Treba li uopšte glasati, ili – ”da li su svi isti”?

Piše: Denis Čarkadžić za frontal.ba

O onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti. Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Izbori se bliže. Kampanja je odavno počela, a sa njom i pozivi da se obavezno izađe na izbore i obavi građanska dužnost-glasanje.

Međutim, šta je sa onima, kojih uzgred budi rečeno nije malo, i njihovim tvrdnjama da na izbore ne treba ili, preciznije, nema smisla izlaziti? Može li biti da su i oni u pravu, pa da u Bosni i Hercegovini imamo i taj apsurd-da nećemo i ne možemo pogriješiti bilo da izađemo na izbore i glasamo, ili taj dan ostanemo kući?

Argumentaciona linija apstinenata jasna je i kratka, te glasi otprilike ovako: “Nema smisla glasati jer svi su isti, što znači da ne može doći do bilo kakvih promjena”.

Raspravu o tome da li su sve političke partije iste, treba započeti jednim prostim pitanjem: Poznajemo li dvije ili više stvari u svijetu koji nas okružuje, a da su identične, iste? Počevši od atoma, pa do najkrupnijih i najvećih stvari koje su oko nas, ljudski rod još nije registrovao dvije identične stvari, bića ili organizacije. “Jaje jajetu liči”, da, ali ipak nije isto kao ono drugo. Ne postoje dva ista kruga, dvije iste kocke, ili tačke. I za one najsličnije, za utvrditi razliku potrebno je samo imati dovoljno precizan mjerni instrument. Ne postoje ni isti dani, godine, ni događaji. Ni blizanci nisu isti…Jednostavno, ništa nije isto.

Tvrditi stoga, da su dvije političke partije, kao skup stotina i hiljada individua, počevši od njihovih lidera pa do posljednjeg člana iste, blago rečeno je neumjesno, neozbiljno, i u našem konkretnom slučaju, društveno vrlo štetno.

Radi se dakle o kvaziargumentu, ili najčešće, o najednostavnijem, ali ispostaviće se i jednom od najpogubnijih oblika izbjegavanja preuzimanja lične odgovornosti za stanje u društvu.

No, ovdje nije kraj borbi sa apstinentom koji će na navedeno, kao kontraargument odgovoriti: “Da, ali svi su loši”.

I tu treba zastati, jer se o tome, ruku na srce, već da raspravljati.

Činjenica jeste dakle, da političke stranke koje su tokom više od dvije decenije demokratije u Bosni i Hercegovini barem jedno vrijeme provele u vlasti, sve do jedne, činile greške, ili drugim riječima, u manoj ili većoj mjeri razočarale svoje glasače. Stoga se tvrdnja da su “svi loši”, uslovno, u određenoj mjeri i može prihvatiti. Ovdje će naravno masa partija reći “mi ne prihvatamo postavku da su svi loši, i u skladu s tim filozofiju da građani trebaju da glasaju za nas jer smo mi manje loši. Mi nismo loši!”. Ali, ovakve tvrdnje su već njihov, partijski problem, pa ćemo ga ignorisati i pustiti da se sa one sa njim nose kako znaju i umiju.

Međutim, kao što nije moguće da su svi isti, isto tako nije ni moguće da su svi isto loši. Ovdje se potrebno prisjetiti kako zdravorazumno ljudsko biće, kakvima sebe zasigurno smatramo, donosi odluke u svom svakodnevnom životu kada se nađe u situaciji da mora da bira između dvije ili više loših stvari? Jednostavno, razum nam nalaže da biramo onu za koju smatramo da je po nas najmanje loša. U psihologiji ovakve situacije predstavljaju jednu vrstu frustracije, te samo donošenje odluka u takvim slučajevima nije lak proces, ali je opisani način jedini ispravan i logičan. Birajući zato na izborima “najmanje loše”, vremenom ćemo dizati ljestvicu, pa možda, ako budemo dosljedni, pametni i uporni, jednoga dana dođemo u situaciju da biramo najbolje među dobrima.

Na kraju, ali ne manje važno, prihvatiti činjenicu da nisu svi isti kao vodilju prilikom odlučivanja na izborima, početi ćemo govoriti jezikom kojim se političke elite u Bosni i Hercegovini obraćaju građanima-jezikom straha. Jezikom koji će možda iste te elite, konačno razumjeti. Jer, izaći na glasanje sa spoznajom da, ipak, nisu svi isti, znači konstantno slati poruku da će promjene uvijek biti moguće. Znači da niko, ma ko i kakav on bio neće biti siguran da će naredne četiri godine vladati, znači strah od gubitka moći, položaja, uticaja, privilegija….

Samo taj i takav strah, čini se, može natjerati ljude koji nas vode da počnu da rade u našem interesu. Samo tako će znati i postati svjesni da ćemo na svakim narednim izborima uočiti razliku, ma kako se sitna ona činila, i pretvoriti je u rezutat koji će dovesti neke druge, možda manje loše. Ako pogriješimo, jer je i to moguće, (ljudski je griješiti) možda dovedemo i neke gore, ali u svakom slučaju, što i jeste smisao demokratije-dovesti ćemo neke druge.

Stoga je ultimativni zadatak svakog građanina Bosne i Hercegovine da prije svega prihvati činjenicu da niti jesu, niti mogu biti svi isti, te da nakon toga, u skladu sa svojim nahođenjima, uvjerenjima i iskustvima koje stekao tokom demokratskih procesa u svojoj zemlji, svojim interesima i interesima društveno-političke zajednice kojoj pripada, uoči razlike između političkih subjekata i političkih ličnosti koje ih predstavljaju, te ma kako mu se one možda male i nevažne činile, upravo na osnovu njih izabere svoje favorite, ma ko oni bili-i glasa. Jer, jednostavno, niti jesu, niti je moguće da su svi isti.

1 komentar

  • Nije ključno pitanje da li su svi isti ili su različito loši; osnovno pitanje je kako promijeniti ovaj državni sistem, kako ga poboljšati i kako da postane servis svih stanovnika i državljana i na opštedruštvenu korist, da bude na korist javnih politika i da biračko tijelo učestvuje u javnim politikama. Sve što sam nabrojao je jedan prilično dug proces, ali i školovanje je dug proces, pa se oko toga ne postavljaju tako različita pitanja kao oko glasanja i profesionalni angažman je takođe dug proces, ali radimo. Dakle, bitan je angažman, aktivizam, učenje, participacija, rad, solidarnost. U svim drugim aktivnostima ljudi pokazuju ove osobine, pa čak i u ratu, ali kada je u pitanju mir, posebno mir kakav vlada u bisanskohercegovačkom društvu od Dejtonskog mirovnog ugovora glasačkom tijelu nije jasno o čemu se radi i zato zastupa ovakve stavove o političarima i ‘njihovim’ strankama. Potrebno je mijenjati sistem, a ne političke stranke ili političare, jer je njihova dužnost da služe narodu, cijelom društvu i da unapređuju sistem kako bi bio funkcionalan i na korist što većeg broja stanovnika i državljana Bosne i Hercegovine. S obzirom da se sistem nije nikada mijenjao ‘odozgo’, a na šta nas upućuje istorija kao učiteljica života (Spartak i pobuna robova npr.) tada trebamo samo učiti iz prošlosti.
    Danas i ovdje, u BiH, imamo najjače instrumente za pokretanje sistemskih promjena, a to su ratificirani međunarodni dokumenti o zaštiti ljudskih prava i potrebno je samo zahtjevati ta prava od države putem strateškog parničenja, jer je ostala gluva na pojedinačne vapaje.
    Više o strateškom parničenju čitajte na www. zgrade.wordpress.com/Inicijativa

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.