Saša Antić: Živimo zaista u vrijeme apokalipse

Alejuandro Buendija, glazbeni lik rođen iz mašte splitskog glazbenika Aleksandra Saše Antića, nije više dijete. Iza njega je više od deset godina sporadičnog pojavljivanja, a ove zime izašao mu je i treći studijski album, nazvan “Škrinja”. Glazbeno najraznorodniji album Buendije jedno je od rijetkih karantenskih izdanja koja su objavljena ove godine.

Razgovarala Antonela MarušićPortalnovosti.com

Kako je nastala “Škrinja”, novi album Alejuandra Buendije, karantenska kolekcija pjesama o stanju straha i panike od virusa koji nesmiljeno uzima živote, iz dana u dan?

Većina pjesama je napisana prije covid-krize, a također i pola glazbenih skica. U karanteni sam napisao samo zadnji vers na “Gang Bangu”, i svoj vers na “Siempre antigo”, ali sam za vrijeme karantene i ovo ljeto dovršavao album s obzirom na to da sam imao puno slobodnog vremena jer TBF nije svirao. Strah i panika su konstanta već dugo, ova kriza je samo potencirala te osjećaje, ali i razotkrila pravu sliku i sve distorzije vremena u kojem živimo. Živimo zaista u vrijeme apokalipse, ako je shvatimo u izvornom značenju, na grčkom apokalipsa znači “podizanje vela”.

Pandemija je uništila turističku sezonu, što je posljedično smanjilo i na koncu potpuno dokinulo zarade glazbenicima koji žive najviše od koncerata. Više puta ste spomenuli da su glazbenici također sezonski radnici jer se vaš najplodniji dio koncertne godine zbiva ljeti. Možete li zamisliti vlastitu glazbenu budućnost bez živih koncerata ili s izmijenjenim pravilima?

Moguće je i tako, zašto ne, ali u takvom konceptu se otvaraju i prostori novih kreacija, npr. VR, a i sami koncerti mogu biti mozaične prirode, s dosta vizualnih i video-intervencija. To je mogućnost za novi art.

Puno se kopalja lomilo oko prava glazbenika na rad i nastupanje u pandemiji. U jednom od spotova s novog albuma vidimo kako kopate krumpire na splitskim Bačvicama, u odijelu. Živcira li vas ili sneveseli kad ljudi bavljenje glazbom povezuju s lagodnim životom?

Ne živcira me, to je ustvari kompliment, pokazuje kako se velikim trudom i radom može doći do toga da svojom kreacijom stvoriš atmosferu lagodnosti, to je jedna od moći umjetnosti, ali i svake profesije kojom se baviš iz ljubavi.

Životarenje glazbenika

Čini nam se da u ovom intervjuu vješto okrećete pilu naopako i iz negativnog fenomena činite pozitivan. Je li to vaša najvažnija karakterna osobina, koja se reflektira i u glazbi koju radite?

Pa ne gledam na te loše komentare kao na negativan fenomen, to je oduvijek tako, samo što ranije ljudi nisu imali mogućnost komentiranja na internetu. Ali realno, pozicija glazbenika oduvijek je bila životarenje, čak i onih akademski obrazovanih. Masovni mediji i celebrity pop-kultura to su promijenili, ali sad je neusporedivo više glazbenika nego prije. A s takvim podcjenjivačkim stavovima pojedinci samo pokazuju vlastite frustracije, al’ mi kao javne osobe na to smo navikli, i bolje je da se istresaju na interenetu nego da trpe u sebi i onda se istresaju na nekome u familiji. Na kraju krajeva, jedino me može pogoditi kritika nekoga tko ima iza sebe rad koji cijenim. Što se tiče mojih karakternih osobina, jedna od bitnih je objektivnost, pokušavanje sagledavanja stvari iz raznih kutova, to je ustvari znanstvena disciplina u kojoj angažiram i emocionalnu inteligenciju, a i izrazito sam empatičan.

Pripadate skupini glazbenika koji imaju velik broj autorskih pjesama, niste među onima koji ovise samo od izvođačkih prava. Na koji način pomoći onima koji su isključivo izvođači? Jeste li zadovoljni mjerama pomoći za glazbenike koje su tijekom godine došle od HDS-a. Što se još može učiniti?

Istina, dobijem godišnje pristojnu svotu od ZAMP-a, ali to opet ovisi o tome koliko se naše pjesme vrte na radiju i koliko smo imali koncerata. Glazbenicima koji nisu autori je zaista teško, mnogi su morali pronaći drugi posao. Nešto se pomoglo, ali mislim da se može još više, recimo dati izvođačima, odnosno Hrvatskoj udruzi za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP) koja štiti njihova prava, postotak od vrćenja na digitalnim platformama, mada je situacija trenutno zabrinjavajuća jer su u zakonu koji uskoro ide na izglasavanje u Sabor, a koji regulira autorska prava na digitalnim platformama, izvođači potpuno izostavljeni.

Kako bi ovo moglo biti pravednije riješeno, pogotovo za one glazbenike, a takvih nije zanemariv broj, čiju glazbu domaće radiostanice vrte rijetko ili gotovo nikad, a koji također imaju svoju publiku?

Danas ima toliko mnogo novih imena i autora, glazba se može raditi i kod kuće, kvaliteta se digla. Radiji sigurno ne vrte dovoljno domaće glazbe, pri čemu mislim na glazbu u kojoj je vokal na hrvatskom jeziku, a i oni što vrte, vrte uvijek iste. Također, nema više toliko glazbenih urednika ni specijaliziranih emisija, ali opet mladi radio i ne slušaju. Internet je dostupan svima i najteže je naći pravi način kako doći do publike, ali mislim da se kvaliteta uvijek izdvoji. I onda je na glazbenicima da sviraju i to je jedini način kako bar nešto zaraditi od glazbe da bi mogao dalje raditi. U tom smislu mislim da je došlo vrijeme da se podigne status rock-kulture i da se klupska scena dijelom financira javnim novcem, jer se to više ne može samo od prodaje karata i pića, nema dovoljno interesa.

U pjesmi “Gang Bang 2020” pjevate i o frustracijama koje su na površinu isplivale u pandemiji, o karantenskim burnim svađama i negativi na društvenim mrežama, u komentarima na internetu. Ovaj fenomen u pjesmi dovodite do apsurda. Ljudi uglavnom sjede doma i svađaju se na internetu. Dozirate li sami pametno internet ovih dana?

Pa to nije bila inspiracija za pjesmu, jer nisam aktivan na društvenim mrežama, ali može se valjda i tako protumačiti. Sve manje i manje imam potrebu čitati komentare, to samo opterećuje i stvara pogrešne predodžbe i udaljava čovjeka od onoga što on je. To stalno pokušavanje udovoljavanja nekome i podsvjesno stvaranje neke izmišljene i savršene slike o sebi ono je što sam odmah doživio kao veliku zamku društvenih mreža.

“Škrinja” je album pun zicera, pjesama s kojima ne možete pogriješiti jer ste sličan tekstualni i glazbeni pristup već iskušali u raznim razdobljima solo i bendovske karijere. Ljudi su navikli da od vas dobiju pjesme koje slave laganini pristup životu. No je li to moguće u kapitalizmu? Kako vama uspijeva?

Ne bih rekao da je ovaj album pun zicera, u suštini je dosta mračan, tekstovi su izravniji, i tek je razrješenje u nekom vedrijem tonu. Dramaturgiju albuma sam zamislio kao onu kod romana, a glazbeno sam na nekoliko stvari ušao na dosad nepoznat teren. Ne vidim problem u kapitalizmu, i kapitalizam u teoriji želi postići blagostanje za sve, problem vidim u korporativnom sustavu u kojem korporacije imaju moć veću od države. Tu vlada beskompromisan zakon jačeg koji malom čovjeku nameće imperativ uspjeha kroz profit i građenje savršenog imidža, stvara nesklad između želja i mogućnosti, proizvodi depresiju i tjeskobu, a kao lijek nudi tablete i potrošnju. A ja svoju lagodnost pronalazim u filozofiji.

Nekad nam se po vašim pjesmama čini da spretno hodate tankom linijom između filozofije i self-helpa, to je akrobacija, nije lako. Što vi mislite?

Ne znam što točno znači self-help, ali ako prevedem kao samopomoć, filozofija je upravo to i bila oduvijek, kroz ljubav prema mudrosti čovjek istražuje sebe i traži u znanju i praksi izvor trajne sreće i duševnog mira. Znanstvenim pristupom pomiriti u sebi kaotičnost i relativnost pojavnog svijeta, apsurd egzistencije, i iracionalnost ljudske prirode. Ne znam koliko je to teško ili lako, to je put koji sam odavno odabrao, ali opet i pored znanstvenog pristupa neke od najdubljih uvida i spoznaja imao sam u nekom meditativnom i pomaknutom stanju svijesti.

Kako u bendu tako i solo: skloni ste jednostavnim i feel good pjesmama poput “Kornjače” s novog albuma. Za vrćenje nije dobro imati samo “teške” i komplicirane pjesme, zar ne?

Drago mi je da tako doživljavate “Kornjaču”, jer ona tekstualno nije baš lako štivo, ima u njoj grintanja i razočarenja. Čujem da se dosta vrti u eteru, što me pomalo iznenađuje, ali znači da ima mjesta i za takve pjesme kad se upakiraju s dozom humora, a na tome sam zahvalan i Fog Frog Dogu na njegovoj sjajnoj interpolaciji.

“Lipo ‘ko voli”

Svjesni ste sigurno i da ljudi često slušaju samo površno riječi, više surfaju na beatu i melodiji?

Pa jasno da većina ljudi ne drži do teksta, ali nema smisla ulaziti u ukus većine, on je takav kakav je radilo se o glazbi, literaturi ili filmu. Ne zamaram se time, i nemam namjeru niti znam kako podilaziti tom ukusu, al’ na kraju krajeva, opet se mora nešto osjećati kad čuješ riječi neke pjesme, i koliko god ona nekome može biti plitka i trivijalna, teško je otpisati nekoga kao nesposobnog za duboke emocije. Ne vidim zašto bi recimo netko ‘ko voli Cavea bio emotivnija osoba od nekoga ‘ko voli Jolu, samo taj te neke druge emocije pronalazi negdje drugdje. Poanta je da vjeruješ izvođaču što govori, i konačno u pop-kulturi su ipak najbitniji produkcija, image i seksepil. Ima kod nas jedna lipa izreka, a glasi “lipo ‘ko voli”.

Pratite li domaću i regionalnu alternativnu i nezavisnu scenu? Glazbu za tri pjesme sa “Škrinje” napravio vam je Mark Mrakovčić, mladi glazbenik i producent najaktivniji u ovom dijelu scene. Zašto vam je bilo važno surađivati baš s njim?

Pratim koliko stignem, volim Repetitor, Oni, Porto Morto, Šetače i Rezerve. A s Markom Mrakovčićem se znam još od 2012., upoznali smo se radeći zajedno na predstavi “Garaža” u ZKM-u. Poslao mi je skicu glazbe za pjesmu “Problem” još prije tri godine, a ovo proljeće još dvije, za “Siempre antigo” i “Kornjaču”. Njegove ideje odmah su mi legle, odmah sam pronašao tekstove koji su se fino sklopili s glazbom, i još malo poradio na aranžmanu, a na “Siempre antigo” radili smo zajedno s Kandžijom u studiu Dostava zvuka gdje Mark radi kao producent.

Spadate u autore srednje generacije, je li sad vrijeme da počnete raditi krupnije glazbene kompromise? Što je granica ispod koje nećete ići?

Ne gledam tako na bavljenje glazbom, još uvijek to radim iz strasti i zabave i nemam nekih zadanih granica. Recimo, mogu se zamisliti kako ću za desetak godina snimiti album starogradskih pjesama, jer volim i osjećam tu glazbu. To će nekome možda izgledati kao kompromis, a za mene bi to bio vrhunac karijere.

Zašto?

Pa dobro, to može biti i pjevanje u klapi, i klapska i starogradska pjesma mogu imati u sebi istovremeno jednu notu drame i mirnoće, izvedba je odmjerena i dostojanstvena, mada tekstovi znaju biti puni skrivene strasti i dubokih emocija. One su kao aikido u borilačkim sportovima ili Dostojevski u literaturi, i zbog toga mislim da je ovladati tom vještinom vrhunac glazbenog zanata.

Na početku pandemije dio ljudi je bio ponesen osjećajem zajedništva u katastrofi, idejom kako će nas ove nesigurne i turobne okolnosti ujediniti, učiniti solidarnijima, empatičnijima. Ima li još uvijek mjesta za takve strategije na širem društvenom polju?

Vjerujem da ima, pokazali smo i pokazujemo koliko smo humani, disciplinirani, solidarni i pažljivi, i sad je red na političkoj vlasti da pokaže to isto, ali ne kroz strogoću i zabrane, već tako što će provesti opsežne reforme i uložiti puno više u zdravstvo jer je ovo sramotno gdje se srozalo.

Prekratki su vam odgovori, a ja moram zaraditi honorar za prvi mjesec – znate da je najteže u prvom mjesecu. Kakav je vama taj početak godine, bacate li odmah bor ili ga držite do veljače? Volite li da je nakićen bogatije ili skromnije, za ili protiv svjećica?

Hahaha, oprostite, a ja se baš raspisao, sigurno bi bilo drugačije da smo razgovarali uživo, ali tad biste se trebali probijati kroz moj tok misli, bolje da ja to odradim za vas. Kod nas doma supruga kiti bor, ima svega, kugli i svićica, tiho obasjava tminu najdužih noći u godini.

abrasmedia.info

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.