Pričalo se da je u Mustaj-bega Babića služio neki Mustafa koji je stanovao preko Miljacke u Čeljigovićima. On je svaku večer iz Mustaj-begovih konaka, preko Šeherćehajine ćuprije, odlazio kući na počinak, a ranim jutrom dolazio u konake na službu. Bio je dobar, ali nespretan, pa se često pravdao govoreći da je baksuz.
Mustaj-beg ga je mnogo volio, pa jedan puta naredi slugama da kesu s parama odnesu na ćupriju kuda će Mustafa naići, a da iz prikrajka paze da novac ne uzme niko drugi osim Mustafe. Kada je Mustafa naišao preko mosta, prođe pokraj kese i ne podiže je.
Zovne ga beg sebi i upita:
—Kako si ti, Mustafa, jutros prešao preko ćuprije?
—Beže, uvijek sam zamišljao kako li je slijepcu kad prelazi preko mosta,pa kada sam jutros naišao na ćupriju, zažmirio sam i žmireći prešao preko nje.
Tada se Mustaj-beg uvjeri da je Mustafa zaista baksuz, jer ne kaže se uzalud:
—Rodi me, majko, bez svašta, samo nemoj bez sreće!
Izvor: “Legende iz starog Sarajeva“ / Sarajevo Alt Tour