Stigme. Toliko česta pojava u bosanskohercegovačkom društvu. Osobe sa oštećenjem vida, sluha, osobe sa autizmom, sa nekim oblikom invaliditeta, žene koje su doživjele seksualno nasilje… Koliko su stigmatizirani odnosno žigosani i zbog toga povučeni u našem društvu? Jelena Pervan, mlada novinarka iz Mostara odlučila je da ove pojedince učini vidljivijim i da pokaže svijetu da i oni zaslužuju podjednaka prava kao svi. Dvadesetsedmogodišnja Jelena uradila je serijal od deset epizoda uz podršku portala na kojem radi, Bljesak. info. Svaka od njih tematizira stigmatizaciju određenih grupa i osoba.
U Banjoj Luci u okviru manifestacije Dani Srđana Aleksića emitovan je kratki dokumentarni film sačinjen od prvih pet epizoda. O stigmama, radu na ovom serijalu razgovarali smo sa autoricom filma Jelenom Pervan.
Jelena, u svom filmu ste obradili temu koja je veoma prisutna u bosanskohercegovačkom društvu. Zašto baš stigme?
Stigme su nastale iz moje želje da prikažem nešto što ja ne vidim u medijima. Radim već pet godina u medijima i primijetila sam da nedostaje ovakvog sadržaja. Ljudi koji su zapravo punopravni članovi društva nemaju svoj glas i niko ne priča njihove priče. Kada god bi bio neki događaj koji ja kao novinarka pratim, većinom bi o tim ljudima pričali oni koji su potpuno zdravi. Npr. Udrugu slijepih predstavlja žena koja vidi. Imala sam i situaciju gdje sam htjela raditi sa osobama sa oštećenjem sluha i javila mi se žena koja je predsjednica i rekla mi je kao pa mogu ja, ja ću biti vaš sagovornik. I onda sam ja rekla – gospođo ali vi niste gluhi, na šta mi je ona odgovorila da nije bitno, da zna sve o njima. Onda me je to ponukalo, otkud ti znaš kako je zapravo biti gluh. Tako da sam došla na ideju da želim dati medijski prostor tim ljudima, imam veliku platformu koju mi pruža portal, ajde da probam.
Da li ste očekivali da će ova tema toliko zanimati javnost?
Nije uopšte bilo zamišljeno da će to doći na ovaj nivo. Prvobitno je to bilo, idemo pa da vidimo kako prolazi. Međutim, kada smo uradili prvu epizodu ja sam ostala šokirana pozitivnim reakcijama i to mi je nekako dalo još neko ohrabrenje da idem dalje. Neke priče koje sam željela ispričati nisu ispričane zato što nismo mogli pronaći sagovornike.
Može li ih ovakav medijski aktivizam učiniti konačno vidljivim u bh. društvu?
Moji sagovornici su po meni najbolji ljudi koje poznajem, njih pet. Stvarno su jako hrabri i jako pametni. To su ljudi koji zaslužuju biti vidljivi, ljudi koji su uspješni u svojim poljima. Npr. jedan od sagovornika Jozo Kolobarić je čovjek koji ima depresiju i on je doktor nauka. Onog trenutka kada nastupi onako kao neko ko je doktor nauka, to potpuno dobiva neku drugu dimenziju.
Koja epizoda vam je bila najteža za raditi, odnosno možda i najzahtjevnija?
Ja sam i na panelu istaknula Stipana Ćurčića, on je novinar koji je sa oštećenjem vida. On je najveselija, najsrdačnija osoba koju sam ja srela i jednostavno ja nisam mogla ostati imuna na tu priču. Jednostavno, on je tako veseo, tako ispunjen da sam se ja nakon što smo snimili zapitala zašto ja nisam dovoljno zahvalna u svom životu i to je nekako poruka koju sam htjela prenijeti i drugim gledateljima dok to gledaju. Isto tako, npr. kada smo radili epizodu sa ženom koja je preživjela nasilje taj strah te osobe koja govori “zatamnite mi lice koliko god je moguće” kako je neko ne bi prepoznao. Mi smo se našli na nekoj lokaciji koja je i nama i njoj daleka, u nekom potpuno neutralnom teritoriju kako niko nju ne bi povezao s nama i to je za mene bilo jako teško i zamislila sam se, jer i ja sam mlada djevojka i to se svima može dogoditi. Sve te priče su ostavile utjecaj na mene da ja sada puno više razmišljam o tim temama. Dok sam radila taj serijal ja sam se uvukla u taj vrtlog jer je to jako dugo trajalo i ja sam, mislim, postala mnogo bolja osoba. I ako tri osobe koje su pogledale epizodu, serijal ili film budu razmislili o stigmatizaciji, za mene je to dovoljno. Da idući put kada vide slijepu osobu ne pomisle “jao jadan on, slijep”, nego da pomisle “Bože čovjek hoda slobodno i sam, svaka čast”. Za mene je to sasvim dovoljno.
Jednu epizodu ste uradili i sa porodicom čiji jedan član ima autizam?
Priča o obitelji sa autizmom, tako se i zove, zapravo je priča o profesorici sa mog fakulteta i njenoj obitelji. Na moj sramežljivi upit njoj, prvo sam nju pitala da mi bude sagovornica, ona je veselo odgovorila sa da, odlučno. Ja sam tada pomislila “Aha, možda od ovog serijala i bude nešto”. Ona nas je primila u svoju kuću i to je zapravo i moj prvi doticaj sa autizmom. Kroz njihovu priču sam upoznala šta to znači imati dijete sa autizmom, iako je to još uvijek površno. Nakon što smo mi objavili epizodu, moj bivši urednik mi je kazao kako je vidio neko dijete koje je napravilo scenu u tržnom centru, ali po prvi put u svom životu je pomislio: “Možda ipak nisu krivi roditelji kao što svi prvo pomislimo, nego je to možda zapravo nešto drugo”. Za mene je to bilo dokaz da radimo dobar posao. To je vrhunac našeg serijala, da mijenjamo mišljenja, da mijenjamo, neću reći svijet, nego da mijenjamo svijest.
Za kraj, koja je vasa poruka ljudima koji su skloni predrasudama?
Ljudima treba dati šansu, svim ljudima. Nema smisla pričati o njihovim pravima dok oni sjede kući nezaposleni, to su ljudi koji mogu raditi. Većina njih su ljudi koji trebaju biti vidljivi u društvu i ne treba ih izbacivati. I isto tako mi smo ti koji trebamo pustiti njima da se nama približe i otvoriti svoje vidike i srce da kada sljedeći put vidimo neku osobu koja je slijepa nemamo zadršku da im priđemo, jer su to sasvim normalne osobe koje žive sasvim normalne živote koliko im uvjeti u ovoj državi dozvoljavaju. Oni sve mogu. Evo npr. ja kada sam otišla da radim priču sa Stipanom Ćurčićem, rekao mi je da obožava čitati. Moja prva pomisao je bila “Jao Bože, slijep čovjek voli čitati”. Ja nemam zadrške i odmah sam pitala – pa kako čitate i onda mi je on rekao “Jao, draga Jelena” i sve mi objasnio. Dakle, ne treba se sramiti pitati jer ja prva pola stvari nisam znala, ali sam pitala i ti ljudi su potpuno otvoreni za pričati o svemu. Svima treba dati priliku.
M.P.