Šta zapravo javnost u Srbiji zna o uspesima njenih građana u Austriji kada su umetnost i kultura u pitanju.
Foto: Joanna Pianka
Kada neko pomene srpsku dijasporu u Beču i ljude koje je čine najčešće je prva stereotipna asocijacija: fizička/i radnica/radnik, koji konzumira najjeftiniju hranu (često se zamišlja i hrana za kućne ljubimce) kako bi što više novca uštedela/o za odlazak Mercedesom u svoje rodno selo, odnosno u svoju trospratnu kuću sa lavovima na kapiji, gde provodi godišnji odmor u raskalašnom životu na kom mu, po mogućstvu, zavide komšije, bliži i dalji rođaci. Onda se ona/on vraća nazad u prokleti Beč, u stranu zemlju, među hladne Austrijance, gde nema ljudske topline i emocija u odnosima, gde se nema vremena za druženje zbog posla i želje za novcem, i gde povremeni odlasci na koncerte naših pevača ili folklornih udruženja otvaraju nikad zaceljenu ranu na toploj balkanskoj duši koja čezne za svojim domom.
Ovakva predstava radnika iz bivših jugoslovenskih država, (legalno ili na “crno”) zaposlenih u različitim evropskim zemljama verovatno vodi poreklo još od prvog talasa siromašnih i nezaposlenih radnika iz SFRJ tokom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka, kada je državnim sporazumima omogućen izvoz neophodne radne snage u zapadnu Evropu. Uvek negativno i podrugivački perpetuirana medijska slika gastarbajtera, duboko ukorenjena i u popularnoj kulturi, odavno ne izgleda kao u kratkom filmu Kriste Papića „Specijalni vlakovi” iz 1972, gde gomila sabranih tela izbezumljenih lica napušta svoje ognjište trbuhom za kruhom.
Mlađe generacije Balkanaca takođe dolaze u Austriju u potrazi za poslom, ali ne više tako dramatično i (nažalost) bez posredovanja države. Međutim, ono što odmah shvatite po dolasku (ako niste iz Slovenije ili Hrvatske), jeste da ste prepušteni isključivo sebi i svojim sposobnostima snalaženja, da rigidne i zatvorene austrijske institucije neće ceniti vaše obrazovanje dokle god nisu ukalupljene u njihova znanja, zahteve i pravila. Zapravo, najčešća zamka za ambiciozne i mlade strance jeste naivna misao da svojim zalaganjem ili napredovanjem mogu na kraju stići do pozicija gde se kroje različite politike, pa tako i kulturne.
Bizaran događaj kome sam prisustvovala za vreme otvaranja izložbe “Alles in Ordnung” Jelene Micić u MUSA Startgalerie u Beču, 11. novembra 2021, podstakao me je na razmišljnje o tome šta zapravo javnost u Srbiji zna o uspesima njenih građana u Austriji kada su umetnost i kultura u pitanju. Ako u Austriji početkom 2021 godine oficijelno ima 122.000 ljudi iz Srbije, gde oni zauzimaju treće mesto po brojnosti odmah iz Nemaca i Rumuna, na koji način zvanični državni mediji izveštavaju o izazovima i mogućnostima u dijaspori; kako Srbija subvencioniše i stipendira studente i ostale visokoobrazovane za dalja usavršavanja i napredovanja u karijeri; zašto pored tako velikog broja građana Srbije i decenijskih (da ne kažem stoletnih) međudržavnih odnosa između Srbije i Austrije ne postoji institucije koji bi na adekvatan (dakle, bez nacionalističkih predznaka) način podsticao međukulturnu saradnju…?
Sva ova pitanja/konstatacije/sumnje koja sebi povremeno postavljamo u periodima introspekcije buknula su kada se na pomenutoj izložbi pojavila dopisnica iz Beča za Radio Televiziju Srbije. U prvi mah, prisutne koleginice i ja smo pomislile kako je konačno došlo vreme da i RTS prenese nešto (pozitivno) o kulturnim radnicima iz Srbije u Beču (s obzirom na to da je izložba smeštena u veoma prestižnom Muzeju grada Beča), ali smo ubrzo shvatile da su u pitanju drugaćije namere. Kao digresiju, odnosno kontekst događaja, možda bi bilo dobro da se kaže nešto više o samoj instituciji i njenom aktuelnom programu, kako bi čitaoci imali celokupnu sliku.
Wien Museum je “… metropolitanski muzej opšte namene sa širokim spektrom zbirki i izložbi – od istorije grada do umetnosti, mode i moderne kulture, od najranijih naselja do danas. Zbog svog opšteg pristupa i interdisciplinarnog potencijala, zauzima jedinstvenu poziciju među bečkim muzejima. Ima lokacije širom grada. Uzimajući grad Beč kao model, istražuje opšte teme društvenih, kulturnih i urbanih promena u poređenju s drugim gradovima.” Jedna od lokacija je i Wien Museum MUSA unutar koje je takođe integrisana i Startgalerie gde “od 1987. godine mladi umetnici koji rade u Beču imaju priliku da svoje radove predstave javnosti u vidu samostalnih izložbi. Startgalerie će u budućnosti funkcionisati kao pozornica za mlade kustose, koji imaju budžet da realizuju svoje ideje u saradnji sa lokalnim umetnicima. Kao prostor za eksperimentiranje unutar muzeja, Startgalerie NEU služi i kao sidro za savremenu umetnost u Beču i kao promocija novih kustoskih pozicija.”
Dakle, iz navedenih opisa koji se nalaze na internet strani Wien Museum, možemo shvatiti da u okviru prostora MUSA postoji i galerija čiji je fokus na savremenoj umetnosti u Beču i koji se tematski/organizaciono/kustoski/programski razlikuju jedan od drugog. U prostoru MUSA 14. oktobra otvorena je izložba pod nazivom “Auf Linien. NS-Kulturpolitik in Wien“ koja će trajati do 24. aprila 2022, na kojoj se mogu videti originalni predmeti, propagandni materijali i dokumenti o kulturnoj politici pod nacional-socialističkim režimom. Skoro mesec dana od postavljanja ove izložbe, u prostoru Startgalerie, 11. novembra otvorena je izložba Jelene Micić pod nazivom „Alles in Ordnung“ i predstavlja „prostornu instalaciju koja sadrži arhivu sakupljenih i preuređenih svakodnevnih predmeta. Postojeća arhiva sastoji se od tri odabrana i modularno strukturirana tipa- od bombona, sladoleda, sireva, jogurta i omota za cigarete do čepova za flaše i štapića za uši- prikupljenih tokom jednogodišnjeg procesa skupljanja i konzumiranja. Odbačeni otpad i materijal za skladištenje pružaju informacije o vlastitim prehrambenim navikama, ali takođe ima za cilj da otkrije i osnovne ekonomske uslove.“ Izložba će trajati do 5. decembra. Iz navedenog možemo zaključiti da se pod „jednim krovom“ nalaze dva različita izložbena prostora, unutar kojih se potpuno slučajno (jedna u odnosu na drugu) dešavaju izložbe Jelene Micić i „Auf Linien. NS-Kulturpolitik in Wien“.
Suprotno svemu gore navedenom, po rečima novinarke-dopisnice ove dve izložbe mogu komunicirati na „meta nivou“ putem koncepata higijene i patološke uređenosti, gde bi se u direktnu vezu dovela nacistička disciplina i red, sa radovima Micićeve koja (između ostalog) plastične delove štapića za uši niže na sajle formirajući pravougaonu instalaciju. Kako smo koleginice i ja bile žačuđene ovakvom interpretacijom želele da saznamo nešto više o tome, novinarka je odgovorila da “ne želi dalje da se raspravlja”. Pored toga, moglo se naslutiti da je novinarka došla potpuno neiformisana kako o muzeju gde su pomenute izložbe, tako i kad je pitanju biografija i inkluzivna umetnička praksa Jelene Micić. Iz razgovora sa umetnicom saznala sam da je novinarka želela da uradi prilog za Kulturni dnevnik RTS-a što bi na prvom mestu, po rečima novinarke, bila “dobra promocija za umetnicu”. Međutim, postavlja se pitanje u kom kontekstu veza sa nacizmom može biti dobra promocija, osim u kontekstu nacizma? U potrazi za narativima koje može ideološki iskoristiti, iz daljeg razgovora Jelena napominje da joj novinarka predlaže “povezivanje nacional-sociajalizam i komunizam, gde činjenica o mom poreklu (bivša komunistička zemlja) i sama izložba predstavljaju odličnu priliku da se pokaže da, bez obzira na to što je postojao nacional-socijalistički period, naši umetnici imaju mesta u austrijskom društvu i medijima.” Kao primere dobre prakse novinarka navodi umetnici “Marka Lulića (koji je Austrijanac) i Bogomira Doringera, kome je bivši kancelar Sebastijan Kurc došao na otvaranje izložbe („Ajnhajtclub“ Museumsquartier 2016),” čime se, po mišljenju umetnice, gastarbajtersko nasleđe reproduciralo u režimske svrhe. Nakon svega navedenog, umetnica je iz razumnih razloga odbila da da izjavu.
Kada ste radnik/ica u kulturi možeti očekivati raznorazne situacije, jer pored toga što zastupate određenu ideju/koncept/idelogiju, takođe dolazite u dodir sa ljudima različitog obrazovanja, pozicija moći, političkih uverenja koji vam dodatno mogu otežati prekarni život koji živite bilo da ste u Evropi ili Srbiji. Ono što najmanje očekujete jesu novinari sa obrnutom istraživačkom metodologijom, gde se u prethodno konstruisanu ideološku matricu ubacuje sadržaj koji može ili ne mora da ima smisla- iz članaka sa portala RTS naslućujemo da se novinarka pretežno bavi ideološkom tenzijama istoka i zapada na teritoriji Austrije unutar kojih se umetnost i kultura pojavljuju kao sredstva za potvrdu svoje teze. Bez obzira na to što kulturna i umetnička scena Beča/Austrije obiluje kvalitetnim dešavanjim naših umetnika i kulturnih radnika, to očigledno nije dovoljno senzacionalno i zanimljivo čitaocima u Srbiji, ili možda revizionističkoj i mitomanskoj uređivačkoj politici RTS-a.
Veoma je bitno naglasiti da čitaoci nisu monolitna bezlična masa, veća da ima i onih što propituju istinitost tvrdnji i poznaju metodologiju pisanja. Ako novinarskim redakcijama u Srbiji, a naročito RTS-u, nedostaju kvalitetni dopisnici o kulturnim i umetničkim dešavanjima u Beču/Austriji uverena sam da među nama ima mnogo onih koji bi čak bez novčane nadoknade, iz patriotskih razloga zarad istine, voleli da predstave našim čitateljima šta se zaista događa u dijaspori.
Amalija Stojsavljević, istoričarka umjetnosti i kustoskinja iz Srbije koja živi i radi u Beču
Buka