• POČETNA
  • VIJESTI
  • AKTIVNOSTI MREŽE
    • Aktivnosti članica Mreže za izgradnju mira
    • Sjećanje na Gorana Bubala
    • Najave i dogadjaji
    • Poslovi
  • LJUDSKA PRAVA
    • Ljudska prava
    • Škole u izgradnji mira i ljudskih prava
    • Feminizam i rodna ravnopravnost
  • RESURSNE INFORMACIJE
    • Pozivi za projekte
    • Poslovi
    • Stipendije i studij
    • Edukacije, seminari i konferencije
    • Takmičenja i nagrade
    • Volonterski angažman i stažiranje
    • Najave i događaji
  • ČLANCI I PUBLIKACIJE
    • Članci i publikacije
    • Eko vijesti
    • Kultura
    • Obrazovanje
    • Intervju
    • Razno
  • O NAMA
    • Članice
    • Upravna tijela
    • O nama
    • Strateški dokumenti
    • Donatori Mreže mira
    • Kontakt
Facebook Twitter Instagram
U TRENDU
  • Jeste li posjetili muzej u Kaknju: Čuva pravo bogatstvo, vrijedni nakit i unikatne makete
  • Slavlje dizajna i manufakture: Treće izdanje festivala štampane majice MAYA u augustu
  • Početak projekta Zelena e-volucija: Mostar i Tuzla dobivaju šesnaest kontejnera za elektro otpad
  • Sajam drvo i gradnja u Klagenfurtu od 31. avgusta do 3. septembra – Poziv firmama iz BiH na učešće
  • SFF-UNESCO: Kroz kinematografiju i umjetnost progovoriti o kritičnim temama današnjice
  • Povodom SFF-a dodijeljene nagrade 20. CineLink dana filmske industrije
  • LDA Mostar otvara anketu za ciklus treninga Akademije za lidere (LAP)
  • Razmišljaš o pokretanju svog biznisa i voliš da putuješ?
Facebook Twitter Instagram YouTube
Udruženje mreža za izgradnju miraUdruženje mreža za izgradnju mira
  • POČETNA
  • VIJESTI
  • AKTIVNOSTI MREŽE
    • Aktivnosti članica Mreže za izgradnju mira
    • Sjećanje na Gorana Bubala
    • Najave i dogadjaji
    • Poslovi
  • LJUDSKA PRAVA
    • Ljudska prava
    • Škole u izgradnji mira i ljudskih prava
    • Feminizam i rodna ravnopravnost
  • RESURSNE INFORMACIJE
    • Pozivi za projekte
    • Poslovi
    • Stipendije i studij
    • Edukacije, seminari i konferencije
    • Takmičenja i nagrade
    • Volonterski angažman i stažiranje
    • Najave i događaji
  • ČLANCI I PUBLIKACIJE
    • Članci i publikacije
    • Eko vijesti
    • Kultura
    • Obrazovanje
    • Intervju
    • Razno
  • O NAMA
    • Članice
    • Upravna tijela
    • O nama
    • Strateški dokumenti
    • Donatori Mreže mira
    • Kontakt
Udruženje mreža za izgradnju miraUdruženje mreža za izgradnju mira
Home»Vijesti»Članci i publikacije»Uz pomoć malo ljudskosti
Članci i publikacije

Uz pomoć malo ljudskosti

21.07.2021No Comments0 Views
Facebook Twitter LinkedIn WhatsApp Email
Share
Facebook Twitter LinkedIn Pinterest Email

Pet godina nakon pada Srebrenice prvi put sam se našla oči i uči s onim što se u ovoj enklavi dogodilo u leto 1995. godine. Čula sam svedočenje zaštićene svedokinje DD na prvom suđenju Haškog tribunala za srebreničke zločine. I da je to ostalo jedino svedočanstvo srebreničkog užasa, što se mene tiče, on se već tada mogao nazvati genocidom.

Foto: Privatna arhiva

AUTOR: MINA VIDAKOVIĆ

Ne zbog pravne definicije ovog pojma već zato što se samo terminom za najteži zločin može nazvati ono što je ovoj ženi iz Srebrenice učinjeno u julu 1995. godine u Potočarima gde je, poput hiljada, uglavnom žena dece i staraca, potražila utočište nakon ulaska Vojske Republike Srpske u enklavu pod nominalnom zaštitom UN.

„Nemojte njega, šta će vam on? On je 81. godište…“, govorila je užasnuta majka vojnicima koji su joj iz ruku otimali  četrnaestogodišnjeg sina i priključivali grupi vojno sposobnih muškaraca odvođenih na drugu stranu i u nepovrat.  Opisala je DD, kroz jecaje, svaki detalj tog stravičnog trenutka, svaku izgovorenu reč, kao da se nadala da će njena priča, nekim čudom, tu u sudnici, konačno dovesti do sretnog kraja.  

„Molila bih vas da pitate (…), dal’ ima nade, da ne postoji negde, neko… bar to moje dijete koje su mi iz ruku uzeli, živo… Jer ga sanjam, ‘vako mi nosi cvijeće, kaže, majka evo ja sam došao. Ja ga grabim, pitam đe si sine bio? Bio sam majka u Vlasenici, sve do sad sam bio u Vlasenici.“

Snovi se za svedokinju DD nisu pretvorili u stvarnost. Stvarnost je ostala surova i okrutna. Ona i hiljade drugih koji su u Srebrenici izgubili članove porodice, prijatelje, rodbinu vremenom su izgubili i snove i nadu i ostalo im je samo suočavanje. Taj bolni proces koji osećanja pretvara u činjenice o prekopanim grobnicama, prebrojanim kostima, pronađenim ostacima nekadašnjeg života.  Činjenice sazdane od brojki, DNK uzoraka, forenzičkih dokaza, lišenih ljudskosti kao što je i zločin čija su posledica. Ali moraju se suočiti, jer veruju da jedino tako stiču pravo da se ono što su doživeli, a njihovi bližnji nisu preživeli, nazove imenom koje označava najteži zločin – genocid.

I ne misle ni oni na pravnu kvalifikaciji koja nalaže utvrđivanje namere da se „delimično ili u celosti uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa“. Misle na to da im ništa teže nije moglo biti učinjeno, da nema težeg zločina od oduzimanja nečijeg života. Ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacije, progon, mučenje nekad su zvanično kvalifikovani „samo“ kao Zločin protiv čovečnosti. Da li je time težina tih zločina i njihovih posledica bila išta manja? Retoričko pitanje koje ukazuje na svu apsurdnost jalove rasprave o (ne)priznavanju srebreničkog genocida. Raspravu koja preplitanjem pravnog, moralnog, političkog i simboličkog aspekta ovog pojma vodi u ćorsokak i poništavanje čovečnosti.

Počinioci,  njihovi mentori i drugi „zaštitari“ srpskog nacionalnog identiteta predstavljaju ga kao termin političke manipulacije usmerene protiv srpskog naroda, pravnici se muče s njegovom nesavršenom definicijom, legalisti insistiraju na njenoj primeni – kakva je, takva je, a političari se iza nje skrivaju. Borci za ljudska prava izbegavanje pojma genocid često tumače isključivo kao podržavanje zločina a za svedokinju DD i ostale preživele reč je o simbolu koji potvrđuje da je nad njima izvršen „najteži zločin“.

I tako već više od dve decenije u drugom planu ostaje notorna činjenica da je samo u jednoj sedmici u julu 1995. godine na području Srebrenice ubijeno više hiljada ljudi. Možda sedam hiljada, ili manje, možda osam ili više, možda samo četrnaestogodišnji sin svedokinje DD ali sva težina tog ubistva gubi se pred dilemom da li se to zove genocid.

Pitanje priznanja zločina pretvorilo se u priznanje pojma genocid, ne njegove pravne, političke ili „ljudskopravaške“ dimenzije već ljudske. Ni jedna definicija i teorijska interpretacija značenja pojma genocid ne može poništiti neljudskost koju u njemu prepoznaju žrtve, niti podržati one koji njegovim negiranjem otvoraju put poricanju zločina. Verovatno najbolje istražen i dokumentovan masovni zločin u posleratnoj Evropi, postao je tako i predmet najvećeg poricanja, a nepobitne činjenice dobile su svoja iskrivljena tumačenja. Mogu li zaista motivi za poricanjem do te mere ugušiti empatiju pred bolom majke kojoj iz ruku otimaju maloletnog sina? I da li bi je lakše bilo osetiti da ne postoji pojam genocida, da je reč „samo“ o „strašnom“ ili „gnusnom“ zločinu?

Tražim odgovore na ova pitanja od kad sam, o iskazu DD, pisala svoj prvi izveštaj sa suđenja za srebreničke zločine i pomislila, naivno, da je posle ovakvog svedočenja poricanje nemoguće. Nizala su se svedočenja, u Hagu je vođeno devet postupaka i izrečeno isto toliko presuda za srebreničke zločine, zaključno sa nedavno potvrđenom presudom Ratku Mladiću, komandantu VRS, osuđenom na doživotni zatvor. Ali svaka nova presuda podizala je novi talas poricanja i davala novi zamajac jalovoj raspravi o genocidu. Sudske presude i van razumne sumnje utvrđene činjenice, ispostavilo se, nisu dovoljne za suočavanje s istinom. Za to je potrebno i malo ljudskosti.

„Najveća tragedija Srebrenice ustvari više nije uz mrtve, jer njihove su patnje zavšene. Ne možemo, međutim, zaboraviti porodice koje su ostavili za sobom. Ti ljudi su osuđeni da žive svoje živote bez očeva, muževa, braće, bez svojih rođaka, komšija, bez svoje zajednice. Ima previše bola i previše gubitka da bi bilo ko od nas mogao stvarno da shvati prirodu i obim ovog zločina nad muslimanskom zajednicom Istočne Bosne.”, rekao je tužilac Peter McCloskey u uvodnoj reči na suđenju u predmetu Blagojević i drugi u maju 2003.

Danas bi sin svedokinje DD imao 40 godina. Priznanje srebreničkog genocida neće ga oživeti i ostvariti san njegove majke da joj se vrati iz Vlasenice sa cvećem u rukama, ali pokazaće njegovim vršnjacima i onima rođenim kasnije na svim meridijanima zašto je ljudski suočiti se s „neljudskim“ činjenicama i nazvati ih imenom koji preživelima znači da su njihove patnje prepoznate i njihove žrtve priznate. I zašto se time iskazuje poštovanje svim žrtvama, na svim stranama, stavljajući čovečnost iznad svakog drugog kriterijuma.  

Beogradom se pre 26 godina, u julu 1995. prenosilo kao glasina, kao neproverena vest stigla prijateljskim i rodbinskim vezama tada još uvek prilično povezanih delova bivše zajedničke zemlje, da se „nešto strašno“ dešava u Srebrenici. Vest koja je izazivala nevericu i u koju je lakše bilo posumnjati  nego se s njom suočiti. Zahvaljujući srebreničkoj istrazi haškog tužilaštva i održanim suđenjima i u Hagu i pred lokalnim sudovima danas znamo koje su bile razmere „nečeg strašnog“ ali je nevericu zamenilo negiranje zločina “…delimično ili u celosti“, kako do suočavanja ne bi ni došlo.

Znam, i Nemcima je trebalo nekoliko generacija da počnu suočavanje s užasima holokausta… ali neću se uhvatiti u tu mrežu traženja opravdanja. Kome su potrebna poređenja nek pokuša s druge strane. Možemo li mi to brže od Nemaca?

Mina Vidaković, novinarka i programska direktorka SENSE Centra za tranzicijsku pravdu u Puli.

dwp-balkan.org

Share. Facebook Twitter LinkedIn Telegram Email

Možda Vas i ovo interesuje

Jeste li posjetili muzej u Kaknju: Čuva pravo bogatstvo, vrijedni nakit i unikatne makete

19.08.2022

SFF-UNESCO: Kroz kinematografiju i umjetnost progovoriti o kritičnim temama današnjice

19.08.2022

Povodom SFF-a dodijeljene nagrade 20. CineLink dana filmske industrije

19.08.2022

CYBER KRIMINAL: Dvojica Ukrajinaca osuđena, ostali članovi grupe iz BiH iznijeli 2.5 miliona KM

19.08.2022

Digitalni napadi putem SMS poruka sve češći

19.08.2022

Kako napraviti svoj lifestyle blog?

19.08.2022
Najnoviji članci

Jeste li posjetili muzej u Kaknju: Čuva pravo bogatstvo, vrijedni nakit i unikatne makete

19.08.20223

Slavlje dizajna i manufakture: Treće izdanje festivala štampane majice MAYA u augustu

19.08.20222

Početak projekta Zelena e-volucija: Mostar i Tuzla dobivaju šesnaest kontejnera za elektro otpad

19.08.20228

Sajam drvo i gradnja u Klagenfurtu od 31. avgusta do 3. septembra – Poziv firmama iz BiH na učešće

19.08.20224
Ne propustite
IzdvojenoZaSlajder

Poziv za novinare_ke da se pridruže našem timu kao saradnici na pisanju priča u sklopu projekta Snaga Lokalnog

18.08.202278

U okviru ovog projekta, Mreža za izgradnju mira želi ostvariti saradnju sa novinarima i novinarkama…

Konkurs Balkan 2022: Sufinansiranje projekata međunarodnih organizacija, javnih subjekata i civilnog društva

17.08.2022

Uloga mladih u procesima suočavanja sa prošlošću

15.08.2022

MOSTAR: JAVNI POZIV za prikupljanje projektnih prijedloga za dodjelu bespovratnih finansijskih sredstava

15.08.2022
Potražite nas na mreži
  • Facebook
  • Twitter
  • Instagram
  • YouTube

Mreža Mira Newsletter

Dnevni sažetak informacija sa web stranice Mreže za izgradnju mira


    unesite broj *

    Udruženje mreža za izgradnju mira
    Facebook Twitter Instagram YouTube
    • Kontakt
    • Članice
    • Strateški dokumenti
    • Upravna tijela
    © 2022 Mreža Mira. Developed by nBTA.
    Unless otherwise stated, content on the website is licenced under a Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported License.

    Type above and press Enter to search. Press Esc to cancel.