POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Navikli smo, da ne kažem ogrezli u čekanju, u nadi da ćemo ponovo biti samo objekt vlastitog postojanja, nikako jednom, bar jednom subjekt stvarnosti
Piše Đorđe Krajišnik za Oslobođenje
Naša vjera u poslovičnu pravdu za male, odbačene i napaćene, koja navodno jednom mora doći, jedna je posebna kategorija samoobmane kojoj smo jako često skloni. Svi naši nedostaci, nemogućnosti da prevladamo situaciju u kojoj tavorimo već decenijama, opšta nesigurnost ili neizvjesnost same naše egzistencije doveli su nas pred iluzorne nade da marginalne stvari mogu popraviti ono za što je nužno da sami zasučemo rukave, zadužimo lopate novog društvenog smisla, pa krenemo što prije, a vremena je uvijek malo, raskopavati i raščišćavati ovaj šut i ilovaču koji su nalegli na nas, zatvorili nam svaki izlaz u neki drugačiji prostor u kojem se bar malo lakše diše. Umjesto toga, mi ponovo – i sada kada je situacija sa pandemijom otišla do jednog kolektivnog mentalnog pucanja po šavovima, kada ne znamo koji je dan uopšte svanuo, ni zbog čega, uznemireni novim političkim manipulacijama strahom, povampirenjem vremena konzula, kroz sumnjive, nedokazane, ali itekako prisutne papire razdruživanja, sukoba i pometnje – lelujamo u željama da rješenje dođe nekuda odozgo. Drugim riječima, između fantomskih kriptodiplomatskih trzavica i naše stvarnosti razvučena je bodljikava žica obilja nemogućnosti, bezidejnosti, šlajdranja u kaljuzi nečinjenja, koja je stvorila snažnu ovojnicu koju ni ona famozna, kod nas uvijek očekivana, ruka odozgo ne može ni snažnim udarom pesnice probiti.
Mi bismo to više od svega htjeli, jer najbolje je kad drugi sve rješava umjesto nas. Navikli smo, da ne kažem ogrezli u čekanju, u nadi da ćemo ponovo biti samo objekt vlastitog postojanja, nikako jednom, bar jednom subjekt stvarnosti, koji će sagledati svijet oko sebe, pojmiti svoje potrebe i želje, pa u skladu s tim tražiti neki izlaz, neko rješenje koje će bar početi da otpetljava ovo zakukuljeno klupko od društva. Ako ovo nedruštvo jeste danas uopšte zadržalo bilo kakav zdrav segment društvenosti. Ovako, uslovljeni sa svih strana, sabijeni u umni geto, u kojem rudarimo i robujemo mrtvom tkivu devedesetih godina prošlog stoljeća, nismo u stanju ni pokušati, bar otvoriti jedan kapak, skinuti djelić mrene koja nam je zatomila oči, kako bi ona zera neophodnog svjetla dala neki podstrek ne bi li se konačno naše otvorile oči. No, ipak, čini se da mi usljed svega uopšte ne možemo više uhvatiti neki vršak u toj zapretenoj hrpi zamršenih krajeva. Jedno, ipak, još možemo, za to, čini se, opstajemo, zbog toga dišemo. Za osjećaj moralnih pobjednika, onih kojima je pobjeda bila nadomak ruke, ali sudbina je nepredvidiva, izmakla nam je za tili čas. A bili smo, zar nismo, uvijek tako blizu. Otuda, ovdje važi kult neostvarenog, ono mogli smo mi samo da nije… je sukus svih naših nastojanja. Bilo da se radi o fudbalu, bilo da je posrijedi izmakla filmska nagrada. Koliko god bili neuspješni, stvaramo balon od sapunice da smo zapravo uspješni, ali nam oni anamo neki ne daju da do trijumfa koji smo zaslužili dođemo.
Stvorilo je to specifičan osjećaj frustriranosti, izopštenosti iz svijeta, onih kojima je nešto uskraćeno, protiv kojih je učinjena neka podlost. Jer, nikad nije do toga što se mi nismo dovoljno potrudili, pružili dovoljno podrške, podstreka da nešto naše zaista uspije, da ostvari neki rezultat dostojan uloženog rada. Otuda, svaki uspjeh ovdje zapravo jeste prije svega veliki incident, proboj kroz cijeli spektar prepreka, podmetanja, sumnji i neutemeljenih kritika. I to, ne od anamo onih, koji nas, kaže se, sabotiraju, nego od nas ovdašnjih. Koji u svemu prvo vidimo priliku za podsmijeh ili osuđivanje. Ako neko naš, ili ga mi prisvajamo kao takvog, uspije ipak u nečemu, mi se ubismo busajući u prsa kao da smo upravo mi, svako od nas ponaosob, svojim djelovanjem bili upravo suštinska karika u tom uspjehu. Svaki uspjeh tog drugog, logično, bar je malo i naš lični uspjeh. S druge strane, ukoliko neko, ponovo shvaćen kao naš, u svom naumu ne uspije, mi ni na trenutak nismo skloni u tome vidjeti naš zajednički poraz. Naprotiv, prihvatanje odgovornosti za loš rezultat, za naše saučestvovanje u lošem rezultatu, nama ni na koji način nije blisko. Organski, takoreći, odbacujemo svaku vrstu realnog prihvatanja da nešto nismo ostvarili. Iza zavjese romorimo kako se to desilo sigurno zato jer su oni drugi radili protiv nas. Jer se stvorila neka opšta zavjera koja neće dopustiti da mi budemo proslavljeni.
U takvom ozračju narasla je do ogromnih proporcija jedna cjelodruštvena infantilnost, u kojoj se luta između nedozrelih emocija i lažnih nadanja, te kao takva ne dopušta nikakvu intropsekciju. Ova kultura sve manje postoji u stvarnosti, a sve se više gubi u nebesima neostvarenih želja. Onog trenutka kad padne, da li će imati ko da je pomete na jednu lopatu? To je pitanje svih naših pitanja.