Rat; Početak jula 1992
Povlačenje iz Jakeša
Krajem juna ‘92 postalo je jasno da mi sa nekoliko pušaka ne možemo zaustaviti srpsko-četničku agresiju. Bilo je svima jasno da je samo pitanje dana kad će Jakeš pasti, jer su već sva mjesta s desne strane rijeke Bosne od Doboja pa do Save bila pod kontrolom srpskih snaga. Srbi su Jakeš i naše položaje, odnosno rovove svaki dan bombardovali a istovremeno je propaganda vrištala kako su srpska nejač ugrožena od ustaša i mudžahedina. Bombardovali su nas iz svih oružja: topovi, tenkovi, minobacači a avioni su nas dva puta nadlijetali i bombardovali, izjutra oko osam sati i popodne oko pet sati. Ja sam već dva dana bio kod kuće i nisam išao na položaje, kad mi je došao Sedin i rekao da Enes nije dobro. Otišao sam do podruma i vidio da zaista nije dobro. Razgovarao sam sa Sedinom i Besimom šta je činiti i zaključili smo da je najbolje odmah otići do doktora u Odžak ili možda do Slavonskog Broda. Uzeo sam naša kola ali u njima je bilo malo benzina, te je Sedin iz nekih kola koja su bila kod komšije Raifa uzeo gorivo. Taman kad je završavao sa uzimanjem goriva pojavio se Raif i Sedin mu je objasio zbog čega nam treba gorivo. Nije ništa rekao i sam je vidio da je situacija ozbiljna.
Ja sam imao nekih para, njemačkih maraka, za koje nisam nikome govorio i podijelio ih sa Sedinom i Besimom. Nije to bilo puno ali bolje išta nego ništa. Pozdravio sam se sa braćom, stavio Enesa u kola i krenuo u Odžak u bolnicu. Nismo mogli ići glavnim putem nego smo morali zaobilaznim preko Pećnika. Dok sam vozio čuo sam kako meci prolijeću negdje u našoj blizini. Došli smo do Odžaka i vidio sam doktora kojeg sam znao i prije rata. On me je kratko pozdravio i kad je vidio u kakvom je stanju Enes rekao je pravac Slavonski Brod. Tu sam vidio Vernesa – Veru i rekao mu da javi braći da mi moramo dalje za Brod. Usput sam morao da vadim razne potvrde. Svako selo je imalo neku svoju kontrolu i davalo propusnicu. To su uglavnom bila hrvatska sela i još uvijek nisu osjetila šta znači rat. Prva linija odbrane bila je na Jakešu. U nekoliko navrata mi je pomoglo što sam prije rata bio sudija pa su me ljudi prepoznavali i bilo je lakše dobiti propusnicu.
U bolnicu u Slavonskom Brodu stigli smo u kasno popodne zbog toga što su nas veoma često zaustavljali i kontrolirali. Bolnica je bila više nešto kao priručna zgrada za pružanje prve pomoći ranjenim. Odatle su poslije pružanja prve pomoći ranjenici upućivani u bolnice koje su bile udaljenije od prve linije fronta. Našao sam glavnog ljekara i ispričao mu o čemu se radi, a on me samo pogledao i rekao:
– Mi ne možemo ništa uraditi – i upitao me – Imate li familije negdje u Hrvatskoj?
– Naši su u Poreču – Odgovorio sam.
– Pravac Poreč – samo je rekao.
Sjeo sam u auto i krenuo za Poreč, ponovo nekim zaobilaznim putem, jer je auto put bio blokiran od strane hrvatskih Srba. Negdje prije Zagreba morao sam sipati gorivo. Kad sam stao na benzinskoj pumpi radnik je pogledao mene, pa Enesa u kolima koji je spavao.
– Idete iz Bosne? – Samo sam klimnuo glavom, a on nastavio – iz kojeg mjesta?
Izgledao mi je prijatno pa sam kratko odgovorio:
– Iz Jakeša.
Pogledao me ponovo i rekao:
– Čuo sam za to mjesto. Kako tamo izgleda? Nije prestajao sa pitanjima.
– Teško. Zajebano. Nećemo još dugo – skoro sam kroz plač odgovorio i sjeo u auto.
Izjutra smo došli u malo selo pored Poreča gdje su bili smješteni naši iz Jakeša. Tu je bila Nerka sa djecom, Amira sa malim Dinom i sestrom Aidom, Raza sa Adijem i Majda. Mi smo došli veoma rano i morali smo ih probuditi. Kad su ustali Adi, koji je imao dvije i pol godine, skakao je po meni. Sjedili smo na maloj terasi, jer je bilo vruće ljeto. Majda je pogledala u mene i rekla:
– Loše izgledaš. Sav si žut, kao da si ustao iz zemlje.
Nasmijao sam se malo i rekao:
– Ja i idem iz zemlje. Sve do sada sam bio u rovu. Svaki dan. Pod zemljom sam i spavao.
Znao sam da loše izgledam, a kako bi mogao izgledati čovjek koji stalno živi u strahu da neće dočekati idući dan, a sve vrijeme provodi u vlažnom rovu i spava na zemlji a ispod njega samo slama puna nekih malih životinja. Enes je izgledao još gore. Morali smo i do doktora da vidimo šta se može uraditi. Amira i Nerka su pitali šta je sa Sedinom, Besimom i Tađom Nerkinim mužem.
Za to su vrijeme Sedin i Besim ostali u Jakešu. Niko nije znao kakva ga sudbina čeka. Situacija je izgledala bezizlazna. Sedin je bio stalno na položajima; na prvoj liniji prema četnicima, a Besim je bio kod kuće. Hranio je krave i kokoši koje su u to vrijeme nevjerovatno puno nosile jaja. Za Besima je bilo teško kod kuće, jer zadnjih dana nije nikoga bilo u selu. Do tada je kod nas u podrumu ili na dvorištu uvijek bilo ljudi iz Jakeša ili okolnih mjesta Modriče, Tarevaca ili Lugova, jer su se ljudi tu navraćali prije nego što bi išli na položaje. Uzeli frišku vodu ili neko skuhano jaje. Uvijek je bila i neka topla riječ a mogla se popiti i neka rakica. Sada toga nije bilo. Nema nikoga samo Besim i domaće životinje; preko dana je to nekako i bilo podnošljivo ali noću je bilo neizdržljivo. Mrak i tišina nikada ne znaš šta će se sljedeće desiti. Izjutra očekuješ na dvorištu četnike sa dugim bradama i noževima kao u scenama iz partizanskih filmova. Bilo je jasno da ovakva situacija neće dugo trajati i da je pitanje ne više dana nego sati kad će četnici ući u selo.
Jedno jutro Raif se vratio kratko sa položaja i Besim je otišao do njega u njegov podrum i odnio nekoliko skuhanih jaja. Samo što su sjeli i počeli jesti i pričati na vrata podruma je ušao Tađo Nerkin i sav zajapuren rekao da su četnici na Brezicima i da moraju bježati. Raif je pustio svoja a Besim naša goveda, kako bi mogla biti slobodna, jer ako bi granata pogodila štalu vjerovatno bi se štala zapalila i goveda bi živa izgorjela. Puštanje goveda oduzimalo je dragocjeno vrijeme za bježanje ali nisu mogli ostaviti svezane hajvane. Njih trojica su se trčeći uputili preko naše njive prema Odžaku dok su granate padale po Jakešu. U Donjem Pećniku su se zaustavili pored neke razrušene kuće. Počela je padati i kiša pa su se sklonili u tu kuću koja je bila polu izgorjela. U Pećniku, hrvatskom mjestu, nije bilo žive duše. Oni su već znali o čemu se radi i napustili su svoje mjesto u pravcu Hrvatske. Poslije nekoliko sati pucnjava je u potpunosti prestala, pa se Besim zajedno sa Raifom vratio prema našim položajima, jer se kući više nije smio vraćati. Četnici su vjerovatno već ušli u Jakeš. Besim je htio do Sedina na položaje i kad je došao do njega Sedin i njegova grupa su ga vratili nazad i da traži neke naše ljude koji su otišli prema Odžaku. Sedin je dodao:
– Dosta je što sam ja na prvoj liniji, pravac Odžak i idi sa ostalim.
Besim se vratio do škole u kojoj je bio smješten štab odbrane Jakeša. Tu je našao Tađu i Dževku i samo što su se sastali ponovo je počela pucnjava i sva trojica su potrčala prema Odžaku, jer više nikoga nije bilo ni u štabu. Sva trojica su trčala kroz žita, pa preko rijeke dok nisu sreli Kasima Kareta doktora, a nakon kratkog predaha sjeli su na neki traktor i uputili se u hrvatsko mjesto Potočane, gdje su se sabirali svi borci iz Jakeša. Svaki sat su pristizali Jakešani borci iz rovova koji su samo htjeli odbraniti svoje kuće. Sve ih je više pristizalo, a Sedina i njegove grupe nema. Iz Potočana moralo se dalje u pravcu Hrvatske, sjeli su na kamion Halida Omičevića. Na kamionu je bilo oko tridesetak ljudi, pun kamion a preko cerada. Vruć ljetni dan a ispod cerade još toplije i gore. Neko je već pao u nesvijest od vrućine pa je Tošak razrezao ceradu da uđe malo friškog zraka. Svi su odahnuli samo se Halid naljutio i zaprijetio da bi dalje mogli ići pješice. Naravno, ni na koga nije galamio, jer je bilo i oružja na kamionu a ljudi su već bili rastreseni i razočarani. U takvoj situaciji nije uputno previše se svađati, jer su živci prilično tanki. Večer su prespavali u Novom Gradu selu napuštenom na brzinu od njegovih stanovnika.
Sutradan je pao dogovor da se ide dalje prema Hrvatskoj. Morali su proći kroz nekoliko hrvatskih sela u kojima je bilo malo stanovnika. Ti ljudi gledali su ih začuđeno a neko ih je upitao:
– Što bježite, mislite da ćemo vam mi čuvati kuće? – Odgovor je brzo stigao sa kamiona na kojem više nije bilo cerade:
– Mi svoje nismo uspjeli sačuvati, a nije nam niko ni pomogao, sad vi probajte sačuvati svoje.
U tim mjestima izgledalo je sve normalno, kao da rat nije bješnjeo samo dvadesetak kilometara odatle. U toku noći stigli su još neki momci iz Jakeša, a od Sedina i njegove grupe ni traga ni glasa. To je postajalo već zabrinjavajuće.
Momci iz Jakeša su već uživali određeni ugled u ratu, jer su svi znali da su se četnici već nekoliko sedmica zaustavili prije Jakeša i da nisu uspjevali probiti odbranu. Ali sada je izgledalo sve drugačije čulo se da je Jakeš pao i velika kolona boraca se kretala prema Hrvatskoj. Jakešanima su se pridružili i neki momci iz drugih muslimanskih sela, kao što su Kotorsko, koji su na početku rata pretrpjeli velike gubitke jer su im četnici zašli iza leđa i to preko hrvatskih sela. Znači, Hrvati su ih prodali četnicima. Kotorani su to sve ispričali Jakešanima i savjetovali ih da se ne razdvajaju. Dok su u grupi jaki su i ne mogu im ništa, ako ih razbiju na manje grupe vratit će ih nazad prema četnicima ali sada bez neke zaštite bez rovova. Bili bi laka meta. U blizini Bosanskog Broda javio se problem, jer je hrvatska vojska postavila prepreku daljem prolazu i tu je bio i transporter sa uperenim cijevima prema Jakeškoj koloni. Kolona je stala i brzo se pročulo o čemu se radi. Nekoliko momaka iz Jakeša je odmah otišlo naprijed i kad su vidjeli transporter uzeli su zolje i zauzeli položaje sa obje strane puta. Još je grupa od oko pedesetak boraca sa lakim naoružanjem prošla naprijed na čelo kolone. Hrvati su sada bili u zamci, opkoljeni sa svih strana i u njih je bilo upereno oružje. Poslije kraćeg vremena transporter i hrvatski vojnici su se samo povukli a naši borci su nastavili put prema Hrvatskoj. Nisu bili baš voljni za sprečavanje prolaska. Bilo im je jasno da se ne bi dobro proveli. U jednom selu prije Bosanskog Broda jakeška grupa se smjestila i čekala odobrenje da pređe u Hrvatsku. Oružje nisu predavali. Razni emisari iz Hrvatske su dolazili i ubjeđivali ih da se vrate nazad i da oslobode Jakeš. Naravno to je bila naivna tvrdnja. Jakešani nisu posustajali. Na opće iznenađenje jedan dan su došli predstavnici Islamske zajednice iz Hrvatske i ubjeđivali braću muslimane da se vrate nazad. Čim su počeli govoriti o povratku ljudi su se uznemirili i rekli im da se oni već tri mjeseca bore bez ikakve pomoći a sada kad su sve izgubili htjeli bi da ih vrate četnicima da ih pobiju, malo je falilo da ih ljudi na licu mjesta ne pobiju. Ljudi iz Islamske zajednice Hrvatske odmah su se vratili u svoje udobne domove u Hrvatsku. U tom mjestu su ostali oko dva dana. Napokon su Sedin i njegova grupa stigli. Radosti nije bilo kraja.
Sedin je zadnjih dana prije pada Jakeša stalno bio na položaju. Svaki dan Sedina i njegovu grupu, kao iskusnije borce, prebacivali su iz rova u rov a u njihove dobro utvrđene rovove i zemunice smještali su druge borce. Najgora situacija je bila kad su prebacivani u pećničke rovove, jer su Pećničani već napustili svoje rovove i uputili se prema Hrvatskoj. Ti su rovovi bili slabo iskopani, izgledali su više kao obični kanali sa pola metra dubine i dva metra dužine. Sedin i ostali iz njegove grupe znali su da što je dublje to je sigurnije i odmah su počinjali sa ukopavanjem u novim rovovima.
Tokom cijele noći kopaju bolji i sigurniji rov; jedni kopaju a drugi čuvaju stražu. U zoru rov je bezbjedniji i sigurniji, ali do njih dolazi Mire Bjelošević odgovoran za taj dio položaja i kaže:
– Dobro urađen posao momci, to je sada pravi rov, ali nažalost morate sada preći u druga dva pećnička rova.
U početku to liči na šalu, jer već nekoliko dana nemaju smjenu, malo jedu a četnici ih stalno bombarduju, ali su zaista morali da pređu u još gore i nesigurnije rovove. Jakeški rovovi su bili dosta dobro urađeni i razmak između njih je bio 20 do 30 metara, dok su pećnički rovovi bili udaljeni i do sto metara jedan od drugog. Dovoljno prostora da četnici prođu između rovova. U prvom rovu bili su Sedin, Bahre Bikić i Jasko Sarma, a u drugom, posljednjem za koji su Jakešani bili odgovorni, još gorem rovu bili su Nihad Bikić Bika i Edin Žuti Zahirović.
Nihad Bika je djelovao kao najhrabriji i otišao je u izviđanje okoline. Vratio se poslije sat vremena i vidjelo mu se na licu da vijesti nisu dobre. Rekao je:
– Ni traga ni glasa od Pećničana. U sljedećem rovu, koji se nalazi stotinjak metara od nas, su neki momci iz hrvatskog sela Bijelih Bara, koji su došli juče i danas se vraćaju kućama, jer ne mogu izdržati stalno granatiranje.
Te noći niko nije spavao a iduće jutro je bila nestvarna tišina, samo ponekad iza njihovih leđa čula se rika napuštenih goveda i lavež pasa iz pustog sela. Bili su svjesni da je Pećnik napušten i da su četnici vjerovatno već u Jakešu. Nihad je kao i prethodnog dana otišao u „izvidnicu.“ Ubrzo je do njih stigao Kikota Krajnović i rekao im da je sve palo i da se odmah moraju povući u pravcu Zeme i dalje preko Donjeg Pećnika prema Odžaku. Samo što je to rekao Kikota je nestao. Međutim, šta da se radi Nihad se još nije vratio. Zvali su ga:
– Nihade, povlačenje.
On je čuo ali se nije smio javiti jer je očekivao da bi ga četnici mogli čuti. Sedin i ostali su se polako spuštali prema potoku i s vremena na vrijeme dozivali Nihada. Kod potoka se pojavio Nihad sav blijed u licu i rekao:
– Edine zar bi me i ti ostavio, da padnem u ruke četnicima.
Na to mu je Edin odgovorio:
– Tako ti i treba kad se igraš rata.
Iza njih se već čula pucnjava.
– Ostavite diskusiju za kasnije, nego hvatajmo se noge, dok je još uvijek vrijeme – dodao je Sedin.
Svi su požurili u pravcu Zeme. Nakon dva sata zastali su u jednom šljiviku da se odmore a u Jakešu je svakih nekoliko minuta gorjela nova kuća, šupa, štala ili garaža. Siguran znak da su četnici već u selu.
Sedinova grupa se nastavila probijati prema Odžaku, a na prilazu Odžaku iz jedne kuće čula se muzika, a u dvorištu tridesetak hrvatskih boraca napucani trakama i arsenalom naoružanja, uz Karlovačko pivo i dobar roštilj gledali su začuđeno u Jakešane i poslije kraće priče preporučili su grupi da se vrati u Jakeš a i oni će sa njima da ga brane. Sarma je kratko odgovorio:
– Hvala vam, nama više nije potrebna ničija pomoć. Mi nismo mogli sami odbraniti Jakeš i Posavinu, ali se iskreno nadamo da ćete vi svoje domove odbraniti. Neka vam Bog pomogne.
Grupa je nastavila dalje prema Odžaku a poslije kraćeg vremena „hrvatski borci“ su ih prestigli i otišli prema Odžaku, jer su oni bili motorizovani, a Jakešani su to sve morali preći pješice. Grupa je izbjegavala glavni put, je je on bio uvijek opasan. Moglo je svašta da vas iznenadi. Odlučili su da više koriste šumarke i zarasle međe kojih je bilo dovoljno jer ih u ratno vrijeme nije niko obrađivao. Što su se više udaljavali od Jakeša bili su sve sigurniji i opušteniji, tako da su im puške bile na ramenima, šljemovi i pokoja bomba visile su mlitavo obješene o pojasu.
Na putu prema Odžaku morali su proći i kroz pusto hrvatsko selo Posavsku Mahalu, koja je izgledala prilično pusta. U jednom momentu izletio je hegajući jedan hrvatski bojovnik sa puškom na gotovo:
– Stoj ne mrdaj, puške ne dirajte i krenite prema onom kamionu, svi se vi sada vraćate nazad za Jakešm – rekao je ne vjerujući ni sam sebi da je zarobio pet boraca sa prve linije.
Sa strane je zaista bio parkiran kamion i na njemu je bilo nekoliko boraca iz Jakeša ali i drugih muslimanskih mjesta. Nihad se okrenuo prema bojovniku i rekao:
– Nema problema, samo nas pusti da se umijemo i napijemo vode na ovom bunaru, jer hodamo već čitav dan po ovoj vrućini bez vode.
Bojovnik ih ponovo osmotri i reče:
– U redu, požurite i bez egzibicija. Držim vas na nišanu i ako samo pokušate pobjeći pucam bez upozorenja.
Dok su išli prema bunaru Edin je već imao plan šta i kako dalje:
– Mi ne idemo u taj kamion. Posmatrajte ga dobro i čim ne bude gledao brišemo.
Voda iz bunara je godila, a bojovnik je ponovo iskočio iza svog grma i zarobio drugu dvojicu neopreznih vojnika.
– Brzo prema onom kanalu – reče Edin i potrča kroz ostruge prema kanalu.
Svi su ga slijedili u stopu. Na sreću bojovnik je bio zauzet privođenjem novih žrtava, a samo minut ili dva poslije je uzviknuo:
– Gdje su onih pet balija majku im kukavičku.
Malo su odmakli i zalegli u šumarku da vide prati li ih neko, ako ih bude pratio pucat će bez upozorenja. Na sreću bojovnik nije htio napustiti sigurnost svog zaklona. Od tog momenta bilo je jasno; puške moraju uvijek biti na gotovs a nikako o ramenu.
Probijanje do Odžaka je bilo teže i trajalo je duže nego što su mislili. Naveče oko devet sati su stigli kod Nihadovog badže, koji ih je dobro i korektno dočekao, te im dao nešto da jedu. Nihadov badžo je rekao da mora ići na položaj da brani Odžak, jer on nije pravio kuću da mu je četnici ruše. Gledali su ga malo čudno ali su vidjeli da on još rata nije okusio. Legli su u hodnik, jer je tu najsigurnije. Granate su već pčele da padaju i po Odžaku. Ujutro grupa je morala krenuti dalje a Nihadov badžo je svoju kuću napustio prije njih nakon što je nekoliko granata palo na Odžak. Važnije je sačuvati glavu nego kuću.
Grupa je u zoru krenula dalje u pravcu rijeke Save pa dalje u Hrvatsku. Poslije podne ugledali su Savu, koja je u to doba obično bila malo manja nego u jesen ili zimu. Sava se mogla preplivati. Došli su do Save i počeli se skidati, kad je Sifet Nihadov brat, kojeg su našli u Odžaku, rekao da ne zna plivati. Nisu mogli vjerovati. Zar neko ko ima više od trideset godina i cijeli život živi pored bazena na rijeci Bosni ne zna plivati. Grupa je potražila neki čamac i zaista poslije petnaestak minuta našli su neki čamac koji nije bio baš u najboljem stanju. Nisu bili sigurni da li će izdržati prelazak preko Save. Taman kad su uzimali čamac neko je iz Hrvatske sa druge obale Save zapucao. Jasan znak da ovdje nema prelaska u Hrvatsku. Morali su dalje pješice prema Bosanskom Brodu. Čuli su da su i ostali Jakešani otišli za Brod. Sedin se obradovao. Nadao se da je i Besim sa ostalim Jakešanima.
Grupa je nastavila dalje prema Brodu a kroz hrvatska sela. U jednom momentu zaustavila ih je vojna policija HVO-a naoružana do zuba i tražila od njih da se vrate nazad u svoje mjesto. Međutim, poučeni dosadašnjim iskustvom grupa je imala napunjene puške na gotovs , a to je već jedan ubjedljiv argument. Nastavili su dalje i poslije podne su već došli u selo prije Broda, u kojem su se smjestili Jakešani. Sedin je pitao za Besima, a on je već stajao iza njega i pitao ga:
– Gdje ste do sada. Istražujete prirodu. Niste baš izabrali baš pravo vrijeme za izlet. – To veče prenoćili su svi zajedno u nekoj školi.
Izjutra u zoru počelo je postrojavanje ispred škole. Jakešani na čelo a onda svi iza. U kolonu po četiri i pravac Hrvatska pa neka evropska zemlja. Tremu i strah imao je svako od prisutnih. Na bosanskoj strani mosta i granice bilo je nekoliko hrvatskih carinika i policajaca i kad je kolona od oko dvije hiljade ljudi došla na prilaz mostu carinici su se samo povukli u svoj kontejner. Neko je podigao rampu i cijela grupa posavskih muslimana je krenula. Kolona je bila nepregledna. Međutim, na prilazu Hrvatskoj carini rečeno je da ne mogu vojnici ući u drugu državu. Naši su rekli da oni i ne žele da ostanu u Hrvatskoj nego da idu dalje na zapad. Nije pomoglo, ali vojnici nisu htjeli nazad. Sjeli su na most sa oružjem u rukama. Hrvati iz Bosne su prolazili preko mosta bez ikakvih problema; čak je jedna žena nosila papagaja, te je neko dodao:
– Ona nosi papagaja a ja morao ostaviti punu štalu goveda.
Vidjelo se da Hrvatima iz Bosne propusnica nije bila potrebna. Bilo je dovoljno imati samo pravo ime.
Vojska je već sjedila na mostu više od sat vremena. Oglasila se sirena, kao znak za uzbunu od aviona. Niko se nije pomakao sa mjesta. Avioni su samo preletjeli most i bombardovali neko mjesto uz Savu. Ipak, poslije podne postignut je dogovor da Muslimani iz Posavine mogu preći u Hrvatsku, Hrvati iz Posavine su već odavno bili u Hrvatskoj, ali da oružje moraju predati na granici. Oružje je nevoljko ostavljeno i kolona od oko 2.000 boraca pod pratnjom Hrvatske vojske sprovedena je na stadion. Sedin i Besim bili su sa ostalim na stadionu. Skupili su malo već sasušene trave da bi mogli napraviti „krevet“ pod vedrim nebom ali je naveče počela padati kiša, te su pokušali naći neko natkriveno mjesto. Našli su mali prostor u kupatilu gdje je bilo još oko petnaestak drugih ljudi, imalo je dovoljno mjesta za kupanje ali ne za spavanje. Besim i Sedin su spavali naizmjenično po dva sata, duže se nije ni moglo, hladne pločice. Od hrane nisu imali ništa niti im je bilo ko šta davao za jesti. Od bosanske vlade nije se niko javljao. Velika grupa boraca na stadionu nije se mogla tajiti tako da se širom Hrvatske pronijela vijest o borcima na stadionu. Ubrzo su im u posjetu stigle Amira i Nerka Tađina iz Poreča i donijele nešto hrane i čistog veša. One su ostale dva – tri dana i vratile su se nazad u Poreč, jer su i one bile izbjeglice sa ograničenom mogućnosti kretanja.
Treći dan je granatiran stadion i poginulo je nekoliko momaka iz Odžaka i Kotorskog. Uslijedila je velika panika i ljudi su počeli bježati sa stadiona, jer je bilo očigledno da su granate namjerno pogodile stadion. Zvanična hrvatska verzija bila je da su Srbi gađali stadion, ali se sve glasnije pričalo da su to uradile hrvatske snage. Svi koji su bili na stadionu tu više nisu željeli ostati, nego su željeli ići dalje u druge zemlje. Najbliža sigurna zemlja bila je Mađarska i sasvim je razumljivo da su se svi uputili u tom pravcu. U Našicama je Hrvatska policija skupila ljude i obećala im da će ih vozom prebaciti do Riijeke i dalje trajektom do Italije. Bilo je to ugodno čuti za uši ali ljudi su toliko puta do sada bili prevareni da toj priči nisu povjerovali. Međutim, ubrzo su došli hrvatski specijalci i hoćeš nećeš moraš u voz. U vozu je bilo duplo više ljudi nego što normalno može stati. Hodnici su bili puni ljudi a vrućina je bila nesnošljiva. Voz se zaustavio u Zaprešiću uz obrazloženje da mora propustiti druge vozove po redu vožnje. Međutim voz je stajao dva dana i jasno je bilo da nešto ne štima; voz stoji i propušta druge vozove koji ne prolaze. Spavati se nije moglo u vozu zbog gužve, vrućine i smrada tako da su mnogi spavali na šinama pod vozom. Poslije dva dana voz je krenuo prema Rijeci sa zatvorenim prozorima i vratima. Na polasku neko je od hrvatskih vojnika ubacio suzavac u kupe tako da je sav kupe ispunjen dimom. Dok je voz kretao prema Rijeci neki su i povraćali stvarajući još veći smrad u ionako zagušljivom vozu.
U zoru idućeg dana voz se zaustavio pred Rijekom i počelo je ukrcavanje u trajekt pa dalje za Italiju. Svi su se radovali: napokon u neku sigurnost daleko od rata i stradanja. Na trajektu je kratko vladala opuštena atmosfera, ali se ubrzo na trajektu pronijela vijest da trajekt stalno plovi uz hrvatsku obalu, što nije dobro. Poslije izvjesnog vremena trajekt je pristao u vojnu luku Divulje u blizini Splita. Još jedno razočarenje i prevara. Šta sada ovo znači, moglo se samo pretpostaviti. Jedni su govorili da moramo ratovati za Hrvatsku ili biti živi štit, drugi su rekli da će ih vjerovatno vratiti u srednju Bosnu. Obje solucije bile su deprimirujuće. Niko nije htio izaći sa trajekta, ali sada je bila drugačija situacija. Ovo je bila vojna luka i nigdje nije bilo civila niti novinara. Hrvatski komandir je naredio specijalcima sa psima da nasilno isprazne trajekt. Specijalci su upali na trajekt i odmah počeli udarati svakoga ko im je bio na putu. Bilo je puno razbijenih glava i slomljenih ruku. Trajekt su iskcavali po grupama od oko pedesettak ljudi i odmah ih trpali u autobuse i vozili prema bosanskoj granici. U svakom autobusu bilo je po nekoliko policajaca sa automatskim puškama koji nisu ništa govorili. Navečer oko 22 sati grupa sa Besimom i Sedinom je došla do Posušja i tu su ih istovarili u neku školu. Porlazeći kroz hrvatska mjesta u Hercegovini vidjelo se da su ljudi živjeli sasvim normalno. Momci i djevojke fino obučeni smiju se i sjede po kafićima. Mi smo već tri mjeseca svaki dan ratovali i naše kuće su sve zapaljene i opljačkane a ovdje od rata nije bilo ni traga. Taman kad su se smjestili u jednu učionicu i pokušali malo zaspati uletjela je grupa naoružanih domaćih Hrvata i istjerala ih napolje. Tu su ih čekali kamioni za dalji transport prema srednjoj Bosni. Kamioni su vozili nekim šumskim putem i niko se ne bi posebno iznenadio da je ovo bila neka klopka pa da ove ljude vode na strijeljanje. Ipak, u zoru su došli do Prozora i jedan od vozača im je prišao i rekao da im ovdje nije sigurno jer su ovdje Hrvati glavni i da bi bilo najbolje da idu u pravcu Gornjeg Vakufa koji je udaljen oko dva sata hoda planinskim putem. Nije bilo druge nego ponovo pješačiti prema Gornjem Vakufu.
Poslije dolaska u Poreč Enes i ja smo bili smješteni u jednu napuštenu srpsku kuću koju je naš prijatelj Bogdan čuvao. Tu je bilo dobro ali Enes je morao doktoru a svaki dan se situacija sa Hrvatskom komplikovala. Otišli smo u bolnicu i tu su bili veoma ljubazni prema nama. Enesu su propisali lijekove i bilo mu je bolje. Enes i ja smo šetali poljima iza kuće i pričali o ratu i drugim stvarima iz prošlosti. To nam je doktor preporučio, jer što više pričamo to će za njega biti bolje. Zaista, Enesu je svaki dan bilo bolje, ali kad smo otišli na kontrolu doktor mi je prišao i rekao da bi za nas bilo najbolje da idemo dalje na Zapad, jer kad Enesu bude bolje policija će ga poslati nazad u Bosnu a mene čim vide vratit će nazad u rat. Od naših žena, koje su počele pomalo raditi po Poreču, čuli smo da policija svaki dan provodi raciju hapsi bosanske muslimane i vraća ih nazad. U jednom razgovoru sa mamom Ragifom i Enesom mati je predložila da pozovemo Đulu Zahirovića, koji je bio rodom iz Jakeša ali je već dugo radio u Njemačkoj, u Minhenu da nas nekako prebaci u Njemačku. Složio sam se s time mada nisam nešto vjerovao da ćemo u tome uspjeti. Isto veče nazvao sam Đulu i on je odmah pristao ali je rekao:
– Možemo li doći do Ljubljane.
– Mi ne smijemo izaći iz kuće a ne do Ljubljane – odgovorio sam.
Nakraju je kazao da je ok i da će on doći po nas u petak kod Bogdana i prevesti nas do Minhena. Ovo mi je bilo kao neki predivni san, ali nisam se htio unaprijed radovati. U zadnje vrijeme uglavnom su nas pratili samo problemi, pa što bi sada bilo drugačije.
Zaista, u petak naveče Đulo je došao sa svojim sinom Selmirom i snahom Adisom, Selmirovom ženom. Samo su popili kafu i odmah smo krenuli za Njemačku. Đulo je vozio a mi smo sjedili pozadi. Bilo je ljeto i puno turista se vraćalo u Njemačku sa odmora. Na granicama nismo imali problema i izjutra smo ušli u Njemačku. Na prvoj benziskoj pumpi smo stali popili kafu i pojeli neke sendviče. Nisam vjerovao da smo na slobodi. Daleko od rata, ali bila je tu i briga za ostalu rodbinu, prije svega za Sedina i Besima koji su napustili Jakeš i bili ponovo vraćeni u Bosnu. Razmišljao sam da se to meni desilo ja bih se ubio. Poslije kraćeg odmora produžili smo put i popodne stigli u Minhen. Đulo i njegova žena su nas lijepo primili i pitali treba li nam para. Nije nam trebalo imali smo dovoljno. Naš cilj je bio Kassel u kojem je bila naša dajdžinca Dževida i rodica Elza. Selmir nas je odvezao na željezničku stanicu i stavio u voz za Kasel i poželio svu sreću. Pozdravili smo se i rekao sam da bih mu ovu uslugu volio nekada u životu vratiti. On se samo nasmijao i rekao:
– Ko zna. Čuvajte se.
Poslije podne smo stigli u Kasel. Na stanici smo uzeli taxi i dali adresu dajdžince Kelnische strasse 66. Došli smo na adresu i pozvonili na ulazna vrata ali niko nije odgovarao. Obišli smo oko kuće i sjeli u divno uređeni vrt. Poslije sat dva došle su dajdžinca i Elza, a kod njih su već bile Cura i njena kćerka Sada. Svi smo se lijepo pozdravili i uz kafu sam ispričao našu odiseju, ali se dalo primijetiti da smo zabrinuti za Sedina i Besima. O njima nismo znali ništa izuzev da su ih Hrvati vratili u srednju Bosnu.
Sedin i Besim su sa većom grupom Jakešana stigli u jutarnjim satima u Gornji Vakuf, koji je kao mnoga druga mjesta u Bosni imao miješano stanovništvo. Muslimani su bili većina, ali bio je i jedan broj Hrvata. Po dolasku u Vakuf borci iz Posavine su smješteni u školu i imali su u poređenju sa poslednjih petnaestak dana relativno dobar smještaj. Iz okolnih sela ljudi su donosili i da se nešto pojede; najčešće bosansko tradicionalno jelo pita, u ovom slučaju pita od krompira – krompiruša. To je bilo gotovo pa nacionalno jelo u Bosni, jer je bilo relativno jeftino za spremiti; malo brašna i krompira i pita je gotova. Međutim, broj novopridošlih muslimana bio je veliki u poređenju sa domaćim stanovništvom, tako da se i ovdje pokazao problem sa hranom. Dio Jakešana koji je došao u Vakuf išao je svakodnevno u šumu brati gljive koje su se pokazale kao dobra hrana u ovim teškim vremenima. Uskoro su u Vakuf došli i ljudi iz Gradačca tražeći da se dio boraca prebaci u Gradčac radi odbrane tog grada, koji je sada bio na meti četnika. Taktika četnika je bila takva da se mogla lako razumjeti; napadati i etnički očistiti grad po grad. Jedan grad zauzeti i protjerati ili pobiti sve muslimane i Hrvate i onda napasti susjedni grad. Bosansko rukovodstvo ili nije moglo ili nije znalo da se suprotstavi ovakvoj taktici. Uglavnom za nekoliko mjeseci rata više od polovine Bosne bilo je okupirano od strane četnika. Neki su ljudi iz Vakufa otišli za Gradačac, jer im je pored ostalog rečeno da u Gradačcu ima dovoljno hrane za sve.
Poslije nekoliko dana bilo je svima jasno da u Vakufu ne mogu ostati, jer je puno ljudi a malo hrane. Jednoga dana vraćajući se iz šume gdje su tražili, ali nisu našli gljive sjeli su da se odmore sa drugim Jakešanima. U jednom momentu Kaizer se obratio Hamzi, kao da su njih dvojica sami:
– Dragi Hamza svi nešto mute i izvlače se iz ovog sranja, ma znaš šta je izaći će i Kaizer odavde, makar morao da se zavučem u ventilj kamiona.
Ostali su ćutali, ali su dijelili Kaizerovo mišljenje, ovdje nema nikakve budućnosti najbolje je ako se može otići negdje na zapad. Domaćini su obezbijedili autobuse za Zenicu i ponovo na put. Ovo već postaje frustrirajuće; gdje god dođeš nisi dobro došao, morao si prisilno napustiti svoju kuću i sada si beskućnik. Sedin i Besim su došli u Zenicu i odlučili otići kratko do Muje rođaka koji je tu živio sa svojom porodicom. Prije rata su tu kod Muje dolazili kratko preko raspusta pa su znali gdje mu je stan. Ljetno vrijeme temperatura preko 30 stepeni a oni u čizmama na nogama i zimskim jaknama u rukama. Zeničani se kupaju na maloj rječici zvanoj Babina Rijeka; mala ali brza rijeka i pravi užitak za ljetno rashlađivanje. Neki su se kupali, neki sunčali, neki jednostavno odmarali ali svi su gledali u dvojicu došljaka u više zimskoj nego ljetnoj odjeći.
– Ovi se kupaju i odmaraju a pola Bosne gori i nikome ništa – mislio je Sedin. – Ima li iko u ovoj Bosni da naredi svim sposobnim da se se prestanu ponašati kao da je rat i agresija zadesio neku afričku zemlju a ne njihovu vlastitu. Rat će brzo doći i ovdje a oni su skroz nespremni. Ovo ne vodi dobru.
U tome su došli do Mujinog stana. Šta da rade; da li da pozvone ili ne. Ni Muji nije sigurno jednostavno. Ipak, pozvonili su Mujo i njegovi su bili kod kuće. Bili su veoma ljubazni i dobili su hranu. Kod Muje se moglo i spavati ali cjelokupna situacija sa hranom je bila problematična pa tako i kod Muje. Bilo je jasno da iz Zenice moraju dalje. Najbolje do Poreča pa dalje. Od Amire su čuli da su Abe i Enes u Poreču i da je Enesu bolje, ali šta je u međuvremenu i sa njima bilo pitanje je, jer su znali da Hrvati hvataju muslimane i vraćaju ih nazad u Bosnu.
U Zenici se nije moglo dugo ostati, jer se time ništa ne dobija. Situacija će i ovdje iz dana u dan biti gora. Tada vjerovatno nikom neće biti do kupanja. Sedin i Besim odlučili su da odu do Viteza udaljenog oko dvadesetak kilometara od Zenice. Mislili su da će nešto stopirati i tako se lakše prebaciti. Saobraćaja je bilo veoma malo, a i rijetka vozila koja su prolazila nisu htjela primiti dva sumnjiva stopera. U Vitez su došli pješice pred veče i noćili su kod punca i punice Edina Žutog. Tu su večerali i doručkovali i nastavili put do prvog punkta koji su još uvijek zajednički držali hrvatska i bosanska vojska. U Vitezu su dobili neku potvrdu da mogu posjetiti rodbinu u Poreču ali prilikom preuzimanja potvrde su im rekli da takve potvrde više posebno ne važe i da ih i sa takvom ili bilo kojom drugom potvrdom mogu lako vratiti nazad. To im je bilo jasno ali drugog rješenja nije bilo. Na punktu su vojnici zaustavili neko staro auto marke citroen u narodu popularnije zvan „ajkula“. Auto je bio prilično star i vidjelo se da su njegove najbolje godine daleko iza njega, a iznenadili su se kad su vidjeli da je to u stvari auto pogrebnog društva iz Zagreba. Alternativa je bila ostati na punktu. Sjeli su oba i to pozadi, da bi poslije kraćeg vremena auto skoro otkazao poslušnost. Naredni sat vremena morali su gurati auto prije nego što je ponovo upalio. Vozaču je bilo draže da Sedin pređe naprijed pored njega, jer prolaze kroz hrvatska i muslimanska mjesta. Kad prolaze kroz hrvatska priča vozač, a kroz muslimanska mjesta Sedin će pričati. Kasno to veče stigli su u Gornji Vakuf, u isto ono mjesto gdje su bili i prije nekoliko dana. Spavali su u autu, a izjutra su rano nastavili put. Na jednom od mnogobrojnih punktova hrvatska vojska zaustavila je auto i jedan od vojnka je pitao:
– Ima li koga pozadi?
– Ima jedan –odgovorio je Vozač i nastavio sjediti na svom mjestu. Vojnik je zašao za auto i otvarajući gepek kroz smijeh upitao:
– Pa je li živ?
Nasmijali su se i ostali vojnici na punktu. Kad je otvorio gepek nije mogao da vjeruje svojim očima da je neko živ i zdrav u pogrebnom autu. Samo je kratko upitao vozača:
– Ima li i ovaj papire?
Vozač se nasmijao i rekao:
– Naravno, ja prevozim samo sa urednim papirima.
Svi su se nasmijali i propustili ih dalje prema hrvatskoj granici.
Na granici nije bilo problema, jer su carinici prepoznali vozača pogrebnih kola. Do Zadra su se vozilli manje više bez problema ali je tu auto već davao posljednje znake života. Izgleda i pogrebna auta umiru. Sedin i Besim su ponovo gurali auto, dok ih nije zaustavila patrola vojne policije. Pokazali su papire i izgledalo je da je sve u redu. Međutim sa njima je bio i jedan mladić sav u crnoj uniformi prišao je bliže i rekao:
– Balije bježite iz Bosne, a ja sam došao iz Australije da branim svoju lipu Croaciju. Kao što vidite ja sam ustaša od glave do pete i mogao bih vas ovdje zaklati i nikome ne bih odgovarao.
Izgledao je pripito a cijelo vrijeme držao je ruku na nožu. Prišao mu je vojnik regularne Hrvatske vojske i rekao:
– Pusti ih. Imaju uredne papire, a mi idemo popiti po jednu kavicu.
Vratili su im papire i mogli su nastaviti put prema Poreču. Mogli su nastaviti, ali se auto više nije mogao pokrenuti. Na njihovu sreću naišao je kamion kojeg je vozio mlađi momak za Zagreb. Mogao ih je povesti do Senja a dalje da se snalaze. Oprostili su se sa vozačem ajkule i prema dogovoru dali mu pedeset njemačkih maraka. Vozač kamiona je bio prilično mlad i ljubazan. Nije puno pitao, a i sam je jedno vrijeme ratovao na dubrovačkom ratištu. Dovezao ih je do Senja i poželio im sreću. U Senju su Sedin i Besim sjeli u redovnu autobusku liniju i poslije podne su već bili u Poreču.
U Poreču su svi sada boravili u kolektivnom smještaju. Ni tu situacija nije bila sjajna ali se negdje moralo spavati. Skoro sve žene su našle nekakve poslove po kućama ili restoranima da bi se mogle prehraniti. Nerka i njena djeca su se već prebacila u Austriju u Beč kod muževljeve sestre. Kad su stigli Sedin i Besim nisu mogli spavati u kolektivnom smještaju jer bi ih odmah racija našla i vratila nazad u Bosnu na ratište. Racije su bile svakodnevne a i drugi ljudi čija porodica nije bila tu iz čiste ljubomore prijavljivala je „borce“ iz Bosne.
Njih dvojica su, preko Raze, našli smještaj u privatnoj kući kod neke bake u obližnjem selu. Baka je radila zajedno sa Razom u nekom restoranu, te kad joj je Raza ispričala njihovu odiseju, baka je pristala da im da jednu sobu u kući ali je odmah dodala da tu ne mogu dugo ostati, jer će ih neko od stanovnika primijetiti i sigurno obavijestiti policiju. Bili su zahvalni baki ali iz kuće nisu izlazili i bilo je jasno da moraju ići dalje, najbolje za Njemačku gdje su se već nalazili Enes i Abe. Poslije nekoliko dana baka im je rekla da je našla dvije žene koje će ih autom prebaciti do Trsta u Italiji a da oni mogu dalje vozom do Njemačke. Sljedeći dan su već bili u autu zajedno sa dvije starije žene jednom Njemicom i Mađaricom i njihovim velikim psom. Naprijed je sjedio Sedin sa mađaricom koja je dobro pričala naš jezik, a pozadi Besim i Njemica a u sredini pas. Mađarica je Sedinu dala tri kasete muzike i na hrvatskoj granici je tražila kasetu sa hrvatskom muzikom, na slovenačkoj slovenačku muziku i na italijanskoj granici kasetu sa italijanskom muzikom. Sedin i Besim su sa sobom imali samo lične karte a nisu imali pasoše, jer su oni ostali u Jakešu. Međutim, na granicama nisu imali nikakvih problema, te su došli do Trsta. Dvije gospođe su im kupile karte i oni su pozdravili s njima i krenuli prema Njemačkoj. Divili su se prekrasnim predjelima kroz Italiju i Austriju, uređenim dvorištima i obrađenim njivama. Ušli su i u Njemačku i više nije bilo nikakvih problema. Znali su svoj put. Pravac Kasel.
Putovanje kroz Italiju i Austriju je bilo najljepše što im se desilo u posljenjih nekoliko mjeseci, ali sreća nije trajala dugo. Pred Minhenom ušla je kontrola i policija. Tražili su pasoše koje Sedin i Besim nisu imali.
Pokušali su objasniti da idu iz Bosne i da imaju familiju u Kaselu. Nije uspjelo. Policajci su im rekli da ih slijede. Zaključali su ih u jedan prazan kupe, a po dolasku u Minhen odvezli ih u policijsku stanicu i tu ih zatvorili. Uzeli su im kajševe i pertle.
– Ovo je vjerovatno za to da se ne objesimo – rekao je Sedin, a Besim je dodao – Ne da se siromahu sitno samljet“, Sedin se kiselo nasmijao i rekao:
– Moglo bi se i reći, neda se usranom do potoka.
Šta sada mislili su obojica. Ubrzo su saznali. Ušao je policajac i kratko rekao:
– Wir fahren zurúck.
Njihovo znanje njemačkog jezika, iako oskudno, bilo im je dovoljno da razumiju da ih vraćaju nazad. Pogledali su se i nisu mogli da vjeruju. Ušli su u Njemačku i sada moraju nazad. Vjerovatno će ih Nijemci predati Austrijancima, a ovi dalje Slovencima, pa Hrvatima i eto ih opet negdje u srednjoj Bosni na ratištu.
Nijemci su ih vratili do Salzburga i tu ih ostavili, vratili su im i njihove papire. Na željezničkoj stanici je bilo još ljudi iz Bosne koji su pokušavali na razne načine da se prebace do Njemačke ili još dalje, Belgija, Holandija, Švedska bilo šta samo što dalje od balkanskog užasa. Iz Salzburga su pokušali da stupe u kontakt sa različitim ljudima iz Jakeša koji su već živjeli u Njemačkoj. Nije puno pomoglo. Niko nije imao vremena, volje ili mogućnosti da im pomogne. Iduće jutro su nazvali Bihu iz Jakeša, Bundinu ženu, Sejfinu i Izanovu mater koja je sa familijom već dugi niz godina živjela u Kaselu u Njemačkoj.
Enes i ja smo po dolasku u Njemačku, krajem jula 1992. godine, lijepo primljeni od dajdžince Dževide, a posebno od rodice Elze. Sa njima su tu živjele Cura i njena fina kćerka Sada. Svi oni su bili izbjeglice. Enes i ja smo dobili jednu sobu za spavanje i bilo nam je prelijepo. Prijavili smo se na policiju u Kaselu i dobili status izbjeglica i novčanu pomoć od oko 400 njemačkih maraka po osobi. Nisam mogao da vjerujem da postoji takva zemlja koja te primi da ugodno živiš u zemlji i još ti da određenu pomoć. Ubrzo je u Njemačku počeo dolaziti veliki broj izbjeglica i morao se naći neki smještaj za sve te ljude. Mi smo svi premješteni u jednu preuređenu bivšu vojnu kasarnu. Enes i ja smo dobili jednu sobu samo za nas. Dževida i Elza drugu sobu, a Cura i Sada treću sobu. Sa nama u toj kasarni bilo je još drugih ljudi iz Bosne. Kasarna je imala tri sprata i oko dvadesetak soba. Brzo su sve sobe bile popunjene, ali je s vremena na vrijeme neko i odlazio iz kasarne u neke druge smještaje, tako da je uvijek bilo slobodnih soba.
Po dolasku u Njemačku Enes je otišao doktoru i bilo mu je svaki dan malo bolje. Mi smo pokušavali da uspostavimo kontakt sa našim u Poreču, te smo se uvijek raspitivali za Sedina i Besima jer su oni u najvećeoj opasnosti. Poslednje vijesti su bile da su stigli u Poreč i da će se pokušati prebaciti za Njemačku. Vezu je bilo teško dobiti. Znali smo da Hrvati vrše racije i vraćaju bosanske muslimane nazad u Bosnu.
Krajem augusta, jedno jutro u kasarnu je došla Sada Curina i rekla mi da je Sedin zvao i da će ponovo zvati kod Bihe. Odmah sam otišao kod Bihe i pitao je šta da radim. Ona je na moje veliko iznenađenje nazvala mlađeg sina Sejfu i pitala ga imali li vremena da sa mnom ode do njemačke granice, do Salzburga i prebaci Sedina i Besima. Sejfo je odmah pristao i došao kratko poslije toga kod Bihe. Sedin je nazvao i dogovorili smo se da on i Besim dođu u blizinu granice pa ćemo mi doći po njih. Ja se nisam smio kretati izvan pokrajine Hesen u kojoj je bio Kasel, ali to mi je bilo svjedeno, a i Sejfo je mislio ako nas ustave nešto ćemo već reći. Prije podne Sejfo i ja smo sjeli u njegov auto veliki crni mercedes a Sejfo je uglavnom vozio 200 kilometara na sat. Kad smo došli blizu granice Sejfo mi je rekao da ga sačekam na poslednjoj benzinskoj pumpi prije napuštanja Njemačke a on će sam preko granice po njih dvojicu. Kad sam izašao na benzinskoj vidio sam da je to ona ista benzinska pumpa na kojoj smo sa Đulom popili kafu prilikom ulaska u Njemačku. Uzeo sam sendvič i sok i sjeo pozadi benzinske na drvenu klupu a Sejfo je otišao za Austriju. Tek sad mi je palo na pamet da ništa cijeli dan nisam jeo. Samo što sam uspio pojesti sendvič Sejfo se pojavio sa crnom mečkom a u autu Sedin i Besim. Mojoj a i njihovoj sreći nije bilo kraja. Sjeli smo u auto i pravac nazad za Kasel.
Pred veče smo došli u Kasel, a Sedin, Besim i ja smo se smjestili u kasarnu neku praznu sobu, jer je Raza već sa Adijem prije nekoliko dana došla iz Hrvatske i bila je sa Enesom u sobi. Pozvao sam Sejfu u stranu i rekao koliko sam mu dužan za ovu uslugu, te da ću mu to sve platiti ali da trenutno nemamo novaca jer smo tek stigli u Njemačku. Pogledao me je onako lijep ispod oka, bio je atletski građen, i rekao:
– Ti si moj prijatelj i bilo mi je drago da sam mogao pomoći. Naravno ništa mi ne duguješ.
Ja sam insistirao, jer sam znao da se prebacivanje preko granice plaća i nema veze, meni je bilo bitno da su braća stigla živa i zdrava. Sejfo je još jedanput ponovio:
– Ne dolazi u obzir. Bilo mi je drago da sam mogao pomoći. O ovome nećemo više pričati.
Nisam više pitao a bio sam mu beskrajno zahvalan.
Naveče smo sjedili zajedno kod Enesa i Raze i pričali do kasno u noć, a kad smo se vratili u našu sobu i vidjeli tri čista i namještena kreveta, Sedin je sa suzama u očima rekao:
– Već nekoliko mjeseci nisam mogao mirno zaspati misleći da li ću sutra dočekati novi dan. Jakeš sam napustio početkom jula a sada je kraj augusta, od tada sam spavao gdje sam stigao, u šupi, u rovu, pod otvorenim nebom, u vozu, trajektu, u pogrebnom autu ajkuli i sada mi je ovo kao pravi hotel.
Besim i ja smo se složili sa njim dodajući da nismo mogli vjerovati da se može preživjeti golgota koju smo prošli od početka pa do danas.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook, Šahinpašić, Kultura, te na prodajnim mjestima izdavačke kuće “Connectum” (Ćurčiluk Veliki br.27; BBI Centar – II sprat i Sarajevo City Center).