​Ljermontovljev “Demon”

Autor slike: Pjotr Končalovski

Ljermontovljev pali anđeo u vrijeme svoje svijetle mladosti ljubio je čitav svijet dok nije stekao iskustva, poslije čega se, kako to i među ljudima često biva, izvitoperio u zlotvora, a kad je stekao iskustva i u tome, zapao je u neku vrstu depresije, stanja u kom su dobro i zlo podjednako nezanimljivi i dosadni

Ima tome možda i petnaest godina, da sam se prvi put susreo sa klasikom ruske književnosti, Mihailom Jurjevičem Ljermontovom. Ne sjećam se više kako, ali pod ruke mi je došao njegov sjajni roman “Junak našeg doba”, jedno od onih djela koja imaju tu moć da u potpunosti obuzmu dušu mladog čitatelja, tjerajući ga da na neko vrijeme oponaša junaka iz knjige koju je pročitao, sve dok furka ne izvjetri, vremenom ili pod uticajem druge duhovne hrane. Sjećam se da sam za to kratko vrijeme oponašanja Pečorinovog karaktera stekao blagonaklonost nekolicine privlačnih dama, pred kojima sam se zatim obrukao kao muškarac, jer pečorinluk nije isto što i kazanovizam, on od svojih sljedbenika zahtijeva najprije zavođenje, pa onda, kad je kapija otvorena širom, odbijanje da se u istu uđe. Tinejdžerska posla!

Kasnije sam se susretao uglavnom sa Ljermontovljevom poezijom, najviše sa “Granitnom stenom”, koja je jedna od najdražih mi pjesama ikad, posebno kad kaže:

Prekor glupaka, prekor ljudi

Nad snažnom dušom nema vlasti

Nek’ morski talas samo gudi –

Granitna stena neće pasti.

Zahvaljujući vrloj biblioteci “Reč i misao”, nedavno sam pročitao i Ljermontovljevu čuvenu poemu “Demon”, koja mi je ranije, kao i tolike druge vrhunske stvari, promakla, al’ mi nije zbog toga žao, jer za ono sat i po koliko sam je iščitavao doživio sam nasladu što je duhu mogu pružiti samo potpuno nova otkrića, a kojih s godinama biva sve manje. Kad sam poslije toga pogledao po ljudima oko sebe, prvo što sam pomislio bilo je – ah, smrtnici! Smiješna je romantičarska nadmenost, razgaljuje dušu i sa njom i tijelo, bljesnu tada oči i korak živne, nije kao kad čitaš suhe činjenice iz svakodnevnice, od kojih pogled postane tup, a čovjek trom, obuzet onim bolno praznim dativom, pitanjima kome i čemu, zajedno sa odgovorom nikome, ničemu.

Za one koji ne znaju (a ne zna 90% Bosne, možda i 99%, siguran sam da je tako), slijedi nekoliko crtica iz života vrlog pisca.

Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je u Moskvi 15. 10. 1814., a poginuo u Pjatigorsku 27. 7. 1841. Potiče iz plemićke porodice, ali je bio nesretan od malih nogu – kao trogodišnjaku mu umire mati, a ubrzo ga, po zahtjevu mamine mame, bogate i uticajne babe Arsenjeve, napušta i otac, s kojim će se otada viđati rijetko. Bio je bolešljivo dijete, pa ga baba vodi na Kavkaz, gdje se s uspjehom oporavlja. Mali Ljermontov kasnije će se puno puta vraćati na tu planinu, što je primjetno i u njegovom djelu, u kom je Kavkaz često mjesto radnje.

Dobivši u djetinjstvu solidno obrazovanje, rano je počeo s pisanjem pjesama i već sa četrnaest-petnaest godina napisao stvari bez kojih su ozbiljnije antologije ruske poezije nezamislive. Prvu verziju poeme “Demon” napisao je sa samo petnaestak godina, ali kasnije će na njoj još dosta raditi, do kraja života, tako da je naša verzija dovršena iste godine kad je pjesnik umro.

Studirao je u rodnom gradu, gdje je kao stasali mladić predstavljen u visokom društvu. Prvobitne simpatije brzo će upropastiti svojim, neko bi rekao prgavim, a ja ću radije odabrati riječ častoljubivim karakterom, koji mu nije dao da žmiri na pokvarenosti tzv. visokog društva, kog maskiranje blistavim govorom čini samo još gadnijim, mizernijim. Ljermontovljevo mišljenje o društvenom sloju kom pripada ostaće upečatljivo sažeto u stihovima:

Neumivena Rusijo, zdravo,

Ti, zemljo roblja, zemljo gospode,

I vi s mundirima, u plavom,

I ti što služiš njih, moj rode.

Njegovi društveni ispadi rezultiraju “savjetom” Moskovskog univerziteta da se ispiše sa fakulteta, što se zbilo 1832. Ljermontov pokušava nastaviti akademsko obrazovanje u Petrogradu, ali uz preporuke iz bivše škole ne nailazi na dobar prijem kod tamošnjeg univerziteta, tako da akademsku karijeru odlučuje zamijeniti vojnom. Upisuje Gardijsku vojnu akademiju, u kojoj se ističe kako vještinom, tako i hrabrošću, za šta plaća cijenu kao čovjek i kao pjesnik, jer vojnička sredina primorava nježnu pjesničku dušu da se zaogrne plaštom grubosti i cinizma, a sve to će mu pomoći da sa uspjehom bude dva puta protjeran iz apsolutističke Rusije na kavkaske frontove, gdje se iskazao kao neustrašiv ratnik i neko ko pored puške i pištolja preferira sablju.

Mnogi smatraju da je njegova pogibija u dvoboju sa školskim drugom Martinovom zapravo vješto inscenirano ubistvo, ali je meni draže vjerovati u zvaničnu priču, po kojoj je pisac pretjerao u podjebavanju bližnjih i tako se našao na, ispostaviće se, svom posljednjem bojištu. Tako mi je draže vjerovati jer sam primijetio da oni koje glumci nazivaju poštovana publika, a pjesnici neprosvijećena svjetina, puno vole priče o zataškanim ubistvima slavnih ljudi.

Književno stvaralaštvo Mihaila Ljermontova raznovrsno je kao kod svih velikih talenata, ispunjeno lirskim, epskim i dramskim djelima, u kojima dominiraju univerzalne ljudske teme, što njegovoj književnosti daje klasičnu, neprolaznu vrijednost. Iza sebe je ostavio preko pet stotina lirskih pjesama, dvadeset i sedam poema, pet drama i dva romana, spominjani “Junak našeg doba” i nedovršeni “Princeza Ligovskaja”. “Junak našeg doba” smatra se biserom svjetske književnosti, svojevrsnim uvodom u ogromnu književnost ruskog realizma, a zbog svojih istančanih psiholoških momenata i neposrednom pretečom moderne književnosti. Poema “Demon” spada u red vrhunskih ostvarenja romantizma uopšte.

Osnovni motiv Ljermontovljevog “Demona” jest biblijska priča o palom anđelu, koja je u obradi ovog miljenika Muza dobila sasvim nov i originalan oblik. Ljermontovljev pali anđeo, to jest demon, u vrijeme svoje svijetle mladosti ljubio je čitav svijet dok nije stekao iskustva, poslije čega se, kako to i među ljudima često biva, izvitoperio u zlotvora, a kad je stekao iskustva i u tome, zapao je u neku vrstu depresije, stanja u kom su dobro i zlo podjednako nezanimljivi i dosadni, što je u njegovom slučaju posebno teško jer kao biće s onu stranu ne može računati na spasonosnu smrt, sve što može jest iskušavati beskrajnu dubinu čamotinje.

Autor grafike: Gustave Dore

Živio tako demon dugo, u mrskom “neću ništa” stanju, sve dok se dole na Kavkazu nije rodila i razvila kneginjica Tamara, jedna od onih ljepotica koje priroda s vremena na vrijeme stvori da bi manje lijepe žene imale uzor, čemu težiti sa šminkanjem i dotjerivanjem, te da bi muškarci od svake ruke imali nad čim da se zamišljaju i zaključuju kako je život težak, jer hajde sastavi nebo i zemlju!

Za razliku od putenih ljepotica nadolazećeg realizma, koje su nerijetko ljupke bucke, ljepotice romantizma se odlikuju vitkim stasom, bujnom kosom, anđeoskim licem i atributima u kojima skladnost ima prednost nad veličinom, te po pravilu sve imaju bezazlenu dušu, prepunu ljubavi ali platonske, a čiji usud obično započne i svrši sa upoznavanjem ljubavi proste, u kojoj izgore do kraja, do sahrane i preseljenja na sedmo nebo, odakle nam tradicionalno ovakve ljepotice dolaze.

Kneginjica Tamara nije izuzetak od ovog lijepog pravila, a iako su sve one, romantične, među sobom jako slične, to joj ni najmanje ne oduzima ljupkost, tako da čitalac odlično razumije demona, kako to da i on, koji je po svojoj prirodi daleko iznad čovjeka, vidi u Tamarici mogućnost da mu se u posivjeli život vrati ljubav i sa njom davno iščezla radost.

Zaplet počinje tako što se Tamara treba udati, ali zahvaljujući uticajima zaljubljenog demona svatovi stradaju na putu po mladu od gorštaka, tako da od svih stigne samo mladoženja, donese ga konj pred dvorac mrtvog.

Velika tuga i žalost Tamarina i cijele njene porodice – šta ti je Ljermontov! – biva narušena javljanjem demona u Tamarinoj svijesti, i ne lezi vraže, u toj situaciji kad bi trebala biti najžalosnija i da joj ni do čega nije, mala kneginjica osjeća da je nova strijela pogodila u srce, snažnija od ove srceparajuće jer je to strijela Amorova, za kog nije pogrešno reći da uprkos tome što je nebeski voli odapeti iz svog malog luka i za podzemlje, zamećući s tim mnoge divno strasne priče sa nesretnim krajem.

Usplahireni demon, duševno krenut nakon vjekovne apatije, juriša na kneginjicu Tamaru svojim nevidljivim putevima svim silama, te za kratko vrijeme opsjeda staklenu kulu njene duše tako da više ni u crkvi nema od njega mira, gdje joj se javlja znakovima samo njoj vidljivim, sve do trenutka kad ne odluči da joj se konačno pokaže bez tajnovitosti.

U tom trenutku dolazi do potpunog ovaploćenja tragedije poeme “Demon”, u kom oba glavna aktera stradaju. Tamara popušta ovoj neprirodnoj ljubavi i plaća to vatreno saznanje gubitkom svog prvobitnog, potpuno bezazlenog spokoja, zasnovanog na prihvatanju svijeta takvim kakav je jer Bog ga je tako dao, s čime gubi i život, što je neophodno da bi postala demonova vječita supruga.

No, za trenutak ponadali demon takođe ostaje praznih ruku, jer po Tamarinu dušu dolazi anđeo, da je vodi u njenu prapostojbinu, to jest na sedmo nebo, tako da demonu ne ostaje drugo osim povratka u potpunu usamljenost, uvećanu dodatno jer propala je njegova posljednja nada, te on i sada besciljno luta vasionom, potpuno nezainteresiran za vasionska zbivanja, u koja mi, ljudi, koji smo usljed par milenija historije postali sličniji demonu, još uvijek gledamo sa nadom u kojoj se ogleda ona divna bezazlenost kneginjice Tamare dok je još bila svoja.

Za Ljermontovljevog “Demona” može se reći da je filozofski spis, zasnovan na autobiografskoj crtici, koju sam ostavio za kraj.

Filozofski je jer tematizira onu opšteljudsku nesreću, od koje su u većoj mjeri pošteđeni samo umno ograničeni, koji žive blaženo u neznanju, a ta bi se nesreća mogla sažeto opisati kao jaz između vlastitih mogućnosti i želja. Proklete želje uvijek su toliko veće od mogućnosti da ispada kako je za čovjeka nemoguće da ne bude nesretan, te da su kratkotrajni momenti sreće ujedno i vrhunac ljudskog potencijala u tom smislu; kad je već tako, ne treba se prepuštati malodušnosti kao demon jer je to put u živo ništa, bolje je i ljudskije biti kao kneginjica Tamara, pa taman to značilo i u crkvu ići i ubijeđivati samog sebe da vjeruješ, samo ako je to put do sretnog trenutka.

Ono što je u ovoj poemi biografsko jeste Ljermontovljeva nesretna dječačka ljubav prema nešto starijoj i u to vrijeme nedostižnoj gospođici Šuškovoj, za kojom je uzdisala tadašnja Moskva, a kako i ne bi kad je izgledala kao da je bog stvorio u romantičarskom raspoloženju. Njoj je Ljermontov pisao strasne pjesme, mnoštvo njih, svaki dan po jednu, a ona ga presrela jedne večeri u parku i održala mu malo predavanje iz teorije književnosti, govoreći mu da ima talenta, ali da mora dotjerivati svoje stihove kako bi bljesnuli u punom sjaju, natjeravši s tom bezdušnošću mladog pjesnika, koji nije bio željan književne karijere nego nje, da ih sve pocijepa. Kasnije, po povratku iz vojne Akademije, ogrubjeli Ljermontov će, baš poput Pečorina, zavesti prelijepu Šuškovu, ali samo da bi joj rekao: “…Ukratko, ne volim vas više.”

Ukoliko ovaj kratki tekst nije kod vas pobudio značajnije interesovanje za prekrasnom Ljermontovljevom poemom, znajte i to da je ista, pored sve gorčine, ispjevana ljupko i skladno kao što je sama kneginjica Tamara, a čitati takve stvari u ovo prozaično doba, u kom pjesnici odavno ne rimuju, nego samo lupaju enter u pola nesuvisle rečenice, to je akt koji krijepi dušu i razgaljuje srce.


Boris Lalić, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.