joj majka odgovorila da je posve kratka ta izbjeglička priča i da ničeg strašnog nema u njoj.

Prema svemu što sam od nje čula – što kradom slušajući njene razgovore s ocem, što onako – a to je kad majka smatra da bezopasno razmišlja naglas pred svojom djecom na svom našem – ovako bih zapisala tu priču:

Eto, jednog jutra, proljećnog, mi smo našim autom krenuli iz bosanskog grada D***, prema jugu, gdje se još nije pucalo sve u šesnaest. Jugo 45, nemamo ga više, ali to je heroj-auto: bože dragi, kuda nas je proveo, preko brda i planina, i ostao čitav. Nema barikade na kojoj nas nisu zaustavili, gasi-pali motor, a motor tog auta – svaka mu čast! O facama kontrolora na tim barikadama ne bih mnogo, bilo – ne ponovilo se. Bulje u našu dozvolu za prolazak, zaleprša taj falsifikovani papirić međ’ njihovim prstima, ali pomaže nam ta stvar. Kako je moj muž dobio tu dozvolu za izlazak iz D***, o tome ne bih da raspre­dam. Samo, ko me sluša, neka ne pomisli da je to neko krivično djelo u ružnu vremenu. Dakle… Nastavljam! U Splitu smo jedva nabavili karte za trajekt do Rijeke. Svijeta – kao košpica u lubenici. Noćna plovidba, lica putnika pod škrtim svjetlima došla siva, žuta, tamnozelena, a more – crno. Djeca pitaju kuda idemo, a mi odgovaramo da idemo dalje. Dan kasnije – iz Rijeke u Zagreb. Tamo, u četvrti Žitnjak, kod neke moje dalje rodbine ostala sam ja s djecom, a moj muž… Neka tvoj muž krene bilo kuda, hitno! I, on je odmah, po savjetu jedne moje rodice, produžio za Sloveniju. Ostala rodbina – kisela lica, troje muških na frontu. Situacija, kažu, nije dobra. Tamo, u Ilirskoj Bistrici, nije ga primio jedan njegov rođak. Eto, dobio drugo dijete, žena nervozna, a i rata je bilo, i tamo, i tako to. Nikako nije zgodno, eto, da gost makar i jednu noć prenoći. Situacija, ponavljao je njegov rođak. U susjedstvu ima i ratnika koji su još uvijek pod utiscima onog rata, u Sloveniji. Kratkog, ali rata! I on je bio mobilisan. Nema mrdanja – ili si sa jednima ili sa drugima. Rat je rat, znaš to kao i ja. Jeste, rekao je moj muž, rat je rat – u ratu se zaboravi i… Ko, šta? Jeste, radoznao je bio, ipak, njegov rođak. Ti znaš šta se dobro rimuje sa riječju rat? Ne, rođak mu nije odgovorio na to pitanje. A gledao ga, nekako mutno, kao kroz celofan. Da ti napravim sendvič? Ne treba, rekao je moj muž i upitao rođaka ima li u tom gradu auto-pijaca. Ima, baš danas! Moj muž je tamo prodao auto za dvaput nižu cijenu. Pola para poslao je nama, pola uzeo sebi pa… Grac ili Trst? Ipak, Trst. Nadao se da bi ga mogao primiti izvjesni Tomo, kojeg je on poznavao u mladosti, ali od toga – ništa. Tomo se izvinjavao, napunile mu kuću druge izbjeglice. Ni za mače ne bi bilo mjesta! Gdje će, kud će? On tamo, mi onamo – a onda moj muž čuje za taj Kamp. Telefonira on meni, tako-i-tako. Izbjeglički kamp – jedino rješenje? On ćuti, samo šum u slušalici čujem, isto neki vjetar. Čujem kako novčići padaju, tamo, u aparatu javne govornice. Isto kao da neko odbrojava nešto. Ali šta? Prošle i buduće dane? Ako nam nema druge da budemo zajedno… Odluči ti, rekao je on. Opet onaj vjetar, u slušalici. I tako, dođem ja sa djecom u Trst, potom on i ja računamo koliko možemo materijalno izdržati i u najjeftinijem hotelu, a sav račun se vraća na isto – i poslije dva ili tri mjeseca moramo nekud. Ali gdje? Utom smo čuli od nekih naših, sve go profugo kao i mi, da u Kamp Sitiju primaju, zna se koga, u onu bivšu kasarnu. Iz te kućerine nas je spasila, ona, Lorena.

Tako bi ona, majka – a otac? Dodao bi neki detalj ili rekao: „To potpisujem i ja, ako treba!” Bracu i mene, naravno, Lorena takva kakva jeste ne bi upitala ni o tome. A da jeste, Bra­co bi joj rekao da se sjeća da smo na putu kroz jednu šumu zastali i jeli kuhanih jaja, dimljene kobasice i kiselih krastava­ca, i da nam se obratio neki starac, koji je sa drugim putnici­ma izašao iz jednog starog kombija, rekavši da – kad nas tako vidi – čini mu se kao da ne vlada ratno, već izletničko stanje. Potom su i oni jeli kuhanih jaja, i neke salame i, naravno, kiselih krastavaca. A ja, da je mene upitala? „Ne, ja neću da se sjećam”, tako bih rekla, „neću i – to je to!” A ni Braco se ne sjeća, samo prepričava priče naših roditelja!

Ali Lorena se samo osmjehne, ona ne traži da čuje tu priču – nijednog pitanja nema iz njenih usta. Još jednom poglednuvši na svoj sat, pozdravlja nas. Njen fiat uno, crven poput gljive iz jedne slikovnice, zamiče iza ugla ulice, majka stoji pred kućom, drži onaj koverat u ruci kao neki vreo pred­met, pa zakrene lice od Brace i mene.

A otac? Kao da ne vidi nju, našu majku, držeći u naručju jednu veliku plastičnu vreću gleda nekud uvis, iznad krova – kao da se pita kuda plove oblaci? – odjednom klikne: „Gle, palma!” Zaista, u dvorištu Lorenine kuće ima jedna palma, visoka. „U redu da je pokraj kuće orah ili breza, jabuka ili bor – ali palma?” A ja? „Palma, naravno! Udine su ipak blizu mora!”

Iz kuće dopire do nas Bracin usklik: „Tu je i peć!”

Dječak, u svojoj radosti koja ga je pretvorila u živu, ska­kutavu oprugu, razgalamio se, hoće da naložimo vatru. I da pečemo kestenje! Majka ga tješi, veli da treba sačekati jesen. Svejedno, on lijeće posvuda i cijepa grlo vičući kako hoće jesen, i to odmah. Inače, ako se smjesta ne pojavi, on će njoj, jeseni, reći da je rugoba, i neka se više ne pojavljuje. Majka se zakrene ka prozoru i pokazuje rukom prema ogradi:”Vidi, mali, koliko je ptica doletjelo!”

„I one su ružne!”, kriči Braco. „I, da znaš – ja nisam mali!”

On hoće jesen – pravu, iz nekad, iz tamo. I kestenja! Ali, zašto drži prst na usnama? Da ćutimo – bolje će se čuti dolazak i polazak vozova.

Kroz D*** nije prolazila željeznica.

U toj kući, u kojoj Braco na svu svoju žalost nije zatekao one svijetleće sandale, proveli smo osam godina. Jednog dana, a već smo bili skoro-pa-odrasli, otac i majka su nam saopštili da ćemo imati našu kuću.

Našu? Zar ovo nije naša prava kuća?”

Uistinu, Loreninu kuću smo osjećali kao svoju. „Naravno,” odgovorila je majka na to pitanje, „i jedna i druga su naše”. U Braci, koji je taj odgovor očito razumio doslovno, već tada se pokatkad javljao duh poslovnosti, pa je upitao majku zašto ne prodamo tu, staru kuću. Nasmijali smo se, svi. Braco je tvrdio da ga nismo razumjeli i, još gore, da nismo praktični!

U toj kući, po majčinom mišljenju, osim povratka očevog glasa, desilo se još jedno čudo: odmah po useljenju, iz oca su naprosto izvjetrila sva ona njegova rđava raspoloženja i nevjera u ljude, u koja je, njoj se činilo, nerijetko propadao kao u živo blato. Kad sam je upitala šta je živo blato, je li prljavije od mrtvog, u prvi mah zbunjena pitanjem, samo je promrsi­la da djeca ne moraju čuti svaku riječ svojih roditelja. Eto, njoj se omakne poneko glasno razmišljanje. Jedno mi je bilo posebno drago – o kući koja živom biću mijenja život nabolje.

I mnogo godina potom, biće prilika u kojima je otac, mada ponosan što imamo našu kuću, i na sam pomen kredita za kuću, izgovarao pokoju glasnu ili prigušenu psovku na račun gulikoža. Dakle, u konkretnom slučaju njemu mrske i same riječi mutuo, mislio je na banke gulikože. Majka je pokušavala da utiče na njegovo raspoloženje govoreći kako živ čovjek treba da gleda ljepšu stranu svake stvari, a i on sam bi se razvedravao citirajući nekog velikog pisca koji je mislio da je čovjek bez vlastite sobe samo pola čovjeka. Potom bi se naglas zapitkivao šta je tek onda čovjek bez svoje kuće, na što je sam sebi odgovarao jednim skoro veselim: „Hm-hm, to je jasno svakom!” Ovako sam to sebi tumačila: „Kuća mijenja život nabolje, a to je jače od svih gulikoža!” Koje otac nije zaboravio. Majka je uvijek tvrdila da je šteta što neko nije snimao njihove pregovore u bankama o kreditu za kuću. Ona misli da su njenog muža posmatrali kao vanzemaljca. Pogotovo kad je u jednoj banci rekao da ako, na primjer, na kredit od sto miliona lira treba platiti osamdeset miliona kamate, onda je to čisto lihvarenje, a lihvari, po njegovom mišljenju, zna se šta jesu! A kad je čuo koliko košta notareva usluga? Majka veli da su to bili skečevi, uživo! Kad mu je notar po okončanju kupoprodaje rekao da mu ne zamjera baš ništa – jasno mu je da tamo nismo imali notare, on je odgovorio da ih nije bilo – na svu sreću.

Odmah po useljenju, prvi i jedini put, majka je posjetila Lorenu, u Torinu. Ona je rijetko dolazila u Udine, a samo jednom sa svojim mužem. Danas – on mi je samo zamagljen portret muškarca s bradom. Ah, da – Braci i meni poklonio je kutiju nama i danas omiljenog keksa – ore liete, radosni trenuci – a zamolio je mog brata i mene da otrčimo do pr­vog novinskog kioska, na kraju naše ulice, u koji nas dvoje nikad prije nismo ušli. Razlog? Ukratko – vlasnik kioska je sin nekih izbjeglica iz Istre. I radoznao je, pa je našeg oca – „samo što sam zinuo!” – odmah upitao iz koje je zemlje stigao ovamo. „Nije mi trebao nikakav raskošan italijanski da bih ga razumio”, rekao je otac. Taj čovjek, već u godinama, rekao mu je da se istorija vraća, jer mi, slavi, dakle Slaveni posebni smo, particolari – u svakom pogledu. Otac je ušao u taj kiosk da Braci i meni kupi Topolino. Ćutao je i na slavi i na particolari, i uzeo taj strip, koji smo rado čitali u Kampu. Primjerke starih brojeva donosile su volonterke. A ovaj – bio je nov, obradovali smo mu se neizmjerno.

Onog dana gostu smo donijeli Il Manifesto. Bez posebnih problema, u kiosku je radila neka žena. Istina, samo je slegla ramenima kad je čula šta tražimo. Mi, tako mali.

„To su komunističke novine”, reći će otac kad gosti budu otišli.
„I ovdje ima komunista?”
„Ima, ima…”, odgovorio je majci.

Dan kasnije – kad se otac vratio iz grada, svečano je izjavio da više nismo turisti. „Dobićemo humanitarne dozvole! Koje su i dozvole za rad!” Sutradan – evo nas u kvesturi, u dugom redu stranaca koji predaju dokumente za dozvolu boravka. Braco je nestrpljiv, otima svoju iz majčine ruke. Otac misli da mu se piški. Ali nije to problem, već što Braco misli da je čekaonica ureda za strance strašna – nema nijedne slike na sivim zidovima. „Šta možemo ovdje raditi?”, rekla je majka zabrinutim glasom kad smo izašli iz tog ureda. „Polako…”, odgovorio je on držeći u ruci zelenkaste papirne trake, potvrde o predaji našeg zahtjeva. „Ti zasad budi s djecom, a ja ću nešto smisliti…” U povratku kući, prošli smo pored glavne pošte. Majka se nekoliko puta osvrnula prema toj zgradi i uzdahnula.

U potrazi za poslom, obilazio je radionice i fabrike u oko­lini Udina. Prvo pješice, zatim biciklom na kojem se pojavio jednog dana, nakon dugih i bezuspješnih traganja. Majka se bila unervozila – šta ako je ta polovna harabatija od deset hiljada lira ukradena? Uskoro se pojavila i druga harabatija – jedan stari moped. Kad je tražio posla, ocu je neko od naših ljudi rekao da u Italiji moraš imati vlastito prevozno sredstvo. „Ako ga nemaš, ne računaj da te ima!” Jednog dana vratio se kući sav ozaren – upisao se na petomjesečni kurs za stolare, u jednog zanatskoj školi, nedaleko od Udina. Koliko je majku obradovala ta vijest? Sjećam se da se nasmiješila, beznadežno – kao u trenucima u kojima Braco ponavlja nestašluke kojim pravi neku štetu. U sebi je računala proporcije mjeseci i preo­stalog novca? Tek tada smo saznali da je njegov djed u svoje vrijeme bio stolar na glasu. U D*** je napravio sve prozore, vrata i uredski namještaj za sresku zgradu, toliko dobro da je dobio ponudu iz jedne, onomad čuvene bečke radionice stilskog namještaja, ali je odbio poziv.

„Šta da čovjek radi u tuđini?”, i to je rekao onom gazdi, Bečliji. Koji se čudio tom odgovoru, kao i mnogi drugi u našem kraju: „Beč je, čovječe, Beč!”

„Neka je, i ja sam ja…”, tako im je odgovarao.

To je, naravno, bilo davno – prije onog rata. Onaj rat – to je u našoj kući ime za Drugi svjetski, da ne bi bilo zbrke sa ovim, našim.

„Bratskim”, rekao bi moj otac.

iz romana Žirafa u čekaoniciUltimatum, Beograd, 2018.

nomad.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.