Izrelski policajci, kao da su i sami vjesnici najsvetijeg mjeseca u islamu, već tradicionalno rekao bih, po narudžbi desničarskih vlasti, čine sve da otežaju mjesec strpljivosti i predanosti vjernicima. Svakodnevno svjedočimo novom maltretiranju, nasilju i diskriminaciji na ulicama, u domovima i vjerskim objektima širom Izraela i okupirane Zapadne Obale. Za razliku od Ramazana koji nastupa jednom godišnje i traje trideset dana, patnja Palestinaca i ugnjetavanje koje provodi Izrael ne prekida ciklus, samo mijenja formu.
Za Izreal ne važe ista pravila i norme prisutne u ostatku svijeta pa smo nedavno svjedočili i ubistvu novinarke Al Jazeere, Shireen Abu Akleh, dok je obavljala svoj posao. Kao da ovaj čin nije bio dovoljan, policajci su bezrazložno napali i učesnike njezinog sprovoda, kao i crkvenu bolnicu u blizini. Na kraju, pred lice pravde neće biti izvedeni ni ubica Shireen Abu Akleh, kao ni nalogodavci nasilnog prekida mirnog sprovoda i prekomjernu upotrebu sile. Umjesto sveopćeg izvještavanja ovih gnusnih događaja na svim svjetskim medijima, pozivanja na oštre sankcije protiv Izraela ukoliko nešto ne poduzme, imamo površno medijsko izvještavanje i ignoriranje od strane svjedskih čelnika.
Ipak, slučaj ubistva poznate novinarke, državljanke SAD-a je za razliku mnogih ranijih ugnjetavanja makar došao na listu novosti u svjetskim medijima. Nerijetko smo svjedoci apsolutnog medijskog mraka kada se radi o sistematskom kršenju ljudskih prava, zatvaranju maloljetnika ili prekomjernoj upotrebi sile od strane države Izrael. Upoznati smo sa ovim događajima samo zato što je danas, u vrijeme alternativnih izvora informacija, patnju jednog naroda, naroda za koji smo već gotovo navikli da decenijama pati, teško sakriti. Ne iznenađuje što svjetski mediji, fokusirani na drugi dio svijeta, šute i šturo ili nikako izvještavaju o svakodnevnom kršenju ljudskih prava u ovom prostoru bola i nepravde.
Fokusirani na aktuelniju i “atraktivniju“ patnju, onu koja donosi veću ličnu korist ukoliko je dostatno popraćena, ponašaju se kao da jedni životi vrijede više od drugih, samo zato što su nastali na drugom dijelu zemaljske kugle. Sve to budi revolt u čovjeku koji se poistovjećuje sa patnjom Palestinaca i prisjeća patnje, progona i ugnjetavanja koje je, ne tako davno, osjećao na svojoj koži, isto tako zaboravljen i prepušten svojoj sudbini.
Zasigurno boli izostanak osude svjetske javnosti i produbljuje antagonizam potlaćenih prema tlačiteljima, te otvara stare rane onih koji su i sami bili žrtve kojima se sudilo na osnovu imena i porijekla. Oni su s pravom zgnušani na torturu koju izraelski režim provodi nad civilnim palestinskim stanovništvom. Ipak, ni njima se ne može dati za pravo da izjednače one koji ovaj zulum provode sa cjelokupnim narodom iz koga dolaze.
Tragikomična je potreba za naglašavanjem toga da ukoliko pripadnici jednog naroda čine zločine, to ne čini cjelokupni narod zločinačkim. Ipak, ako su ti potrebni dokazi da to uvidiš, vrlo lako možeš pristupiti materijalima koji svjedoče o dugogodišnjim, masovnim protestima Jevreja širom svijeta koji osuđuju izraelsku okupaciju, apartheidski režim i svakodnevni teror nad palestinskim stanovništvom.
Zar narod koji ne želi da ga se, samo zato jer čita istu knjigu i vjeruje u istog Boga, iako na potpuno različit način, poistovjeti sa barbarima koji vrše bombaške napade u kojima ginu nevini ljudi, ima pravo da sudi cjelokupnu religiju zbog terora koji jedna država provodi? Zar narod koji želi da ga se smatra evropskim, a ne nazadnim narodom koji ne poštuje žene i diskriminira ih, kao što to rade neki pripadnici iste im religije, ima pravo da smatra sve pripadnike drugog naroda za zločince zbog zločinaca među njima? Zar oba naroda, u čije ime su se činili strašni zločini, genocidi u prethodnom stoljeću, mogu drugi cjelokupan narod nazivati genocidnim a s pravom se ljutiti ukoliko se njima spočitava taj mračni dio historije njihovih naroda za koji apsolutno nikako nisu odgovorni?
Apsolutno je pogrešno suditi cjelokupni jevrejski narod po djelima koje cionistički projekat Izrael provodi. Ne smijemo si dozvoliti da zbog posmatranja patnje jednog naroda koju on trpi samo zbog svog porijekla zazivamo iste ili gore zločine nad drugim narodom iz istog tog razloga.
Zazivajući teror nad Jevrejima i opravdavajući neka ranija zlodjela koja je ovaj narod preživio u historiji biramo da se stavljamo u isti koš sa najvećim zločincima, nimalo bolji od onih koji ubijaju i maltretiraju Palestince danas, a Boga mi i od onih koji su isto radili sa našim narodom prije nekoliko decenija. Kako vatru nikada nije gasila vatra, tako ni zločinom nikada nećemo moći zaliječiti rane koje je taj zločin stvorio.
Ne smijemo okretati glavu od zlodjela koja se provode jer je šutnja odobravanje i nikada ne smijemo šutjeti na nepravdu koju bilo koji narod svijeta trpi, ali isto tako si ne smijemo dozvoliti da mi budemo dijelom neke nove nepravde nad nekim drugim narodom nastavljajući taj začarani krug mržnje i nasilja. Na nama je da mijenjamo retoriku, a mržnju zamijenimo ljubavlju i saosjećanjem.
Mirsad Fišo