Javna rasprava o rodnim studijima, koja bi u suvislom svijetu eventualno preuzela formu usputnih vijesti, kulminirala je ovih dana odbijenicom Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. S jedne strane, radi se o kroničnoj i svima nam dobro poznatoj nesposobnosti hrvatske birokracije – usred provođenja akreditacije, pravila su se promijenila te zahtjev Filozofskog fakulteta u Zagrebu postaje nevaljan usred postupka. S druge strane, radi se o kroničnom i svima nam dobro poznatom ideološkom lobiranju te pretpostavljenom popuštanju desnim pritiscima.
Kao što to kod nas uvijek biva, u ključnim trenucima potencijala društvenog napretka, medijski inducirana polarizacija proizvodi salve pozivanja na domovinski ponos, katoličke/tradicionalne/obiteljske vrijednosti i na otpor tobože novim vrijednostima koje prodiru u našu grudu iz zle tuđine. Tim rezonom u isti koš bivaju svrstani i borba za opstanak obitelji i nacionalno identitarijanstvo.
Univerzalna retorika antirodnih pokreta
Kako piše Ivana Perić za Novosti, argumenti protiv uvođenja rodnih studija izlaze upravo iz tog koša te uključuju: da se njima uvodi „rodna ideologija“ u hrvatsko društvo, koja „nastoji istinu prilagoditi vlastitim porivima i željama“ te je suprotna onom što misli „normalan čovjek;“ i da je njihovo uvođenje dio „velikosrpskog pokreta,“ tj. antihrvatsko.
U intervjuu za N1, suverenist Marijan Pavliček tvrdi da će queer lingvistika, anticipirani (izborni) predmet na rodnim studijima, podučavati „da se rod može mijenjati sukladno svojoj garderobi“ te da se radi o antikršćanskoj ideologiji koja terorizira naciju. MOST pak u službenom stranačkom priopćenju tvrdi da bi studij uveo „po opstanak civilizacije i našeg naroda opasan koncept alijenacije muškog spola naspram ženskog.” Neakademskim argumentima se očekivano pridružuje i glas rijetkih akademskih miljenika desnice, para Selak-Raspudić – Raspudić smatra „da jednostavno tu nema dovoljno materijala da to napušete na čitav diplomski studij,“ a Selak se pita je li pojam žene postao drugotan pojmu roda, implicirajući poznati argument o brisanju žene popularan u TERF krugovima.
Hrvatska desnica, dakle, odgovara na uvođenje rodnih studija potezanjem triju ključnih argumenata za mobilizaciju domoljubnog naroda: obranu nacije i nacionalnih te obiteljskih vrijednosti, obranu hrvatskih katolika i političku obranu od “stranih” lijevih ideja koje mnogima, uzgred, još uvijek smrde na bivšu državu.
Iako obučeni u domaći križ i kockice, sveto trojstvo argumenata protiv uvođenja rodne ideologije nije vezano samo uz rodne studije, a ni samo uz Hrvatsku. Strategija je to široke globalne mreže aktera antirodnog pokreta. U nedavnom intervjuu za ovaj portal, Maja Gergorić detaljno opisuje razvoj antirodne moralne panike na domaćim prostorima i u istočnoj Europi posljednjih 20 godina te identificira ključne trenutke institucionalizacije istih u posljednjim desetljećima, od blokiranja uvođenja zdravstvenog odgoja i ustavne definicije braka kao heteroseksualnog, do današnjih poziva za deratifikaciju Istanbulske konvencije i napada na prava transrodnih osoba.
Dok Gergorić ilustrira slične poteze diljem regije, Kate Walton u istraživanju za CNN otkriva jednake strategije diljem svijeta. Osim ukidanja presude Roe v. Wade, presedana koji je Amerikankama osiguravao pravo na pobačaj na federalnoj razini, Walton navodi i nedavnu zabranu homoseksualnosti u Gani, povlačenje Turske iz Istanbulske konvencije, retoriku obilježavanja feminističkih ideja kao anti-domoljubnih u Kini te kriminalizaciju informiranja o seksu i reproduktivnosti u Indoneziji i Indiji. Kao jednu od ilustracija antirodnih pokreta Walton uključuje upravo sliku hrvatskih molitelja, a kao glavne retoričke strategije navodi upravo nacionalnu (kao što je antihrvatski argument protiv rodnih studija), religioznu (kao što je antikršćanski argument) i političku (kao što je tobožnja zaštita obitelji i kategorije žene). Obrazac tako postaje jasan – sve te raznovrsne i raznogeografske frakcije čitaju iz istog, ideološki obojenog priručnika.
Isto dokazuje i studija Istraživačkog instituta za društveni razvoj Ujedinjenih naroda (UNRISD). Autorice Haley McEwen i Lata Narayanaswamy istražuju povijesni kontekst antirodnih pokreta, sustavnu „profesionalizaciju“ (dizanje javnog kredibiliteta antirodne retorike odmicanjem od religijskog konteksta ka krinki stručne) i institucionalizaciju antirodnog pokreta. Autorice identificiraju te aspekte unutar samog UN-a: „Akteri koji zagovaraju obitelj i protive se reproduktivnoj pravdi, rodnoj i seksualnoj različitosti koriste međunarodne okvire, posebice Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Ciljeve održivog razvoja, kako bi legitimizirali i time unaprijedili antirodne/pro-obiteljske agende.“
Upravo takve strategije uviđamo i u domaćem protivljenju rodnim studijima, gdje spomenuti profesori_ce i političari_ke staju u prijetvornu obranu žene i domovine, a nedavan ulazak DP-a u Sabor upravo na platformi obitelji dokaz je da te strategije i funkcioniraju.
Globalna antirodna mreža
Kao i Walton, McEwen i Narayanaswamy identificiraju tri ključna aktera u financiranju antirodnih pokreta i mobilizaciji stanovništva. Prema potonjima, to su američke fundamentalističke organizacije poput Svjetskog kongresa obitelji (čije skupove pohodi i udruga U ime obitelji); konzervativne katoličke organizacije poput CitizenGOa (koja aktivno sudjeluje u lobiranju protiv reproduktivnih prava u nizu zemalja, kao i našoj) i ruska ortodoksna Crkva te oligarsi.
Dokaze za involviranost takvih i sličnih aktera u hrvatskim antirodnim kampanjama možemo jasno vidjeti u političkim kretanjima posljednjeg desetljeća. Još 2017. godine, Sanja Despot je za Faktograf iznijela iscrpne podatke o umreženosti europskih obiteljaša s američkim lobistima i ruskim moćnicima te njihovom doprinosu porastu konzervativizma. Despot navodi slične predvodnike kao i gorespomenute autorice – Vatikan, neokonzervativnu katoličku desnicu Amerike i ruske lobiste pri UN-u – te ukazuje na njihov izravan utjecaj na lokalne kontekste:
„Iako se bez iznimke predstavljaju kao ‘grass-root’ organizacije spontano iznikle iz većinskog naroda, riječ je zapravo o globalnoj mreži koja se bori protiv feminizma, rodne ravnopravnosti (i samog korištenja termina ‘rod’), reproduktivnih prava…”
Godine 2018. Despot prenosi i detalje o Agendi Europe, „zagovaračkoj mreži“ antirodnih organizacija, čiji su članovi politički akteri poput Ladislava Ilčića, europskog zastupnika Hrvatskih suverenista, čije se ime proteže kroz sve dostupne reportaže o antirodnom pokretu u Hrvatskoj, te, očekivano, udruga Vigilare i U ime obitelji. Cilj Agende je navodna borba protiv „kulturne revolucije“ i povratak „naravnom poretku,“ u kojem se ponovno očituje retorika „starog, dobrog i našeg“ u borbi protiv crveno obojene tuđine koja ugrožava normalnost.
Spomenute mreže nastavljaju s prikrivenim radom u RH gotovo neometano – iako je nedavno održan okrugli stol u Hrvatskom saboru hvalevrijedan pokušaj educiranja o globalizaciji antirodnih pokreta, čitav niz skupova, konferencija i saveza radi na implementaciji antirodnih strategija. U jednom od najrecentnijih primjera, u rujnu 2023. u Dubrovniku je održan skup Agende Europe. Organizirao ga je klub stranaka Europski konzervativci i reformisti (ECR) čiji je član predsjedništva i hrvatski domaćin skupa upravo Ladislav Ilčić.
Kako o skupu izvještava Hrvoje Šimičević, Agenda ima za cilj „simbiozu ultravjerskog civilnog sektora i političke egzekutive, u kojoj jedni osmišljavaju strategije, a drugi ih nastoje materijalizirati”, a na skupu su prisustvovali i Nikola Grmoja i Nino Raspudić. Prisjetimo se, upravo su oni i Ilčićev stranački kolega Pavliček u protivljenju rodnim studijima grmjeli o jednakim baucima koje uprizoruje retorika Agende Europe, prikazujući time još jedan primjer implementacije njenih teorija u hrvatsku praksu. Previše ih je da bismo ih smatrali slučajnošću.
Rodni studiji – hitan korak naprijed
Stvarnost rodnih studija, ipak, u potpunom je kontrastu s evangeliziranim idejama o njima. Unatoč izjavi Selak-Raspudić da o programu rodnih studija ništa nije javno izneseno, poznat je niz činjenica. Radi se o diplomskom studiju koji će se baviti aspektom roda u društvu i kulturi kroz tri obavezna i 28 izbornih predmeta, te iza njega stoji više od 30 znanstvenika_ca. Ako se postupak za akreditaciju ponovi i program prođe, s radom će započeti ak. god. 2025./2026., a upisivat će oko 20 studenata_ica godišnje, što je među manjim upisnim kvotama na FFZG-u.
Prema Maši Grdešić, jednoj od pokretačica studija, rodni studiji u ovom obliku nisu ništa novo, već imaju svoje začetke još u osnivanju Centra za ženske studije, koji radi na obrazovanju o rodu preko 30 godina. Također, Grdešić objašnjava da se radi o širokom, interdisciplinarnom društveno-humanističkom studiju čija je praksa etablirana na sveučilištima svijeta, a čiji program domaće pokretačice razvijaju još od 2017. Dakle, radi se o brojčano benignom, no obrazovno razvijenom programu utemeljenom u znanosti koji svoje korijene unutar Hrvatske vuče još iz doba njenih začetaka. Jasno je pritom da antirodni agendaši namjerno ignoriraju navedene činjenice u korist ideološke manipulacije, što je upravo strategija za koju optužuju svaki primjer preispitivanja roda i pokrete prema rodnoj ravnopravnosti u javnom prostoru.
Kao što možemo vidjeti iz gornjih opisa makinacija ultrakonzervativne globalne mreže, postaje sve hitnije da znanstveni pristup pitanjima rodne ravnopravnosti uđe u obrazovni program. Isto tvrdi i glavna pokretačica rodnih studija, Ankica Čakardić:
„rodni studiji su u ovom trenutku institucionalno nužni s obzirom na sve jače udare s desna, uključujući konzervativne radikalnofeminističke sentimente prema pitanjima roda i rodnim politikama.”
Odbijenica Ministarstva iz ove perspektive potencijalan je zloguki prorok daljnjeg otpora od strane aktera s mnogo više moći od sveučilišnih profesorica. Prema Glavnom tajniku Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Matiji Kroflinu, taj potez predstavlja „opasan presedan“ koji dokida autonomiju akademskih institucija u korist utjecaja političko-vjerskih čimbenika.
Antirodna globalna mreža tih čimbenika pokazuje zavidnu sposobnost suradnje i strategiziranja, marketinški pristup društvenim problemima, pozivanje na emotivne okidače kao što su obitelj, domovina i Crkva; te sve navedeno koristi kao oružje u, zasad prikrivenoj, eroziji demokratskih procesa u skladu s vrijednostima Agende Europe.
Efikasno javno blaćenje rodnih studija prije no što su i počeli tek je jedan od simptoma njihovih manevara, dio top-down trenda utjecaja koji s običnim građanima veze nema, ali ih manipulira na emotivnoj skali i pretendira im upravljati životima i pravima, kako obrazovnim tako i općim ljudskim. Uz sve više vijesti o jačanju europske desnice, moramo ukazati na obrazovanje kao kritičan aspekt borbe protiv planiranog dokidanja ljudskih prava, uprijeti prstom u sjenovite mreže konzervativizma, i ucrtati put prema suvislijoj budućnosti.
Izvor voxfeminae.net