Prije deset godina, a možda čak i više, sjećam se snimaka zagađenja vazduha iz azijskih zemalja, gdje građani s maskama hodaju kroz sive i vidljivo prljave gradove. Sjećam se da sam tada osjetila neku tugu za tim ljudima. Kao neki naučno-fantastični film u kojem je budućnost siva, prljava, pusta i nekako neživa. Taj prizor mi je stvarao sliku neke vrste zatvora, neslobode. Ne zbog maski, već zbog znanja da ne mogu da pobjegnu od zagađenog vazduha. To je za mene jedna vrsta ropstva.
Piše: Jelena Jevđenić
U to vrijeme to mi je bilo tako daleko, nisam se mogla poistovjetiti s tim ljudima. Znam da sam bila sretna što živim u Bosni i Hercegovini. Siromašnoj zemlji, ali bar slobodnoj. Bez zagađenja.
Danas, u istom gradu u kom sam bila kada sam žalila ljude iz daleke Azije, kada provirim kroz prozor, prizor je isti kao na tom snimku od prije nekoliko godina. Zagađen vazduh se u BiH vidi golim okom i osjeti se smradom.
Ono što nije isto su ljudi s maskama, mi smo jedva nosili maske u pandemiji korona virusa. Nema ni zvaničnih upozorenja građanima da je vazduh nezdrav, vrlo nezdrav, opasan po zdravlje.
A opasan je već dugo.
Zagađenje vazduha u BiH počinje s prvim danima sezone grijanja. Već tada smo na vrhu svjetske liste zagađenja. Zadnjih godina smo po količini zagađenja ispred tih milionskih azijskih gradova.
Direktni uzorci zagađenja su razni; loženje na drva, ugalj, pelet, izduvni gasovi iz automobila…
Indirektnih ima mnogo više.
Prema podacima stranice IQAir, Banja Luka od početka decembra pa do danas, nije imala ni jedan dan u kojem je vazduh bio zdrav. 31. decembra bilo je najveće zagađenje, s 392.3 mikrograma po metru kubnom PM2.5 čestica, u prevodu opasno. Toliko je zagađenje bilo ogromno da se ni „spektakularni“ vatromet na trgu nije vidio.
Nije jasno zašto se vatromet i puštao, ali kad je bal nek je bal. Još jedno zagađenje manje više.
Krajem novembra iz Gradske uprave su izjavili da „klimatski faktori poput brzine i smjera vjetra, temperature i vazdušnog pritiska igraju ključnu ulogu u koncentraciji zagađivača u atmosferi“.
Ono što ne spominje, ni Banja Luka, Sarajevo, Zenica… je sve veća betonizacija gradova, odnosno takozvanih zelenih koridora, koji pomažu slobodno cirkulisanje vazduha.
Kontrola izgradnje novih objekata ne postoji, kao ni kontrola lokacija, a trebalo bi, baš zbog kotlinskog položaja grada.
Neplanska gradnja u strogom centru grada, bilo kog bh grada, je „sveta krava“ političara. To se ne dira i ne propituje.
Međutim, kako nam je svima pamćenje kao u zlatne ribice, tako i višemjesečno nezdrav i po život opasan vazduh, zaboravimo ubrzo. Da ni građani ni vlasti nisu okupirani ovim problemom dokaz je i nepostojanje pitanja o zaštiti životne sredine u predizbornim programima skoro svih stranaka.
Oko 240.000 smrtnih slučajeva godišnje u EU može se pripisati zagađenom vazduhu, prema najnovijoj procjeni kvaliteta vazduha Evropske agencije za životnu sredinu. Prije nekoliko godina ovaj broj smrtnih slučajeva je bio skoro duplo veći. U međuvremenu EU je uvela niz mjera i pravila te je za 45 procenata već smanjen uticaj zagađenja.
U Bosni i Hercegovini nema zvaničnih podataka. Pretpostavka Evropske agencije za okoliš je da je zbog zagađenog vazduha u 2021. godine u BiH umrlo 9.000 ljudi. Broj može biti i veći.
U Bosni i Hercegovini nema ni mjera ni planova za smanjenje zagađenja.
Samo prljav vazduh. Distopija koju živimo.
Kolumne „Zeleni talas”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls