Tatjana Bračanov – promotorica planina i ženske snage

Foto: Nina Đurđević

Preuzeto sa VoxFeminae.org

Tatjana Bračanov jedna je od dobitnica nagrade za Strašne žene Fierce Women WoW, koje je ove godine prvi put dodijelio portal VoxFeminae.net zajedno s društvenim poduzećem Fierce Women za značajan doprinos rodnoj ravnopravnosti i socijalnoj pravednosti u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina.

U srpnju 2019. Tatjana je u 68 dana prehodala 1300km dugu bijelu stazu Via Dinarice, postavši time prva žena iz Hrvatske i jugoistočne Europe kojoj je to pošlo na rukom. Svoj pothvat posvetila je ženskoj hrabrosti, upornosti i izdržljivosti.

Dinarsko gorje proteže se od Slovenije, preko Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije do Kosova i Albanije. Obuhvaća 200 planina, 200 prirodnih jezera, 20 nacionalnih parkova, 38 000 registriranih biljnih i životinjska vrsta te 19 lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a.

Koliko dugo se bavite planinarenjem?

Po prirodi sam aktivna osoba, okrenuta prirodi, kretanju, planini. Bavim se planinarstvom, edukacijom i motivacijom djece i odraslih kako na siguran način planinariti i generalno kako provoditi vrijeme na kvalitetan i aktivan način u prirodi, izvan zatvorenih, urbanih prostora.    

Organiziranim se planinarenjem kroz planinarska društva bavim tek od 2007. kada sam se zajedno s kćerkom napokon mogla otisnuti u istraživanje čudesnog svijeta planine. Vrlo brzo sam krenula u ozbiljnu i predanu planinarsku edukaciju: speleološka, penjačka škola, HPS-ove edukacije za planinarske vodiče, zahtjevni tečajevi HGSS-a. Danas sam planinarski vodič, spašavateljica HGSS-a i HPS-ova licencirana instruktorica za školovanje planinarskih vodiča za ljetno i zimsko planinarenje. Sve je ovo na volonterskoj osnovi. 

Što vas je potaknulo da krenete putevima Via Dinarice?

Planine su utkane u moj život, pa motivacije nije nedostajalo. Ideja o hodanju dugoprugaškom planinskom stazom (thru-hiking) je odavna tinjala. Kad se prije desetak godina, po uzoru na svjetske poznate long distance trailove (LDT), počela razvijati ideja o Via Dinarici, bio je to svojevrsni znak i konačna odluka. Via Dinarica je došla kao razumljiv i prirodan slijed svega čime se bavim, što volim, što živim: put, planina, kretanje, ravnoteža. Njena filozofija puta koji prirodno povezuje poklopila se s mojim razmišljanjima.

Via Dinarica hodaču pruža neizmjerno uživanje u bogatstvu i raznolikosti prirode Dinarida, a u interakciji hodača i onome čemu se pohodi leži zametak jednog dubljeg povezivanja: ekologije, ekonomije, demografije, čisti školski primjer održivog razvoja. BiH je prepoznala potencijal staze i radi odlične svari, a pozitivan utjecaj Via Dinarice raste i u Crnoj Gori i Albaniji.

Godine 2011. započeo se razvijati Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a inicijativa je ubrzo prerasla u program za socio-ekonomski razvoj dinarskog područja, koji djeluje kroz nacionalne programske i projektne aktivnosti putem vodećih Via Dinarica organizacija članica u svakoj od Via Dinarica zemalja. O važnosti Via Dinarice govore i podaci iz najčitanijih planinarskih i outdoor medija: 2014. Outdoor Magazine ju je proglasio „najboljim novim planinarskim putom na svijetu“, 2016. Geo ju je uvrstio u Top 10 destinacija na svijetu, a 2017. National Geographic Traveler u Top 10 planinarskih putova u svijetu.

Dodjela nagrada za Strašne žene, 2020. (foto: Nina Đurđević)

Možete li nam reći više od dijelu trase koji prolazi kroz Hrvatsku?

Od ukupno 1300 km bijele linije Via Dinarice, čak 550 km prolazi Hrvatskom i to kroz četiri hrvatska nacionalna parka: Risnjak, Sjeverni Velebit, Paklenica i Krka, oba stroga prirodna rezervata, Bijele i Samarske stijene i Hajdučki i Rožanski kukovi i najveći hrvatski park prirode, PP Velebit. U ovim okvirima možemo razumjeti koliki je njen potencijal u Hrvatskoj.

Važno je istaknuti da VD u Hrvatskoj koristi infrastrukturu najpopularnijih planinarskih obilaznica: Goranski planinarski put (GPP), Kapelski planinarski put (KPP) i Velebitski planinarski put (VPP), o kojima volonterski skrbe hrvatska planinarska društva. 

Sa svim tim razmišljanjima, krenula sam u svojevrsnu ambasadorsku hodnju. Ova hodnja nije bila puko prevaljivanje kilometara ili bilježenje rekorda, već je u startu nadrasla domenu osobnog. Uz to, kao prva Hrvatica i prva žena Jugoistočne Europe, koja će ovu stazu propješiti sama, bez organizirane logistike, koristeći samo ono što sam nosila u ruksaku i što mi je Put donosio, željela sam svoju hodnju posvetiti ženama: ženskoj snazi, upornosti i izdržljivosti.

Foto: Gemma Delmatica, Facebook

O čemu ste razmišljali dok ste bili sami na planinama, okruženi prirodom, ali ne i ljudima?

U nekom trenutku naslov jedne Hrabarove knjige postao je krilaticom moje hodnje: ”Svaki dan – čudo“. Dan za danom, svodeći se na osnovno: kretanje, spavanje, hranjenje i opažaj, konačno sam se mogla prepustiti postojanju i neočekivanju i doživjeti čudo svjesnog življenja koje nam u urbanom okruženju izmiče. Svakodnevnim rječnikom – razlučiti prioritete, odbaciti nevažno i uživati u činjenici da jesam. Ja i sve oko mene.   

Na putovanju ste sigurno doživjeli zanimljive situacije, imate li kakvih anegdota?

Gorštacima nije bilo neobično vidjeti osobu koja planinari, no bilo im je neobično vidjeti ženu koja planinari sama, a uz to i priča jezikom regije. Voljela sam pričati s njima: o Via Dinarici, filozofiji prirodnog povezivanja, povratku života u Dinaride, o tome da hodam u čast žena. Činjenica da hodam sama nailazila je na različite reakcije: od oduševljenja, čuđenja do potpune negacije moje prisutnosti, kao i pitanja da li me tko plaća za to. No reakcije su većinom bile pozitivne.   

Najviši vrh Velebita, Vaganski vrh, kao i većina vrhova obilježen je teškim drvenim križem. Kad sam stigla tamo, oko križa je tankim užetom bila omotana i učvršćena mala plastična vrećica. Pretpostavila sam da je nešto zavjetno i nije me zanimalo, ali kad sam prišla bliže na papiriću sam ugledala rukom ispisano: Tatjana Bračanov, Via Dinarica. U prvi tren nisam shvatila da je to moje ime. Nakon iznenađenja i šoka, unutra sam pronašla pismo od Serene i Marca, para iz Švicarske kojeg sam srela nekoliko dana ranije na Zavižanu i koji svoj godišnji odmor već nekoliko godina provode u Hrvatskoj kombinirajući planinarenje i more. Pisali su da su shvatili da će nam se putovi ponovo sresti i upakirali su mi u vrećicu dvije energetske pločice. Ta vrećica me čekala tamo na vrhu tri dana. Bio je to istinski trail magic!

Nezaboravno je bilo i iskustvo u Crnoj Gori, na Magliću, kad je prema meni iz magle, na samom prijevoju Carev dol, izronio poludivlji bik i krenuo me ričući naganjati po planini. Samo zahvaljujući magli sam mu i uspjela pobjeći. Ljudi me često pitaju bojim li se zvijeri u planini. Divlje zvijeri u pravilu izbjegavaju čovjeka, opasnost su podivljale krave i bikovi koji vas naganjaju.

U Crnoj Gori sam imala i intervenciju. Na Durmitoru, u okružju Planinice, naišla sam na desetak dezorijentiranih švedskih 17 i 18-godišnjih izviđača bez pratnje koje sam uspješno dovela do njihove baze na Crnom jezeru.

Foto: Gemma Delmatica, Facebook

Svoj pothvat posvetili ste ženama – zašto? Tko su (bile) važne žene u vašem životu?

U snazi žene leže čitavi svjetovi.

Pedesetogodišnjakinja je krenula kroz 1300 kilometara dinaridske divljine, pješke, sama i otežana ruksakom od 20 kila, u suočavanje sa vlastitim strahovima i ususret vlastitim snovima. Željela sam tom hodnjom pedesetogodišnjakinje, majke i bake, naglasiti koliku snagu i moć promjene ima svaka od nas, bez obzira na period života i okolnosti u kojima živi. Potaknuti žene da pronađu onu svoju jedinstvenu, tinjajuću, autentičnu sebe ispred koje se svakodnevno postavljaju prioriteti, očekivanja, uvjeti. Sve ono zbog čega tu autentičnu sebe ostavljamo po strani. Ušutkujemo je za neko kasnije vrijeme, neko drugo doba, i onda je zaboravimo. Zaboravimo njen potencijal, snagu i moć.

Željela sam zaljuljati to uspavano i zaboravljeno i potaknuti pitanje: gdje živi ta Žena? Što Ona želi? Kuda Ona želi poći? Koji je njen Put? Zato sam svoj put posvetila ženama. Iza mene stoji čitav niz žena koje su me obilježile i koje su se hrabro suočavale sa životnim izazovima. Njihova me snaga, ustrajnost i neustrašivost oblikovala i dala mi dosljednost u vlastitim nezavidnim epizodama života. Tu snagu danas vidim u svojoj kćeri i prepoznajem u očima svoje unučice.

U planinarskim terminima želim spomenuti jednu strašnu ženu, karlovčanku, ilirku Dragojlu Jarnević, književnicu, učiteljicu i začetnicu planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj. Godine 1843. ona se kao prva žena uspela na južnu, strmiju stijenu Okića. Dragojla se po okićkim stijenama penjala bosonoga jer u to doba nije postojala alpinistička oprema. Bio je to izuzetan i strašan poduhvat.  

Ilustracija: Ana Kovačić

Imate li kakav praktični savjet za one koji razmišljaju o istraživanju ljepote Dinarida?

Za početak je najbolje učlaniti se u planinarsko društvo. Odlaskom na kraće ture upoznat ćete tijelo s planinom. Prođite osnovnu planinarsku edukaciju kroz koju ćete naučiti kako se na siguran način kretati i boraviti u planini, upoznat ćete zanimljive ljude sličnih interesa, čuvare i štovatelje prirode.

Krenite u istraživanje. Dinaridi su nam najbliži svemir koji imamo. Svakako prije odluke potrebno se dobro pripremiti. To vrijedi za svaki odlazak u planinu: proučiti stazu i zahtjevnost terena i tome prilagoditi opremu. Pratiti vremenske uvjete, prognozu, upoznati se s planinarskim objektima na stazi (planinarski domovi, kuće, skloništa), vodom, znati kako postupati  u slučaju nezgode. Kad su osnove sigurnosti zadovoljene – uživati u planini i poštovati gorštaka.

Za long distance trail je važno imati iskustvo višednevnih tura. Treba znati kako tijelo reagira pod višesatnim opterećenjem. Poznavati svoje granice. Ne srljati u herojstvo radi trofeja.

Posebno bih napomenula koliko je važno biti iskren. Pisati i govoriti istinu. Ljudi vas na takvim putevima ‘prate’ putem društvenih mreža. Dajete im ideje, inspirirate ih da pokušaju nešto slično. Treba dobro osvijestiti što potičemo kod onih koji o vama čitaju ili slušaju.

Što je iduća pustolovina, na kojim planinama i putevima vas možemo sresti?

Sretat ćemo se i dalje na čarobnim hrvatskim planinama i planinama regije, a iduća ‘pustolovina’ je u idejnoj fazi pripreme. Bit će mi potrebno neko vrijeme da je organizacijski i financijski posložim, radi se o jednoj zanimljivoj dugoprugaškoj stazi.

Svima koji će tek uroniti ili su već uronjeni u čarobni svijet planinarstva želim poručiti: Hodaj. Ne osvajaj, već dozvoli biti osvojen/a. Od Prirode. Trenutka. Života. I tako osvojen/a tu zarazu nesebično prenesi na druge.

Tatjanu možete pratiti na FB stranici Gemma Delmatica.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.