Mediji su ga nazvali pobjednikom Europrajda zbog pažnje koju je izazvao. Zoran Ivan Velimir Mitrović, rođen u Travniku, nastanjen u Beogradu, pojavio se sa kokardom, jaknom Crvene Zvezde i zastavom BiH, koju, kaže, drži na svom balkonu na Zvezdari. U razgovoru za Interview otvorio je dušu
Razgovarala: Sanela KARAICA
Ipravo je zadovoljstvo razgovarati sa Mitrovićem. Jer je spreman i zna pričati o svemu. I otvoreno govorio. O prijetnjama nakon parade, djetinjstvu uz strogog oca, koji ga je smjestio u ludnicu kada je izrazio želju da posjeti rodni grad, o tome kako je biti gay u Beogradu… Za sebe kaže da voli da provocira i da je Bosanac bez dlake na jeziku.
Interview: Svojom pojavom obilježili ste Europrajd u Beogradu. Izazvali ste brojne reakcije zbog kokarde, zastave BiH i dukserice sa grbom Crvene zvezde. Čemu sve to?
Mitrović: Ljudi ne shvataju konceptualnu umjetnost. To ih iritira. Zamislite jedan Srbin, kao što jesam, Titov pionir, Jugosloven, a nadasve građanin Bosne i Hercegovine. Travnički humor je specifičan. Ma, kakav četnik. Dobio sam pozivne reakcije iz rodnog Travnika, a ovdje me zovu veleizdajnikom. Pederom koji maše bosanskom zastavom. Mnogo sam prijetnji dobio na Twitteru. Ja ih i ne čitam. Javljaju mi prijatelji. Napadnut sam i ispred zgrade. Intervenisala je policija. Ja volim da provociram. I ta kokarda, to je provokacija. Volim da provociram one koji nemaju blage veze ni o čemu. A nisam ni navijač. Kupio sam duks jer mi bilo hladno. I da, kokarda je francuska riječ, označava amblem, oznaku države, a po meni je država bila ono u vrijeme 1939-41, Kraljevina Jugoslavija. Kokarda je upravo zbog kralja Aleksandra. Što se tiče zastave, ona se inače vijori na mom balkonu. Nosim i srebrna dva krsta, svetog Nikole kod Makarske, iz Baškog Polja i moj najdraži ljiljan sa Baščaršije. To me čuva. Ja njega kad vidim, puno mi je srce.
Dosta smo plakali, sada neka plaču zbog nas
Interview: Koliko je važno održavanje parade?
Mitrović: Ja sam i prošle godine bio na paradi, a znate zbog koga. Zbog djece u školi koju prebijaju zbog seksualne orijentacije. Kada se sebe sjetim u bijeljinskoj gimnaziji. Pljuvali su me. Horor. U Parizu ili Amsterdamu bude po tri-četiri miliona ljudi. To znači žurku. Veselje. Zamislite u toj masi u Beogradu bilo je Japanaca, iz Malezije sam upoznao ženu, iz Indije. Očekivali su žurku a vidjeli prestravljena lica. Grozno. Kakva je to slika. Pri tome, istog dana bila je formula 1 u Beogradu, vojna parada, gay parada. Totalna ludnica.
Interview: Ostavljate dojam sretnog čovjeka. Na svim fotografijama na društvenim mrežama uvijek ste nasmijani.
Mitrović: Živim u svom filmu. Ljudi su ljubomorni na nas jer uživamo u životu. Smijehom se čovjek treba boriti protiv svega. Pozitivnom energijom. Dosta smo mi plakali. Sada treba drugi da plaču zbog nas. Na paradi se desilo i nešto dobro lijepo. Našao sam novog dečka. On je iz Danske. Ima dugu plavu kosu kao Viking. Živi u Beogradu. Znali smo se od ranije ali smo se smuvali sada. Nešto lijepo u svemu tužnom.
Interview: Kako je biti gay u Beogradu?
Mitrović: Prije 20 godina je bilo savršeno. Ja sam živio u Parizu. Tamo možete ići goli ulicom, niko vas ne gleda. U Berlinu se možete obući u magarca, niko vas neće pogledati. A ovdje. Ovo je jedna velekasaba. To je strašno. Beograd vam je stjecište dva miliona nervoznih ljudi. Ja ovdje ne vozim kola. Idem pješke. Velegrad, metropola. Beograd je nekada to bio. Više ne. Ovdje se svi mrze. Ujutru svakog drugog, a od podneva i sami sebe. Takva je atmosfera. Ja se trudim da barem sa komšijama budem okej.
U Travniku sam ostavio srce svoje
Interview: Predstavljate se raznim imenima, Zoran, Ivan, Velimir, Mitrović?
Mitrović: Može i Sabahudin. Znači isto što i Zoran. Zvanično ime mi je Zoran Mitrović, kršteno Jovan, odnosno Ivan. Velimir je mamino prezime, s Kupresa, a Mitrović očevo iz Svinjarevca kod Bijeljine.
Interview: Kažete da ste živjeli u Travniku?
Mitrović: Da, do sredine aprila 1992. godine. Najljepši dio života mi je bio taj u Travniku. Otac je bio vojno lice. Otišli smo u Bijeljinu, nakon toga u Požarevac. U Beogradu sam od početka studija 1998. godine. Deset godina radio sam u Alžiru. Alžirci su tako divan i dobrodušan narod, nema zajedljivosti, osjetite poštovanje. I oni su prošli pakao sa Francuzima. Travnik je imao najbolju osnovnu školu. Odlične profesore. Mi smo i na likovnom strahovali. Kakva je to škola bila. Harmoniku mi je predavala čuvena Edina Hadžiselimović. O njoj treba da se priča u Travniku. Ona je u Danskoj završila četiri fakulteta. Poslala mi je e-mail 2005. godine i pitala jesam li to zaista ja. Preplakao sam cijelu noć.
Ostatak teksta na interview.ba