Željezne banke sistema

Preispitivanje uloge i djelovanja banaka u suvremenoj ekonomiji krajnje je medijski marginalna praksa. S obzirom na takav status ne bi bilo loše popularizirati tu praksu uz primjer iz popularne kulture: Igre prijestolja.

Piše: Igor Lasić

Ima ona jedna scena u fantasy-sapunici Igra prijestolja koja otkriva što točno vlada svijetom povrh svih ognjenih zmajeva i rudnika opsidijana: banke. Ili, u konkretnom slučaju, Željezna banka Braavosa, tvrđa i oštrija od mitskog valirijskog čelika. Tek postupno se kroz seriju pojašnjava, diskretno i lapidarno, na koji način njezini vlasnici reguliraju takvu poziciju mimo samog tržišta. Ako netko odbije vraćati dug u koji se uvalio zbog razvojnih ili prevratničkih ciljeva, ili naprosto više nije u stanju, može biti siguran da će ga banka odobriti i njegovim glavnim dušmanima. I to pod nešto povoljnijim uvjetima.

Usput rečeno, filmsko sjedište Željezne banke nalazi(lo) se u Šibeniku, odnosno u katedrali Sv. Jakova. Upravo dok se HBO tamo baškario sredinom prošlog desetljeća, na vrhuncu je bilo kriminalno rasturanje šibenske Jadranske banke, s epilogom od približno milijardu kuna gubitka. Davalo se npr. Ivici Todoriću, ama koliko god mu je trebalo, ali očito nije bilo pokrića u zamjenskim moćnicima pa je ta financijska kuća ubrzo posve neslavno propala, a nadoknada gubitka plaćena je iz državne blagajne. No to ionako navodimo više kao lokalnu značajku kakva privlači zanimanje uslijed fahovskog kontrasta i poetskog cinizma.

A zašto uopće spominjemo Game of Thrones i dotični prikaz temeljne društvene stvarnosti? Zbog globalno najviđenije vijesti prošlog tjedna: američka državna financijsko-regulatorna agencija i Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara objavili su dokaze o tome da niz ponajmoćnijih banaka na ovoj planeti uvelike živi od suradnje s kriminalcima također najvišeg ranga, ujedno peračima novca i utajivačima poreza, te odreda bjelosvjetskim sjecikesama. Štoviše, objava nadalje govori da tim bankama nije prvi put kako su ulovljene s airtubeom u pekmezu. O ne, ta bile su i kažnjavane penalima odrezanim na desetine milijuna dolara ili eura, možda i jelenskih srebrnjaka Westerosa. Već sam popis dičnih adresa izgleda kao prozivka za All Stars: Deutsche Bank, HSBC, JPMorgan Chase, Standard Chatered, Bank of New York Melon. Zamračile su ukupno oko dvije tisuće milijardi dolara, samo u dijelu slučajeva pokrivenih rečenim istraživanjem. No kakvo je to zapravo otkriće, senzacionalna vijest da banke, zamislite, nerijetko posluju s onu stranu zakona?

Kvaka se krije u tome da je na stvari konstantno postojeća činjenica, ali koju je ipak nužno ponavljati i uvijek nanovo dokazivati. U protivnom, dakle, izgubit će se u protržišnom marketingu bez vjerodostojnog putokaza, isto onako kao što bi nestala u filmskoj trakavici sa zombijevskim Bijelim šetačima i vilenjačkom Šumskom djecom, samo da George R. R. Martin nije odlučio pogurnuti žanr malo dalje izvan čisto simboličkog.

Suština priče u srcu sistema

Nevidljivu ruku tržišta Martin je naoružao bodežom; Iron Bank of Braavos tako raspolaže mističnim profesionalnim ubojicama namijenjenima pojedinačnim dužnicima s kojima žele raskrstiti što brže. U slučaju naših pet slavnih banaka, ispostavlja se da ruka nije vidljiva samo zato što je uvijek u nečijem džepu. Srećom, uzgred se pokazalo od kolike je važnosti savez javnih institucija i neovisnog novinarstva. I znano je da banke streme prljavim trikovima otkako postoje – nije ni lako odoljeti takvim mogućnostima – ali njihov je razbojnički doseg ipak određen nedvosmislenim historijskim političkim i ekonomskim okolnostima.

One su danas, ustvari već preko četiri desetljeća, takve da financijski kapital, bankovni i osiguravateljski, predstavlja glavnu špicu sistema u totalu. Otkako je na Zapadu i u svijetu napušten zlatni standard, tj. štampanje novca razdvojeno od pologa u zlatu, tome je kapitalu omogućen prelazak u oberšpekulativne vode. Materijalna proizvodnja više nije uspijevala osigurati znatniji profitni rast. Financijska će industrija nakon toga sama pak određivati daljnja pravila igre, kudikamo izrazitije nego ikakav državni regulator. Banke – takve banke – kapitalizmu su postale nešto slično onome što je struja za internet.

Naravno, to da bi one mogle biti i drukčije, pokazuju nam razni oprečni primjeri državnih razvojnih ili sektorskih banaka, ne samo u socijalizmu. Takve financijske institucije ne smjeraju na ekstrahiranje profita pod svaku (društvenu) cijenu, nego su vođene javno-infrastrukturnim ili socijalnim prioritetima. No mjesta iščuđavanju nad bankovnim opetovanim grijesima, u slučaju opisanih najnovijih vijesti, i dalje nema. Kako si i ne bi birale manju štetu, tako potentne i samosvojne, ako im već može biti? Uz smiješno niske, povremene novčane kazne, u odnosu na permanentnu, masnu zaradu mimo ionako formalnih zakona koji služe prividu da, eto, pretežno pomoću njih funkcionira pripadajuća scena. Jednako tako nisu bile kolebljive kad su 2008. godine dovele čitav svijet do egzistencijalnog ruba, zbog burzovnog i kreditorskog hazarda. Bile su u pravu: sve im je nakon bankrota vraćeno u ruke, a kataklizmično visok gubitak otplaćen je javnim novcem i notornim bolnim rezovima na globalnoj ravni. Nije to ono poslovično šta košta da košta, nego – koga košta.

Bolje prakse neće banke slijediti vođene npr. periodičnim ograđivanjem političara od njihove kvarnosti. A ni zbog medijsko-komentarske zgranutosti tom pojavom u zemljama razvijene liberalne demokracije, dok prostodušnom komentatoru izmiče suština priče u srcu sistema. Takvi su uvijek zatečeni dokazom da je korupcija tamo nemjerljivo veća, aktivnija i sistemski presudnija negoli u prosječnoj hrvatskoj općini ili stranci.

Kojim reformnim smjerom?

Oni uvijek zauzimaju pozu kao da je svaki takav primjer u Njemačkoj ili Švicarskoj, Americi ili Japanu, garantirano razotkriven i sankcioniran, i još je o njemu snimljen poučan film ili serija. No postoji odgovor i na njihovo licemjerstvo, taman koliko na bankovni lopovluk i socijalnu nepravednost. Nešto na tom tragu ovih dana pokazuju, recimo, udruženi Bernie Sanders i Elizabeth Warren, uočavajući kako je pravi čas da se financijska industrija vrati u okvir podnošljivijeg poslovanja, ako to nije učinjeno prije deset i kusur godina. I ako se možemo složiti da nisu truda vrijedni jedino krajnji politički horizonti.

Jedno popularno i značajno hrvatsko iskustvo koje opisuje takvu putanju ubilježilo je posljednjih tjedana novi veliki plus. Nije reformski obuhvatno po šire poslovanje banaka, kao u promjenama koje zahtijevaju Warren i Sanders, ali jest usporedivo na manjoj skali. Vrhovni sud RH nedavno je zaokružio dugogodišnji, iscrpljujući ogled banaka i korisnika kredita vezanih uz švicarski franak, a u korist dužnika. Uslijedit će grandiozna serija individualnih tužbi potonjih za obeštećenje. To ipak utire put za dizajniranje bankovnog poslovanja kakvo bi više odgovaralo najširoj zajednici, i manje samo njihovim vlasnicima.

Za nešto jače od toga, valjalo bi iskoristiti energiju trijumfa za manevar prema većem cilju. A nema skuplje konkretne štete u vezi s ovdašnjim bankama, nego što je drugi stup mirovinskog osiguranja u koji se već 20 godina odvaja – i od prvog stupa oduzima – četvrtina obaveznih davanja za mirovinsko osiguranje. Pisali smo o tome nekoliko puta, a sad ponovimo tek osnove: tih se preko šest milijardi kuna godišnje povjerava bankovnim fondovima ne bi li ih oplodile na tržištu dionica i obveznica, ali se već odavno ispostavilo da na kraju dana u plusu uspijevaju ostati samo banke. Za razliku od radnika-štediša i države, naime, koja se kod faktično istih banaka stalno zadužuje da bi nadoknadila budžetsku rupu nastalu drugim stupom. I tako sve do upada koronavirusa u Hrvatsku, nakon čega je ministar financija Zdravko Marić izjavio da konačno u obzir dolazi i nacionalizacija, zatim likvidacija te financijaške podvale najslabijima između postsocijalističkih zemalja Europe. Jasno, itekako je uvidio da Hrvatskoj inače prijeti obustava isplate mirovina.

U međuvremenu su banke nanovo uzele kontrolu nad situacijom; o drugom stupu se više ne govori ni u kontekstu golemih tržišnih gubitaka drugog stupa u doba lockdowna. Nema protestne javne akcije kao za franak, mediji u glavini služe interesu financijaša, a državni regulator otvoreno zastupa. Izvjesno je na koncu samo jedno: winter is coming. A sa zimom nikad luđe cijene grijanja i drugih nasušnih kalorija.

bilten.org

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.