Uznemireni mir

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Nismo za četvrt vijeka od kraja rata uspjeli domisliti ništa bitno

Piše Đorđe Krajišnik za Oslobođenje

Svakim danom u svakom pogledu po svom beznađu ovo vrijeme liči na mrak devedesetih. Zarobljeni pandemijom, koja je na naše lakonske odnose prema stvarnosti odgovorila novim i strašnijim udarom, za koji nema nikakvih pouzdanih informacija do kada će trajati, jer se broj zaraženih ne smanjuje, iznova smo se vratili onim dobrim starim žvakama poznatim iz decenija iza nas. Valjamo se po istim jarkovima bezidejnosti, bavimo se trivijalnim stvarima, koje ne korespondiraju sa stvarnošću i izazovima svijeta oko nas, te je sasvim izvjesno da ćemo u jesen i zimu upasti u razdoblje s mnogo složenijim problemima za koje nismo ni blizu spremni. Imamo li na umu s kojom razinom nepažnje, bahaćenja i proizvoljnosti se sve ove mjesece odnosimo spram pitanja pandemije, u kojoj mjeri ništa ne funkcioniše, jasno je da, ukoliko se stvari krenu dodatno pogoršavati, nemamo mnogo šanse.

Kolektivna depresija

Dakako, mi se uvijek uzdamo u to da će pomoć odjednom nenadano stići odnekud sa strane, ali i kada ona stigne, ma kakva god da bila, mi smo u trenu na svom starom terenu rastaljivanja. Dok se nadolme svi politički i etnički faktori, za ovo društvo, tačnije kreaturu društva, ne ostane ništa što bi stvari na neki način pokrenulo s mrtve tačke. I ne prestaje stanje kolektivne depresije, koja se nastavlja, a tačka pucanja u jednom trenutku neminovno mora doći. Suštinsko je pitanje na koju će se stranu cijepati ako do toga dođe.


Nismo za četvrt vijeka od kraja rata uspjeli domisliti ništa bitno, doprinijeti bar malo ukupnom podizanju svijesti o tome šta nam se i zašto desilo, te šta trebamo uraditi da nam se to više ne ponavlja. Sve je ostalo jednako zabetonirano kao u godinama povoja mira u BiH. Mir je ostao uznemiren, dezavuisan, podređen manipulaciji etnonacionalizama, na koje nasjedamo i koje svojim odbijanjem da sagledamo razmjere problema u kojima živimo neprestano, na ovaj ili onaj način, i dalje legitimiramo. Tamo gdje narodi žive u permanentnom zastrašivanju od etničkog drugog, gdje su suočavanja s prošlošću ponovo svedena na mračnjaštva kućnih narativa i mitomaniju, ne može se jasno pogledati čovjeka do sebe u oči. Mi smo propustili da kultivišemo generacije koje dolaze, da im otvorimo zdrav prostor za siguran život dostojan čovjeka. Vraćanje unazad je naš jedini siguran put za sada. U stalnoj nemogućnosti da razmrsimo bilo koji krak naše egzistencije ovdje, da ga izvedemo, bar taj jedan segment našeg postojanja, načistac, sve više se zapetljavamo, zatvaramo ili prosto gubimo svaku nadu da se nešto može promijeniti. Dovoljno je samo vidjeti bezidejnost i sterilnost političke opozicije nacionalizmu u ovoj zemlji, svu tu smušenost, neartikulisanost i infantilnost političkih zahtjeva i borbi, pa da se shvati koliko je sve ovdje betonirano u svojoj nenormalnosti. Zvuči potpuno onespokojavajuće da za sve ove godine nismo uspjeli stvoriti nijedan politički pokret građana ove zemlje, spremnih da unesu neku novu misao, neki novi koncept mogućnosti života u ovoj zemlji. Na aparatima se može zaista dugo ostati i na njima kopniti, ali dotok vještačkog kisika jednog trenutka mora prestati. Tada je pitanje šta ćemo poduzeti.

Balon od sapunice


Istina, jeste ljeto, neće se teške teme i naš mentalitetski sklop ne može pojmiti da je jedno ljeto, jedan propušten odlazak na more, možda prilika za okretanje sebi, propitivanjima vlastite pozicije na ovoj planeti. Jedno propušteno zasoljavanje kože ne znači ništa u poređenju s onim što nas možda očekuje ukoliko zaobilazimo prihvatiti činjenicu da jedno vrijeme gotovo sigurno nećemo imati priliku da se krećemo onako kako smo navikli. Jasno je da sama pomisao na zatvorene granice djeluje u najmanju ruku depresivna, ali ona ne bi smjela biti naša osnovna preokupacija, mnogo toga što možemo uraditi nalazi se tu oko nas. I ovo bi na neki način mogla biti dobra prilika da sagledamo okvire u kojima živimo sada kada smo nužnošću trenutka onemogućeni da se udaljavamo van ove zemlje. Međutim, teško da će to biti slučaj. Sva ona priča o solidarnosti, osjetljivosti, senzibilnosti na prirodu oko nas, kojom smo u prvim danima pandemije bili zasipani putem društvenih mreža i medija, pretvorila se u još jedan balon od sapunice. Trebalo je, dakako, biti naivan pa očekivati da jedna mentalitetski ukorijenjena pasivnost može tek tako da se pokrene. Naš duh promjene rađa se samo u prvim danima, na obodima katastrofa, poslije nam to brzo dosadi, pa se neizostavno vraćamo u naše stare dobre ratne dane, verbalne ili neverbalne, jer je valjda u toru među svojima uvijek najtoplije. To što je vazduha sve manje, nema veze, među svojima smo.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.