Živ je fašizam, umro nije…

AUTOR: MILICA PRALICA za ForumZFD blog o suočavanju sa prošlosti

Nesumnjivo je da živimo u vremenu istorijskog/historijskog/povjesnog revizionizma, ali iz nekog razloga odbijamo da se oštrije borimo protiv istog. Iako sam ovaj tekst mislila posvetiti analizi udžbenika istorije, historije i povjesti iz kojih uče učenici u BiH, događaji koji su se nedavno desili u dijelu države u kome živim odveli su me na drugu stranu. Od analize udžbenika nisam odustala, možda je smiješno za reći ali ne čekaju bolja vremena, jer bojim se da je ovdje jedino dobro vrijeme za revizionizam, širenje nacionalističke propagande i huškanje.

Ono što me izrevoltiralo da počnem da pišem ovaj tekst jeste postrojavanje četnika (pripadnika Ravnogorskog pokreta) u Višegradu 10. marta, koji su ovim činom obilježavali godišnjicu hapšenja svoga generala i ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata – Dragoljuba Draže Mihailovića. Ovo im nije prvi put, a reakcije nadležnih institucija iz RS-a nije ni bilo (što nije ni za očekivati), kao ni institucija BiH (Ministarstvo sigurnosti, SIPA), što je poražavajuća činjenica i jasno govori u kakvom društvu poremećenih vrijednosti živimo. Da se razumijemo ni okupljanja drugih nacionalističkih i separatističkih grupa ne bivaju kažnjena, što me dovodi do zaključka da se fašizam toleriše i da je biti antifašista i boriti se za vrijednosti antifašizma u našoj državi nepoželjno. Biti antifašista znači da si “komunjara”, koji_a promoviše bratstvo i jedinstvo, a upravo to bratstvo i jedinstvo “guši” naš vitalni nacionalni interes i dovodi u pitanje opstanak naših nacija.

Sljedeći događaj je obilježavanje dana grada Banjaluke – 22. april u kome su nepresuđeni ratni zločinci i revizionisti polagali cvijeće borcima stradalim u Drugom svjetskom ratu. Ovo se također događa već godinama unazad, gdje obilježavanje događaja vezanih za Narodno oslobodilačku borbu (NOB) uz prisustvo SUBNOR-a predstavlja samo folklor antifašizma. Sa takvih skupova vladajući politički lideri šalju poruku da su se ti ljudi borili protiv okupatora i za stvaranje srpske države i da su najveće žrtve, kao i heroji Drugog svjetskog rata samo Srbi. Izjednačavaju se Ravnogorski pokret (četnici) sa Narodno oslobodilačkom borbom i partizanima. Jedina razlika između ova dva, kako u udžbenicima istorije Republike Srpske za osnovnu i srednju školu (Istorija za 9. razred osnovne škole autora Dragiše D. Vesica (2018.godina) i Istorija za 3. razred gimnazije prirodno-matematičkog smijera i 4. razred gimnazije opšteg i društveno jezičkog smijera autora Dušana Živkovića i Borislava Stanojlovića (2016. godina)), stoji kako su ova dva pokreta antifašistička i da je jedina razlika ta što su četnici bili za kapitalistički poredak i obnovu monarhije, a partizanski pokret je bio za socijalističko uređenje. Ovo je obrazac pomirenja tzv. Frankov model od španskog građanskog rata, a kojem teže sve države Jugoslavije – (h)istorijskim/povjesnim manipulacijama i legitimizaciji svoje moći. Udžbenici istorije koju uče učenici u RS-u će dobiti svoju detaljnu analizu zajedno sa udžbenicima povjesti iz Mostarsko – neretvanskog kantona i udžbenikom historije iz Sarajevskog kantona.

Mislila sam da sam vidjela sve do juče 09. Maja kada sam prolazeći kroz grad u maršu besmrtnog puka vidjela transparent “Jedinstvo srBskih četnika i partizana, svi smo mi srbi. Volimo srbstvo, volimo slobodu!”.

Ruka mi se tresla od bijesa dok sam iz torbe vadila telefon da uslikam.

Kao unuka čovjeka koji je bio partizan i borio se u ilegali do 1943. godine u BiH, a kasnije u Srbiji, koji je organizovao akciju oslobađanja prve žene Boška Šljegovića (koja je bila trudna i zatvorena u dubičkoj bolnici kao taoc okupatora), koji je preživio Sremski front (u pismu koje sam pronašla među njegovim stvarima, medicinska sestra mu se zahvaljuje na svoj pomoći koju je pružao ratnim drugovima u bolnici iako je i sam bio povrijeđen), koji je učestvovao u oslobođenju Beograda i koji je odbio da bude proglašen za Narodnog heroja (odlikovan je sa tri ordena od kojih su dva zasluga za narod) u tom trenutku osjećala sam toliku količinu bijesa, prezira, ljutnje i nemoći da bilo šta učinim.

Prije nekoliko godina radila sam intervju sa Draganom Bursaćom na temu “Čemu još antifašizam” u kome mi je na pitanje Da li se na našim prostorima i u svijetu ponovo budi fašizam? “ odgovorio: “Fašizam se ne budi. On prosto nikad nije ni zaspao. Bilo gdje u svijetu. Vrlo brzo je evoluirao nakon kraha Sila osovine, u Drugom svjetskom ratu i pod okriljem ekstremno desnih pokreta, te latentnog antisemitizma, nacionalizma i klerikalizma, postajao je sve jači u 20. vijeku. Na našim prostorima gotovo netaknut, ali inkubiran u formi nacionalizma i klerikalizma, dočekao je izrazito spreman devedesete godine, a onda je porazio rudimentirani antifašizam, koji se zadržao na amblemičnim formama postratne SFRJ.”

Dok sa jedne strane samo forme radi obilježavamo datume i istorijske pobjede u Drugom svjetskom ratu, a sa druge se borimo za vitalni nacionalni interes, dok žrtve u Jasenovcu i Jadovnu (koje također određeni narativi negiraju) služe kao opravdanje za Srebrenicu, dok zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu služe kao opravdanje za zločine počinjene u posljednjem ratu, upadamo nesvjesno (a možda ipak vrlo svjesno) u spiralu zločina, mržnje, revizionizma, lažnog opravdanja za najgnusnije ratne zločine, kojoj nema kraja. Ponekad dok razmišljam o istoriji kao nauci, imam osjećaj da se mi međusobno takmičimo ko će biti bolji ratnik i koga će istorija pamtiti kao oslobodioca ili osvajača, i bojim se činjenice da smo i istoriju kao nauku potpuno pogrešno shvatili. I tako dok ljevica živi na folkloru jugoslovenstva i antifašizma mašući zastavama Jugoslavije, majicama i bedževima sa Titovim likom, fašisti su puno ozbiljnije shvatili zadatak i preuzeli pozicije moći glumeći lažne antifašiste u ogrtaču patriota. Živ je fašizam, umro nije, a ko preživi borbu pričaće.

Milica Pralica, aktivistkinja i feministkinja rođena je u Bosanskoj Dubici 1991. godine. Diplomirala je 2015. godine novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od 2012. godine aktivno djeluje u Udruženju građana Oštra Nula, čija je predsjednica od 2017. godine.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.