Gotovo smo se i prestali čuditi, sve je manje smiješno, nema previše ni podrške psovkama, uvredama, vrijeđanjima, nasilju, vulgarnosti koje pojedini (nikako svi i nikada redom) domaći političari izražavaju u javnom prostoru. No i dalje praštamo, popuštamo, spremni smo preći preko mnogih brutalnih uvreda, a nenormalno, upravo zahvaljujući tome postaje normalno
Piše: Senka KURT
Time što šutimo, ne kritikujemo, što odobravamo ili aplaudiramo psovkama, uvredama, nasilju koje nam gotovo svakodnevno plasiraju političari pokazujemo da ne poštujemo sebe, ističe za Interview.ba mr.sci. Nermina Vehabović Rudež, psihologinja i psihoterapeutkinja.
Njoj smo zadali malo posla, poslali samo nekoliko primjera, video zapisa, izjava i stavova naših političara, iz kojih su jasna kršenja svih uzusa političkog i kućnog odgoja. Jedan po jedan analizirali smo slučajeve koji su u javnosti uglavnom nisu niti kritikovani niti osuđeni.
Interview: Kad u jednom momentu vidite sve ove loše primjere izjava, brutalnih psovki, napade, vulgarnosti… šta prvo pomislite kao psihoterapeut…
Vehabović Rudež: Kao stučnjak pomislim da ljudi imaju različite vrste ponašanja. Mi ne možemo ni pomisliti šta sve ljudima može pasti na pamet. Kad se neko nađe na određenim funkcijama, on prema pravilima, koje društvo generalno ima, ima i obavezu i odgovornost. Svi odrasli ljudi imaju odgovornost za svoje ponašanje. Možemo raditi šta god hoćemo, ali posljedice nas opominju da li je to dobro za okolin. Zato i postoje zakonske mjere i kazne, da nas drže u kontroli, ako ne možemo sami sebe. Ovdje se vidi da odgovornost iz pozicije, odnosno autoriteta apsolutno ne postoji. Političari bi trebalo jako voditi računa, odnosno educirati se za razgovaranje, oni su model koji bi ljudi trebali pratiti, oni vode naše društvo, državu. To poredim s roditeljima i djecom unutar kuće, ako roditelj izgubi autoritet, onda su djeca raspamećena, ne znaju gdje se kreću i pronalaze svoje načine kako da premoste određenu poteškoću, situaciju, krizu…
Znamo govoriti, ali ne znamo razgovarati
Interview: Kad sve to znamo, a spomenuli ste edukaciju, smatrate li da političar osim obrazovanja mora biti i politički educiran ili je ovdje više stvar kućnog odgoja, strpljenja, osobne kulture…
Vehabović Rudež: Za naše ponašanje su jednim dijelom zaslužene naše unutrašnje potrebe, s time se rađamo, ali obrazovanje, neobrazovanje, kultura i afekat, ono s čim reagujemo u datim situacijama. Ono što smo naučili tokom odrastanja nije zakucano da ne možemo naučiti drugačije. Samo je pitanje želimo li. Oni koji su na javnoj funkciji imaju odgovornost da uče komunicirati. Jer ko god radi sa ljudima mora se refreširati. To rade, recimo, menadžeri kako bi saradnjom s ljudima i oni i tim postizali bolje rezultate.
Ostatak teksta pročitajte na interview.ba