Ono što je glavno u životu, ono što nas diže i nosi, rukovodi i održava, to nije umetnost, pa ni književnost. Mi smo se samo uhvatili za književnost, jer nismo imali za šta drugo da se hvatamo u tom životu koji nikad nismo potpuno ni sagledali a kamoli shvatili i savladali, a u kome i nas same nikad niko nije tačno ocenio ni pravo shvatio. Čudo takvog života je u tome da smo uopšte – pa ma i ovako zaobilazno, skupo i teško – prošli kroz njega. Književnost je, u stvari, bila povod, samo pokazatelj, „nur ein Gleichnis“. Tako treba sve gledati i razumeti
*
Pri pisanju – u srećnim trenucima, naravno! – reči se nižu same od sebe, vezuju se i odbijaju, pomeraju i premeštaju, ili potpuno brišu, dok se sve ne slože u pravu i jedino moguću sliku onog što čovek želi da kaže. Sve izgleda kao laka i automatska igra koju reči, po svojoj volji i svojoj prirodi, same po sebi i same za sebe igraju. Međutim, nije tako, nije to nikako jalova igra ćudi ni slučaja. U rečima, kao u drvetima i biljkama i svemu što je živo, kruži nevidljiv životni sok, i on je taj koji ih, kao neko unutarnje sunce, kreće i okreće, daje im boju i oblik, snagu i izraz. A čovek koji piše, on samo pažljivo prati i manje ili više vešto, manje ili više srećno iskorišćuje pojedinosti te neshvatljive i neuhvatljive igre.
Tako reči žive, u stvari, dvostrukim životom: i same za sebe, kao takve, i kao izražajni znakovi u sklopu čovekove misli koja traži svoj izraz.
*
Kod mnogih se odnekud uvrežila misao da je čovek koji je napisao nekoliko romana ili nekoliko knjiga pripovedaka taj koji o svakom pitanju i u svakoj prilici zna i može da stvori tačan sud i kaže pravu reč, novu, tačnu i merodavnu. Iz osnova pogrešna misao! Čak i svirepa! Naprotiv, pisci su ljudi kojima je i samima često i preko potrebna takva reč koja bi im pomogla da se održe i snađu u lavirintima mašte i procepima moralnih nesnalaženja u koje tako često zapadaju. I nije teško zamisliti kako je takvom čoveku- piscu kad mu upravo u takvim trenucima traže reč snalaženja i ruku pomoći umesto da mu je pruže.
*
Naše življenje u najprisnijoj vezi sa stvarnošću, kao i naši uzaludni pokušaji bežanja od nje i naše vraćanje njoj – sve su to sastavni delovi velike ljudske stvarnosti, koja krije u sebi raznolike i bezbrojne mogućnosti i uzima na sebe stotinu vidova, od kojih neki izgledaju potpuno nestvarno.
*
Gori u meni i prži me – jer to gorim ja! – nepodnošljiva potreba za lepotom i savršenstvom.
*
Kao dečak u cirkusu. Tu vlada samo igra. Tu ne postoji nikakav jezik; nema reči, koje ljude dele, ograničavaju i zbunjuju; nema čekanja, nema promašaja, izgleda kao da nema ni napora; tu govori samo savladana materija, sve je u službi iluzije i igre, i sve teži samo ka jednom cilju, da što brže i što savršenije stvori svet koji ne postoji i da njime zakloni onaj stvarni, napolju, koji ne valja (baš ništa ne valja!) a koji smo ostavili tamo negde daleko iza sebe.
Tu se već javilo, kao slutnja, u njemu ono što će tek docnije postati jasno i nesporno. Osetio je da će to što gleda biti i ostati za njega jedini pravi svet. Bleštavi, nestalni i prolazni prividi toga sveta imaće nad njim punu vlast, i sve i svak moći će lako da ga obenđija, povede za sobom, i napusti kad mu se ushtedne. Do kraja života ostaće podložan svakom blesku svake veštine, i svaki put će svaku igru primati kao svetu i večitu istinu, zaboravljajući onu prošlu i ne misleći na buduću. Slučajno viđen roj mušica, koji igra i titra nad rekom, u predvečernjoj svetlosti, kao nemiran veo, za njega će biti često veći, važniji i trajniji od svega što ljudi grade, imaju i znaju, vole i smatraju svetlim i trajnim. Tako će, dok ga traje, posrtati na tom putu, i tako se brzo i naizmenično opijati – trezniti – opijati; a varka će ga dodavati varci, do poslednje varke i njegovog poslednjeg dana.
Nije to bilo tada još tako smišljeno ni sročeno, ali je postojalo, celo i određeno, i on se te sjajne večeri obrekao i zaverio tome duhu igre i njenih zanosa i promena, ne što je tako hteo, nego jer drukčije nije mogao.
*
Svašta sam slušao i čitao o stvaralaštvu i stvaraocima u umetnosti i uvek sam se, pravo da kažem, čudio otkud to da se ta velika i stalna želja, da se govori i sudi o umetnosti, javlja ponajčešće kod ljudi koji umetnost ne razumeju i ne vole. Verovatno da to dolazi od potrebe tih ljudi da sebi i drugima objasne svoju nemogućnost da vole i nesposobnost da razumeju; da je opravdaju pred sobom i pred drugima. On prirode lišeni shvatanja umetnosti i ljubavi za nju, oni ipak svojim oštrim umom vide koliko je velika njena uloga u svetu i bar naslućuju njenu snagu, a u isto vreme uviđaju jasno da su nesposobni da do kraja prodru na to područje. Kako neće i ne mogu da se pomire s tim da postoji nešto što je njihovom umu i shvatanju nepristupno, oni se bacaju na umetnost kao na „predmet“ svojih studija, u nesvesnoj želji da tu umetnost sa kojom se na svakom koraku susreću, a koja za njih ostaje „hortus clausus“, savladaju bar spolja, da uzmu njeno tumačenje u svoje ruke, da joj oni određuju prirodu, propisuju zakone i postavljaju ciljeve.
Tu negde, u dubinama crne zavisti i teškog osećanja manje vrednosti, treba možda tražiti poreklo mnogih bahatih eseja i zamršenih teorija. To su prirodni neprijatelji umetnosti i rođeni protivnici umetnika, oni zamračuju i zapliću puteve do umetnosti i zbunjuju čitaoce (slušaoce ili gledaoce), a često i umetnike same. Nemoć se sveti a povređena sujeta želi po svaku cenu da vlada i zapoveda, ruši i postavlja.
*
Da, to je ona, slaba a neuništiva, nevidljiva i nepriznavana, a svudašnja i svagdašnja, večita i spasonosna poezija. Nju nije teško poznati. Sve su poezije sveta, svih jezika i naroda, ma koliko različite izgledale, u osnovi iste. Sve one imaju isti izvor i isti uvir; razlikuju se samo po svojim tokovima.
*
Nije stvar u rečima, nego u onom što one stvarno kazuju ili što bi htele da kažu; znači – u namerama koje imamo upotrebljavajući ih, u smislu koji im dajemo kad ih izgovaramo ili pišemo.
*
Čitajući istoriju, vi vidite u svima vremenima jednu istu, ili sličnu pojavu.
Umetnici koji su stvorili svoje umetničko delo, priznati naučnici, vojskovođe, državnici, ljudi koji su se istakli ličnim podvigom i nečim zadužili svet – svi oni pre ili posle izađu iz sebe, progovore, i kažu javnosti nešto o svom delu, u obliku izjava, polemika ili memoara. Neki to čine opširno, neki sažetije, neki skromnije i pametnije, neki luđe i neumesnije. Retki su oni, umni i do kraja uzdržljivi, koji odole iskušenju ili pritisku i ne progovore nikad, ostavljajući svome delu da ono govori za njih. To su oni pravi, dostojni svoga dela, koji se u tom delu pojave pred svetom i u njemu i nestanu, ostavljajući dokonoj masi običnih ljudi i profesionalnim komentatorima sva moguća i nemoguća tumačenja, objašnjenja i nagađanja.
*
Pisac koji pokaže izvesnu veštinu i ubedljivost u opisivanju ljudi, njihovih postupaka i duševnih stanja, počinje, s vremenom, sam sebi da postavlja nove i sve teže i složenije zadatke. Pri tome on može da vidi kako je to težak, gotovo bezizgledan posao, i kako je mali broj ljudskih misli i osećanja koja se mogu shvatiti i obuhvatiti, izraziti i prikazati. Šta osećaju i šta misle ljudi u izuzetnim i sudbonosnim trenucima? Kako se ponašaju, čime se brane ili teše?
Na primer, mladić koji je otišao sa devojkom koju voli u planinu, hteo je da uzabere cvet i da joj ga pokloni (a i da pokaže svoju spretnost, snagu i odanost), otisnuo se niz liticu i sad pada pravo i nezaustavno u duboki ponor.
Ili: zaverenik koji, prema dobro izrađenom planu, dolazi na ugovoreno mesto, gde treba da nađe drugove sa kojima će izvršiti državni udar i oboriti omraženog tiranina, ali umesto drugova zaverenika nalazi tu tiraninove žbire, i oni ga sada vezuju, uz psovke i udarce, dok u uglu velike sobe gleda već povezane svoje drugove.
Ili: čovek sa trideset saputnika, u avionu koji gori, pada sopstvenom težinom sa visine od tri hiljade metara.
To bi trebalo opisati, majčin sine!
*
Uvek će ljudi tražiti slike i priče, igre i prizore koji govore o ljudskim sudbinama. Menjaće se oblik prikazivanja, već prema menama vremena, ukusa i tehničkih mogućnosti, ali ljudi neće nikad prestati da traže igru koja im govori o sudbinskim putevima pojedinaca ili zajednica onakvim kakvi su ili kakvi bi trebalo da budu. Ta igra je očigledno njihova stvarna potreba, bilo da im daje prizore u kojima mogu da vide (ili misle da vide) sebe, bilo da prikazuje fantastične slike i izmišljene događaje u kojima mogu da zaborave sebe i sve bede i protivrečnosti sopstvenog života. Spektakl će ostati ljudska potreba dok god je ljudi ili bolje rečeno, dok su ljudi ovakvi kakvi su; i onaj ko im ga nudi naći će uvek gledalaca i platiša, i njihovog razumevanja i pljeska.
*
Ono što je glavno u životu, ono što nas diže i nosi, rukovodi i održava, to nije umetnost, pa ni književnost. Mi smo se samo uhvatili za književnost, jer nismo imali za šta drugo da se hvatamo u tom životu koji nikad nismo potpuno ni sagledali a kamoli shvatili i savladali, a u kome i nas same nikad niko nije tačno ocenio ni pravo shvatio. Čudo takvog života je u tome da smo uopšte – pa ma i ovako zaobilazno, skupo i teško – prošli kroz njega. Književnost je, u stvari, bila povod, samo pokazatelj, „nur ein Gleichnis“. Tako treba sve gledati i razumeti.
*
Teško je i zamisliti kakvi sve nesporazumi mogu da iskrsnu u vezi sa knjigama koje mi tako dobronamerno i, avaj, tako lakomisleno puštamo u svet. Jedni književnici na to odgovaraju u štampi, brane se od kleveta i pogrešnih tumačenja, drugi ćute i trpe. Ne zna se šta je od tog dvoga gore i teže. Svakako, jedno je sigurno. Ne može pisac ići svuda, za svakim primerkom svoje knjige, i svakom zlomislenom i ograničenom čoveku, svakoj guski i neznalici lično i naročito objašnjavati šta jeste, šta nije; šta može biti, a šta ne može. Nažalost, ni približno se ne može predvideti ni odrediti šta sve nekom smetenjaku ili manijaku može na um pasti pri čitanju jednog teksta. Stoga ne vredi mnogo ni misliti na to, a još manje strahovati od nekih mogućih zala i neprijatnosti, jer mogućna su sva.
*
Ima pisaca koji opisuju vrlo mračne i zamršene stvari, ali kad ih čitate, vama se, pored svih strahota, čini kao da se sve nekako sređuje i razvedrava, i to prema kraju sve više i više. A ima drugih koji i ne opisuju naročito strašne stvari, uglavnom samo tok svagdašnjeg života, ali čitajući ih vi imate stalno osećanje da u osnovi onog što kazuju nešto nije lepo ni dobro, i da će biti još gore i bezizlaznije.