​Svaka druga

Izvor fotografije: who.int

Statistika uvijek dokida i eliminira nešto vrlo značajno: svijest o uznemirujućoj i potresnoj pojedinačnosti, te, s druge strane, svijest o usamljenosti kroz koju godinama prolaze žene žrtve nasilja

Svaka druga žena je žrtva nasiljaSvaka druga žena sa invaliditetom bila je izložena nekom obliku nasiljaSvaka druga žena je žrtva nasilja u porodiciSvaka druga majka je zbog djeteta ostavila posaoSvaka druga studentica priznala je da je već jednom bila seksualno uzmenirenaPoražavajuća statistikaŠokantna statistika – samo su neki od naslova koji svakodnevno preplavljuju regionalne portale. To su, zapravo, podaci koji dolaze kao rezultat statističkih istraživanja o položaju, statusu i izazovima sa kojima se svakodnevno bore žene na različitim frontovima – od vlastitog porodičnog doma, do škola, ulice i radnih mjesta. To su brojevi, procenti, u koje se pokušavaju utrpati, zakamuflirati i relativizirati individualne tragedije, nepravde, neslobode, patnje i okrutnosti kojima su žene – majke, radnice, djevojčice, studentice – izložene bez obzira na godine, ekonomski i društveni status.

Premda vjerujem i razumijem da su statistički podaci i analize rezultat veoma pomnih i temeljitih istraživanja, te da su značajne utoliko više jer nemilosrdno ukazuju na zabrinjavajuća i porazna stanja i statuse unutar našeg društva, i dalje se u meni nešto oštro i snažno protivi tome da se o ženama žrtvama nasilja, verbalnog, seksualnog, fizičkog, psihičkog i svakog drugog, govori u brojkama, ciframa, postotcima. Zaokruživanje žrtava na statističke podatke za mene je neka vrsta otuđenja i odrođenja od potresnih tragičnih, intimnih svjedočenja i iskustava. Reduciranje žrtve na broj, praksa je koju bi trebali napustiti barem mediji kod kojih, po svemu sudeći, nerijetko izostaje ne samo profesionalnosti i senzibiliteta, nego i etike.

Svaki put kada pročitam naslov u kojem stoji svaka druga ženasvaka treća žena, unutar mene se nešto silovito pobuni. Sada shvatam šta je. To se u meni buni, prosvjeduje i uzrujava žena. Jer – svaka drugasvaka trećapedeset postopetnaest posto47,8%, 54,6% – znači isključivanje, kalkulisanje, administrativno-birokratsko proračunavanje žrtava.

Kao žena, naime, osjećam da je sabiranjeračunanje procjenjivanje traumatičnih iskustava žena žrtava raznih oblika nasilja veoma rizično, opasno i dehumanizirajuće jer uprkos tome što statistika računa na tačnost i okrutnu preciznost, ona uvijek dokida i eliminira nešto vrlo značajno: svijest o uznemirujućoj i potresnoj pojedinačnosti, te, s druge strane, svijest o usamljenosti kroz koju godinama prolaze žene žrtve nasilja.

Umjesto svaka drugatrećačetvrtapeta… važno je reći – svaka od nas:

Sve mi, svaka od nas, žena, jako dobro znamo i osjetimo da statistika o nama i našim iskustvima ne govori ništa suštinsko.

Mi znamo, niko neće napisati članak o tome kako svaka druga žena ne plače zbog luka.

Nema nijednog članka o tome kako svaka druga ne ide u WC-e da bi pišala.

Ni slova o tome kako svaka druga ne liježe u krevet sa osobom koju voli.

Baš nijedne vijesti o tome kako svaka druga žena, kad joj prekipi šutnja, ode u kuhinju i istuče šniclu.

Nijedna statistika se ne bavi time kako svaka druga nije došla u hitnu jer je pala niz stepeniceokliznula se na bananudoživjela nezgodu.

U statistiku ne ulazi ni to da svaka druga umjesto uloška stavi krpu. Da svaka druga ne smije više od osnovne. Da svaka druga ne smije više od srednje. Da svaka druga ne smije ni glavu pomiliti iz avlije.

Nigdje nema ni riječi o svakoj drugoj koja kaže: Nije istina, pogrešno si čula, moje mene ne bi ni prstom dotako

Zna li statistika da svaka druga ne zna da može reći neću? Da je svaka druga naučena da ne smije reći neću ne mogu?

Ulazi li u statistiku svaka druga koja kaže: A da bih se dokazala, sad ću umjesto osam raditi deset sati?

Daju li se prebrojati suze svake druge koja je bar jednom čula: Ako toliko želiš posao, postoji način da ga dobiješ?

Piše li se, govori li se dovoljno o tome da svaka druga ne rađa djecu jer to ona želi. Da se svaka druga ne udaje jer to ona bira. Da svaka druga ne kuha jer u tome uživa. Da svaka druga mora da krije tablete za smirenje.

Zna li statistika da se upravo u ovome trenutku svaka druga dere: Priznaj, priznaj! Ne pravi me ludom!

Zna li statistika da upravo u ovome trenutku svaka druga prima šamarčinu, da se urazumi i ušuti?

Koliko statistika zna o svakoj drugoj koja kaže: Trpila sam zbog djece, bili su mali…

* * *

Počesto ćemo čitati unificirane, tipizirane, isprazne, jednoobrazne članke o ženama žrtvama nasilja. Obično su upravo takvi tekstovi zatrpani ciframa i statistikama. Ukupnost žrtava jeste važna kao zvanični podsjetnik i alarm za cjelokupno društvo, društvene organizacije i nadležne institucije da započnu sistematski rad na prevenciji, zaustavljanju i adekvatnom kažnjavanju ovakvih traumatskih i nerijetko tragičnih događaja i iskustava, ali naglasak na strahovitom iskustvu koje je svaka žena, pojedinačno, iskusila i otrpjela, važno je jer nas podsjeća na to da nema i ne smije biti manjeg, blažeg nasilja nad ženama, manjeg prestupa

Zbog toga me jako umaraju i ljute članci u kojima se, odrednicom svaka druga, pokušava nametnuti viđenje da smo mi, pojedinačne čitateljke, isključene iz tog sistematskog nasilja. Svaka druga me podsjeća na prebrojavanje, eci peci pec, mene je preskočilo, a neku tamodaleku, je strefilo. To je izuzetno pogrešno mišljenje. Jer nasilje nad ženama se tiče svih nas. Naročito se žene ne mogu osjećati isključenimneubrojanim, nesvrstanim u statistiku o svakodnevnom nasilju.


Nikolina Todorović, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.