Autorica: Azra Glumčević
Kako se zvala Hasanaginica? Ne kako su je zvali, ne pod kojom ulogom je bila poznata u našem kulturno-umjetničkom naslijeđu nego kako je glasilo njeno vlastito ime, ono ime dato po rođenju? Jesmo li uopće razmišljali/e o tome da se niti jednom, u cijelom djelu, ne spominje njeno ime? Šta nam to govori o jeziku, tradiciji i percepciji žena?
Ovo bi bila i moja priča da sam se rodila prije stotinjak godina. Do udaje bih bila nečija kćerka, a nakon udaje bih prisvojila, ne samo muževljevo prezime nego i ime. Do kraja života bih bila Muhamedovca, a mali krug ljudi bi znao kako se zapravo zovem. A i šta bi mi vrijedilo kad ga ne bih mogla upotrijebiti?
Žene u BiH do prije nekoliko desetljeća nisu bile oslovljavane vlastitim imenom. Umjesto toga, na muževljevo ime bi se dodavao sufiks -ovca ili -nica, kao na primjer Muhamedovca, Ađinica, Jusufovca. Iako će mnogi reći da je to samo tipičan način oslovljavanja vezan za ovaj period, ovo jezikovno pravilo zapravo odražava duboko ukorijenjen patrijarhalni pogled na ženu kao na muževljevu svojinu, njegov dodatak, a ne jedinstvenu osobu.
Danas je ova praksa oslovljavanja skoro iščezla. Koristi se još samo u pojedinim ruralnim mjestima, u blažoj, modernijoj formi kao Mina Ađetovca. Ovakvo oslovljavanje nekima može djelovati vrlo simpatično, ali je problematično zato što ženu tretira kao nečiju svojinu. Razlog zašto su se ovakve prakse zadržale u pojedinim sredinama, može biti i taj što su ove zajednice često čuvari tradicije pa samim time reflektuju i patrijarhalne norme.
U patrijarhalnim društvima žena nije posmatrana kao individua, nego je njen identitet ovisio od identiteta muškarca kojem je pripadala. Na početku bi to bio otac, a zatim muž. Jezik je ovdje imao krucijalnu ulogu, a dodavanjem sufiksa -ovca ili -nica, žena bi bila gledana kroz prizmu supruge ili domaćice.
Ovakav pogled na žene u jeziku nije specifičan samo za Bosnu i Hercegovinu. Slični obrasci mogu se pronaći širom svijeta. U ruskom jeziku su žene također bile imenovane po muškarcima pa tako imamo primjer Ivanovna, što znači kćerka Ivana. U Indiji i arapskim zemljama još uvijek postoje slični obrasci oslovljavanja, iako se sve više preispituju. Tako bi u Indiji, nakon udaje, žena bila oslovljavana kao Ramesh Bai, u prijevodu Rameshova dama. U arapskim zemljama tradicionalno imenovanje žene uključuje njenu ulogu majke ili kćerke pa tako imamo Umm Ahmed, što znači majka Ahmedova, dok Bint Khalid znači kćerka Khalidova. Ova praksa nije bila uobičajena samo za istočne zemlje. U Velikoj Britaniji žena bi udajom postala Lady of John, u prijevodu Johnova dama.
Iako su ove prakse danas manje zastupljene, još uvijek imamo zemlje koje čak ni u zakonu nisu prepoznale bitnost ženinog identiteta i izbora.
U japanskom zakonu je regulisano da supružnici dijele isto prezime, što u praksi znači da većina žena uzima muževljevo prezime. U zapadnim društvima je uobičajena praksa (ne i zakon) da žene preuzimaju muževljevo prezime, ali to nije univerzalno pravilo i zavisi od regije do regije. Primjera radi, u Italiji zakon nalaže da žena zadrži svoje djevojačko prezime i nakon udaje, dok djeca dobijaju prezime oca. Ove razlike pokazuju da je procedura preuzimanja prezimena kulturalno i pravno uslovljena.
Iako smo se izborile za Zakon o rodnoj ravnopravnosti i tako postale daleko emancipovanije nego naše pretkinje, tragovi patrijarhalnih normi još uvijek su prisutni. Ovi tragovi vidljivi su u načinu oslovljavanja žena na radnim pozicijama pa često koristimo muške oblike za profesionalne titule, poput direktor, inženjer, premijer, iako znamo da su na tim pozicijama žene. Nasuprot tome, bez zadrške upotrebljavamo ženske oblike za zanimanja koja su tradicionalno vezana za žene, poput čistačica, medicinska sestra, sekretarka.
Ovi primjeri otkrivaju da, iako su društvene norme evoluirale, patrijarhalni obrasci i dalje oblikuju jezik i percepciju žena u BiH. Još uvijek ne postoji obaveza upotrebe rodno osjetljivog jezika u službenoj komunikaciji, što dodatno otežava vidljivost žena u profesijama koje su historijski smatrane muškim. Kada odbijamo koristiti rodno senzitivni jezik, ne samo da negiramo prisustvo žena u tim profesijama nego i šaljemo poruku budućim generacijama, da su uspjeh i stručnost povezani isključivo s muškarcima. Rodno osjetljiv jezik ima moć da mijenja stvarnost. Svaki put kad izgovorimo direktorica, inženjerka, premijerka, rušimo nevidljive barijere i bivamo korak bliže ka istinskoj ravnopravnosti.
Oslovljavati ženu njenim vlastitim imenom i pravilnom titulom nije samo jezično pitanje, već i pitanje poštovanja i priznanja. Tim malim činom ženi omogućavamo da bude jednako vidljiva, kao i muškarac i dokazujemo joj da jednako vrijedi. Ovo se odnosi na sve sfere, od svakodnevne komunikacije do zakonskih akata. Insistiranje na upotrebi vlastitog imena i pravilne titule okreće fokus na ženu, kao individuu s vlastitim identitetom. Jezik ne samo da reflektuje društvene norme nego ih i oblikuje, omogućavajući ženama da zauzmu prostor koji im pripada.
Iako žene danas slobodno koriste svoje vlastito ime, a u nekim slučajevima zadržavaju i svoje prezime, jasno je da je jezik i dalje patrijarhalan. To se možda najbolje vidi na primjerima gdje se žene spominju kroz njen porodični status, poput majka troje djece, supruga uspješnog biznismena, što nam ukazuje da društvo nehotice ili namjerno ženu voli stavljati u kontekst uloga koje ima u zajednici.
Često možemo čuti kontraargumente za korištenje rodno osjetljivog jezika prema kojima se on skrnavi ovim promjenama, posebno ističući njegov gramatički aspekt. Neki lingvisti ističu da postoje imenice u ženskom rodu koje se odnose na muškarce (i obratno), kao i one koje se odnose na oba roda te iz tog razloga nema potrebe da se jezik dalje nadograđuje. Međutim, prisjetimo se definicije jezika kao sistema znakova koji služi za sporazumijevanje. Kao takav, jezik nije statičan, nego se mijenja zajedno s društvom i prilagođava novonastalim situacijama. Jedan od najboljih primjera za to je žargon. U žargonu, prilikom stvaranja novih riječi, ne opterećujemo se autoritetima bilo da su to gramatička pravila ili zakonski akti koji ne prepoznaju ženski rod. Umjesto toga, vodimo se vlastitim osjećajem. Tako ćemo u svakodnevnom govoru bez razmišljanja upotrijebiti nazive kao što su influencerka, hipsterka, prirodno ih uklapajući u jezik.
Zato je važno ponoviti da žena nije Muhamedovca niti Mina Ađetovca, nije nečiji dodatak niti bolja polovina. Ona je individua s vlastitim imenom, identitetom, stavovima i pričom. Oslobodimo se patrijarhalnih normi, počevši od najjednostavnijih promjena, onih jezičnih.
P.S. Hasanaginica, Pintorovićeva sestra i majka petero djece zvala se Fatima Arapović (rođ. Pintorović). U baladi je poznata po svom mužu, Hasan-agi Arapoviću, pripadniku bošnjačkog plemstva iz Imotske krajine (današnje područje Hrvatske). Nakon što ga zbog stida nije posjetila dok je bio ranjen, Hasan-aga je istjeruje iz kuće, a time i iz života njihovo petero djece. Nakon razvoda, brat je prisilno udaje za Imotskog kadiju, a na dan vjenčanja umire od tuge za djecom. Fatima je arhetipski lik koji simbolizuje položaj žene u patrijarhalnom društvu i sveobuhvatnu društvenu represiju s kojom se žene suočavaju.