Photo: sabh.hr
Početkom ustanka i u vrijeme osnivanja prvih organa narodne vlasti, žene su se uključivale u široki narodni front. Širom zemlje osnivane su razne organizacije žena čiji su ciljevi bili isti: oslobođenje zemlje od okupatora i borba za ravnopravni položaj žena u društvu. One su se masovno priključivale NOP-u kao borci, vojni i politički rukovodioci, liječnice, bolničarke, a posebno kao aktivne sudionice u zaleđu fronta.
Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine i organiziranja Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, otpočelo se s osnivanjem odbora aktivistkinja NOP-a za prikupljanje hrane, odjeće, obuće, sanitetskog materijala, zatim za brigu o ranjenicima, djeci i iznemoglim ljudima, za mobilizaciju bolničarki u sanitetsku službu, održavanje kurirskih veza, i dr.
Ti su se odbori već tijekom ljeta i jeseni 1941. godine počeli nazivati odborima antifašističkog fronta žena i međusobno su bili organizacijski povezani. U oslobođenom Drvaru je 21. kolovoza 1941. godine održana Skupština žena i ženske omladine, na kojoj su bili razmotreni zadaci žena u pogledu njihova sudjelovanja u Narodnooslobodilačkoj borbi i pružanjem pomoći partizanskim jedinicama i organiziranjem žena na teritorijalnom principu.
Na ustaničkim područjima Hrvatske do tada su već bili organizirani seoski i općinski, a ponegdje i odbori okruga Antifašističkog fronta žena. Početkom prosinca 1941. godine osnovani su i prvi inicijativni odbori AFŽ-a za Liku i Kordun, koji su počeli s radom krajem siječnja 1942. godine. Okružna konferencija AFŽ-a za južnu Dalmaciju održana je 9. kolovoza 1942. godine kod Gradca, a Okružna konferencija AFŽ za Okrug Karlovac 25. kolovoza u Gornjem Budačkom kod Vojnića.
O značajnom učešću žena u NOB-u treba istaknuti primjer Prve ženske partizanske četa koja je formirana u Trnavcu 25. kolovoza 1942. godine kao jedinstveni događaj, ne samo na našim prostorima već i u pokretima otpora svih europskih zemalja. Formiranje ženske čete, prema sačuvanim sjećanjima kod boraca je izazvalo čuđenje i nevjericu, a i samo rukovodstvo NOP-a se izgleda kolebalo oko masovnog odlaska žena u partizane. To potvrđuje i činjenica da ih se u Trnovcu skupilo oko 700, a u četu je uvršteno tek njih 74 (omladinke od 15 do 25 godina starosti i jedna žena od 32 godine). Sve pripadnice čete bile su iz sela istočne Like i sve su bile srpske nacionalnosti. Čin šišanja kose po ulasku u jedinicu, oblačenje u „muške“ uniforme, vojna obuka kroz koju su morale proći bio je dokaz njihove ustrajnosti u namjeri da se priključe partizanskim jedinicama kao doista ravnopravne – partizanke. Zbog masovnog odaziva žena u Lici su od 10. rujna do 15. listopada 1942. godine formirane su još četiri isključivo ženske čete.
Na Prvoj zemaljskoj konferenciji u Bosanskom Petrovcu, u prosincu 1942. godine, AFŽ je postao jedinstvena organizacija svih žena Jugoslavije i važan činitelj u Narodnom frontu u pogledu mobilizacije žena u antifašističkoj borbi, te u borbi za novo uređenje zemlje.
Photo: Edi Šelhaus
Pozdravni govor je održao vrhovni zapovjednik Narodno oslobodilačke vojske (NOV) Josip Broz Tito, u kojem je, između ostaloga, rekao slijedeće: “Ja se ponosim time što stojim na čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri.”
Na konferenciji u Bosanskom Petrovcu sudjelovale su 166 izabranih delegatkinja s oslobođenog i neoslobođenog teritorija Jugoslavije. Izabran je Centralni odbor AFŽ i istaknuti su neposredni zadaci organizacije. Ideološki rad organizacije bio je oslonjen na temeljna opredjeljenja KPJ-u da žene moraju biti ravnopravne s muškarcima u svim segmentima života i rada. Već je tijekom NOB-a bilo jasno da je borba protiv fašizma podrazumijevala i borbu za pravednije društvo u kome će žene imati aktivnu ulogu u društvu.
Potom se otpočelo s organiziranjem i glavnog, okružnih, općinski i mjesnih odbora, tako da je u trenutku oslobođenja zemlje AFŽ bio organiziran na čitavom području Hrvatske.
Organizacije žena osnivale su se na istim temeljima kao i organizacije Narodnog fronta, kojih su bili kolektivnim članovima. Posebni odbori AFŽ-a skupljali su hranu, odjeću i sanitetski materijal za Narodnooslobodilačku vojsku, brinuli su se za obradu zemlje, za žetvu i sjetvu, za bolnice, za djecu, za kurirsku službu i slično.
Još u razdoblju priprema za ustanak otpočelo se u Hrvatskoj s formiranjem organiziranih skupina žena. Naročito je bio značajan rad žena ilegalki i to posebno u Zagrebu i Splitu. Žene su stupale u partizanske postrojbe, pa je već 1942. godine stvorena ženska partizanska četa u Lici. Situacija u Lici bila je posebno teška zbog velikih vojnih operacija na tom području, posebno 4. neprijateljske ofanzive. Prva konferencija AFŽ-a Hrvatske održana je lipnja 1943. godine. Pored znatnih uspjeha u borbi, žene su dale i veliki doprinos razvoju narodne vlasti i uopće demokratskim i humanim međuljudskim odnosima, posebno u pogledu međunacionalne suradnje.
Photo: Wikipedia
Rad mjesnih odbora Antifašističkog fronta žena odvijao se kroz redovite tjedne sastanke, sakupljanje hrane, obuće, odjeće i drugog materijala za partizane i ilegalce, njegu ranjenika, obrađivanje polja, držanje straža. Važan je bio i „politički rad“ koji je podrazumijevao čitanje propagandnog materijala, raspravljanje o događajima na frontu i sl. Mjesni i drugi odbori AFŽ-a bili su povezani s drugim organizacijama u narodnooslobodilačkom sustavu: Savezom komunističke omladine (SKOJ), narodnooslobodilačkim odborima (NOO) i drugim organizacijama. U mjesnim odborima AFŽ-a bar jedna članica bila je „skojevka“, a u mjesnim narodnooslobodilačkim odborima bila je uvijek bar jedna žena.
O aktivnosti žena i njihovom doprinosu NOB-u svjedoči i primjer 32. zagorske divizije (u sklopu Desetog korpusa zagrebačkog NOV-a Hrvatske) u kojoj se borilo više od 650 žena, od kojih su njih 132 poginule. Da su žene bile izdvojene u posebnu postrojbu mogla se od njih formirati jedna brigada. Ali upravo zato što su žene bile raspoređene u svim postrojbama 32. divizije, njihovo značenje i uloga u ustroju Divizije bili su mnogo veći nego što otkriva sam brojčani pokazatelj.
Ako se uzme u obzir da je gotovo svaka žena, pogotovo djevojka, prije odlaska u partizane morala svladati ne samo zapreke i zasjede neprijatelja, već otpore i predrasude u svojim obiteljima, tada se tek može pojmiti koliko je težak bio borbeni put i društveno-politički i uopće kulturni razvoj i doprinos žena u revoluciji i NOB-u u Hrvatskoj. Pri tome valja naglasiti da je dolaskom u Diviziju, a prije toga u partizanske odrede, žena morala svojom borbom i radom izboriti ravnopravno mjesto među muškim suborcima, često savladavajući i njihove predrasude. Žene su u 32. Diviziji, ali i u drugim postrojbama NOV-a Hrvatske, preuzimale gotovo sve dužnosti. Bile su borci, vojni i politički rukovodioci, bolničarke i liječnice, rukovodioci sanitetskih službi i pokretnih i stacionarnih bolnica na Kalniku, u Zagorju, Moslavini i Bilogori, Dalmaciji, Slavoniji itd. Radile su u svim prištapskim jedinicama i službama, posebno u jedinicama veze i na šifrantskim poslovima, u štapskoj administraciji, u tehnikama, na kulturno-prosvjetnim i političkim zadacima.
Photo: Wikipedia
Žene su žrtvovale svoje mlade živote, svjesne da je put do ciljeva NOB-a u Hrvatskoj moguće ostvariti samo bespoštednom borbom s nositeljima najstrašnije ideologije u povijesti naših naroda – fašizma.
Nije se rijetko dešavalo da su borci poslije napornih pokreta i borbi padali od umora, a partizanke nastavljale obavljati razne “domaćinske poslove”. Samo spretne ženske ruke mogle su pomoći borcima u brizi za lakše ranjenike i bolesnike, te u izvršavanju mnogobrojnih „neborbenih poslova“. U kulturno-zabavnom životu svojih jedinica partizanke su bile nezamjenjive sudionice. Kao odlične pjevačice, recitatorke i glumice sudjelovale su u umjetničkim programima priredaba organiziranih za borce i narod. Žene-borci također su održavale veze i s organizacijama AFŽ-a na terenu. Kad su im to prilike dopuštale, sudjelovale su na sastancima osnovnih organizacija AFŽ-a u mjestima u kojima su se postrojbe NOV-a Hrvatske zadržavale, a također i na okružnim konferencijama. Ti susreti partizanki sa ženama aktivistkinjama s terena pružali su mogućnost razmjene iskustava žena u postrojbama NOV-a sa ženama koje su radile u zaleđu fronta, na oslobođenom, poluoslobođenom i neoslobođenom teritoriju.
Usklađivale su stavove i dogovarale se o jačanju napora u pružanju pomoći postrojbama NOV-a u uspješnijem otporu neprijatelju, da im se osigura prehrana, prihvate ranjenici, pruži pomoć pri dezinfekciji i o nizu drugih pitanja koja je u ratnim postrojbama trebalo rješavati.
Koliku vrijednost su predstavljale žene-borci u NOB-u spoznalo se i kad su zarobljeni njemački oficiri priznavali da se njima i njihovim vojnicima “ledila krv u žilama” kada bi u bliskim borbama čuli među partizanima ženske glasove i njihove pozive “na juriš”. Ženske glasove primali su kao da dolaze s onu stranu ovozemaljske zbilje, kao prijetnju i opasnost od koje nema spasa i zaklona.
Ženama su u partizanima osim sanitetskih poslova ravnopravno obavljale sve “muške” poslove. Tijekom okupacije žene nisu imale privilegiju – logori su bili puni majki, sestara, kćeri. Biografije tih hrabrih i nesebičnih žena svjedoče o tome da je istinsko oslobođenje pojedinca moguće samo u okruženju u kome namjesto ekonomskih vladaju zakoni etike.
*Odlomak iz knjige “Žene u Hrvatskoj u Narodnooslobodilačkoj borbi”