U subotu u 12 časova u jednom dijelu moje zemlje,čuće se sirene…

U subotu u 12 časova u jednom dijelu moje zemlje,čuće se sirene… Bit će to najtužniji dan.. Kojem god Bogu se molio, pomoli se za 8372 nedužnih žrtava Srebrenice. Pitanja, bezbroj pitanja bez odgovora. Na pitanje zašto – mukla tišina.

Gdje započeti, ako uopšte i postoji početak, kraj je bio sad, još uvijek traje za neke od nas. Dvije decenije nakon što su počinjene neke od najgorih strahota tokom sukoba na području bivše Jugoslavije, žene žrtve rata još čekaju pravdu, priznanje, podršku… Tek na početku svog života. Bila je uspješna u svom poslu, hrabra pametna žena. Porodična žena. Imala je kćerku koja je napunila tek godinu dana te 1992 godine. Da, te godine kada je izbio rat… eh… tako kratka riječ a tako puno boli. Stajala je na već napuknutom pragu, geleri su im uništavali kuću dio po dio. Ispraćala je svog muža, kaže da je otišao dobrovoljno u vojsku Armije BiH, da brani djedovinu kako rekoše. Nije se vratio, ni juče, ni danas ni nikada. Ona ga je čekala, nije dolazio. Sjedila je pored prozora držeći njegovu sliku u ruci. Ta slika natopljena vrelim suzama, vraćala bi joj sjećanja… i opet iznova… Umirala je u sebi ali ostajala je jaka. Zbog svoje, njihove kćerke. Sva je bila klonula, srušili su joj kule snova a da se nisu ni osvrnuli a kamoli pokajali. Ožiljak za ožiljkom. Znala je samo za suze, jecaje, bombe, vojnike i sirene. Nije imala nikog svog, sem kćerke i porodične kuće koja je već tada bila napola srušena. Tražila ga je. Tražila ga je i dan danas po masovnim grobnicama, do prošle 2014.godine. Skupljala je svaku njegovu kost kako bi ga dostojno ukopala. Njegovo nedužno tijelo bilo je rasparčano u tri grobnice. Kada bi tražila bilo kakvu pomoć u pronalaženju ostataka svog muža, dobijala bi odbijenice. ODBIJENICE od institucija koje ne razumiju ženu koja je ispratila svog muža koji se nikada više nije vratio, koji je branio zemlju svojih predaka, svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Radi čega?

Da iza sebe ostavi svoju kćerku koja nije zapamtila oca… Bila je sama u toj borbi, borbi za opstanak, borbi za život… Budila bi se svake noći, drščući od straha, plačući i nadajući se da će naći posljednju njegovu kost. Nakon deset godina traženja našla je i tu posljednju. Sa posljednim ostacima nađen je i crni kožni novčanik u kojem je bilo tek nekoliko novčanica, sat i dvije slike. Slike nje i njihove kćerke. Umro je dostojanstveno, kao šehid Srebrenice, kao jedan od 8372 i više! Njih 8372 i više bi jednog jutra nasmijani dočekali Ramazan, ustrajavajući da učine kakvo dobro djelo. Njih 8372 i više su postali neispričana priča. 8372 i više bijelih nišana… NJIH I NJIMA SLIČNIH, nedužno ubijenih više nema. Međutim oni su tu iako se ne vide. Šutnjom šalju jednu jedinu poruku da se nikada i nikome nešto slično ne ponovi. I on i ona i njihova kćerka ostali su jedna neispričana priča jedna nedovršena stranica knjige koja se zove život. Jednom će ga sresti na ulici i pogledat će se. Djelovat će joj poznato, kao da ga odnekud zna,možda iz prošlog sretnijeg života. Neće ga prepoznati, ni kao staru sreću ni kao novu tugu jer to on neće biti. Bit će samo sjenka prošlosti, koja ne mijenja ništa. U svakom 11. julu ima nečega nalik na tihe rastanke. I ostaje samo Fatiha, molitva dragom Bogu i pitanje: „ Majko zašto je moj otac morao otići?“ Na to, ostaje samo prazna, sirova tišina. Gledajući ukop tih nedužnih žrtava na TV-e prenosu ni sama ne znam šta me je boljelo iako nisam zapamtila ovaj rat. Ali boljelo me je sve, duša moja je jecala i podsjetila me koliko je čovjek jak da sve ovo izdrži. Toliko me je boljelo da nisam bila sretna. Da je bar u pitanju bila noga ili ruka, tražila bih pomoć, zamotala bih ranu, zaustavila krv. Mada negdje sam čula da tako boli duša, a kako se liječi još nisu otkrili.

S poštovanjem svima Vama, Buševac Šerifa.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.