Protest pred Katedralom, 2008. (Foto: Slobodna Evropa)
Kenan Efendić
Godina je 2008: Sarajevskim kantonom upravljaju Stranka za BiH i SDA, na čelu Grada Sarajeva je Semiha Borovac iz SDA; društvene mreže su u povoju, forum Sarajevo-X (današnji Klix) glavna je javna arena izvan etabliranih medija; nevladin sektor finansiran gotovo pa isključivo stranim novcima na vrhuncu je moći; dolaze lokalni izbori; SDP ima člana Predsjedništva (Komšić), stabilne načelnike u važnim općinama, ali ne može da pređe na nivo više i uđe u federalnu ili državnu vlast; priprema se osnivanje Naše stranke…
Februar 2008: U tramvaju su trojica mladića, među njima i maloljetni, bez ikakvog razumnog povoda, izboli i ubili srednjoškolca Denisa Mrnjavca. Danas je to ime simbol borbe protiv maloljetničke delikvencije; godišnjica se obilježava primjereno; svako iole upućen u društvena zbivanja posljednjih 20-ak godina zna šta taj slučaj predstavlja.
Majstorsko kanalisanje opravdanih emocija
Ali su mnogi zaboravili kako su pokrenuti, kako su tekli i kuda su odveli građanski protesti zbog ovog brutalnog ubistva nedužnog dječaka. Šok javnosti je bio opravdan, očekivan, emocije su bile teške, ubistvo je bilo nerazumno, počinjeno iz čiste obijesti, u javnom prostoru, svi smo vidjeli u takvoj situaciji sebe, svoju djecu, prijatelje, bližnje.
Po navedenom forumu okupljaju se anonimne grupe društvenih aktivista, pridružuje im se tada snažan građanski pokret Dosta, koji predvodi živopisni Demir Mahmutćehajić. (Nakon godina raznih javnih i društvenih borbi, u kojima je – vjerujem – nastupao čestito i dobronamjerno, povukao se iz javnog života.)
Ponavljamo, infrastruktura civilnog sektora je nikad jača: organizirana, kadrovski jaka, finansijski stabilna; institucionalno validirana: kroz mrežu organizacija GROZD, civilni sektor je desetak mjeseci ranije potpisao i sporazum/memorandum o razumijevanju s Vijećem ministara. GROZD tada predvodi energični Fadil Šero, ranije poslovni direktor SDP-a, kasnije generalni sekretar Naše stranke. (Jedan čestit, dostojanstven čovjek, s kojim sam sarađivao kratko u Našoj stranci; također se povukao iz javnog života.)
Protesti zbog ubistva maloljetnika u javnom prostoru brzo, emocionalno napeto, pa i pobješnjelo prerastaju u pobunu protiv gradskih i kantonalnih vlasti: gradonačelnica Semiha Borovac je prva meta – traži se direktna ostavka, jedini argument je: politička i moralna odgovornost. Druga meta je već zaboravljeni Samir Silajdžić, tadašnji premijer Kantona iz SBiH-a: traži se također politička odgovornost.
Medijska i organizaciona mreža
Na proteste dolaze i obični građani i civili iz nevladinih organizacija, profesionalni aktivisti, studenti, opozicija (SDP), nastajuća opozicija (Naša stranka). Federalna televizija, kojom upravlja uglavnom SDP uz pomoć međunarodne zajednice, djeluje kao pokrovitelj protesta; digitalni mediji u povoju, poput tadašnjeg Sarajevo-X, također su uz demonstrante i stiču novi sloj društvene važnosti.
Ja sam tada nadobudni student; kao i stotine drugih kolega i kolegica, idem na proteste, uvjeren sam da rušimo lošu vlast kao takvu, da obaramo princip, da tražimo da se politička odgovornost preuzima po automatizmu za društvene probleme, da tražimo promjenu na bolje…
Protesti su uglavnom nenasilni, organizacioni resursi tadašnjeg civilnog sektora su uključeni, transparenti su spremni, pazi se da ne bude izgreda. Donekle je napeto kada demonstranti blokiraju zgradu i ne dopuštaju Silajdžiću da izađe; neke grupe i delegacije s njim unutra neuspješno pregovaraju. Gađamo zgradu jajima – odjednom se pojavljuju školjke jaja; malo se postidim kad me jedan policajac prijekorno ali sažaljivo, gotovo očinski, gleda dok bacam jaje.
Silajdžićev dodatni problem je bio ne samo što nije bio popustljiv i što je bio svjestan pune političke pozadine protesta – nego što nije mogao sakriti svoj bijes. Svađao se, nastupao agresivno, a ostala je u urbanom pamćenju njegova rečenica Tajo, bojim se – tako mu je dijete reklo kada je vidjelo opkoljenu zgradu Kantona.
Slučaj Memić kao uspješno ponavljanje
Borovac i Silajdžić ne odustaju, ne podnose ostavke: naprosto ne mogu pojmiti da su oni ikako odgovorni zato što su tri jalijaška zlikovca ubila srednjoškolca u tramvaju. Nastaje Naša stranka, SDP jača na tim izborima, i na valu istih političkih odnosa, društvene dinamike i medijskog agitovanja – postiže svoj najbolji rezultat ikada, pobjeđuje na izborima 2010.
Ponašanje Borovac i Silajdžića tada mi je to djelovalo nemoralno, bahato, danas mi djeluje razumno, donekle politički hrabro: ne popuštaju pod do tada neviđenim medijskim, političkim, stranačkim i fizičkim pritiskom da prihvate odgovornost za događaj koji nije u svojoj suštini polje političke odgovornosti, barem prema standardima naše i njoj srodnih država.
Jer, Denis Mrnjavac nije ubijen zato što je tramvaj bio star ili zato što policajac koji se, zamislimo, tu zadesio, nije ništa učinio, ili što je šef policije korumpirani spengator. Denisa Mrnjavca nije zatrpala bujica iz klizišta koje nastaje u nelegalnom kamenolomu. Denis Mrnjavac nije izgorio u domu u kojem je SDP-ov kadar štimao tendere za protivpožarnu zaštitu. Denis Mrnjavac nije podlegao tokom sumnjive operacije u kojoj su anesteziolozi i doktori članovi Naše stranke…
Slučaj Mrnjavac ponovio se, u političkom pogledu, na donekle srodan način, kroz slučaj Memić. Ne ulazeći u pravosudne nijanse, matrica je slična: opravdan bijes građana, usmjeravanje protesta i traženje krivaca u političkim vrhovima, nastaje nova stranka (Narod i pravda) i mijenja se vlast.
Mnogo je među današnjim javnim, medijskim i nevladinim djelatnicima aktera koji su vodili i usmjeravali te proteste i tadašnje društvene procese. Poneki prizna greške, mnogo ih je u inostranstvu, ali većina šuti. Mnogi sada zastupaju potpuno suprotne vrijednosti.
Šta trebaju danas uraditi gradonačelnik i premijer?
Nakon Jablanice (19 mrtvih, nelegalni kamenolom), Džene Gadžun (suđenje koje se bezobrazno, bešćutno odugovlači i sabotira), Doma penzionera u Tuzli (15 mrtvih), iskakanja tramvaja iz šina u Sarajevu (jedan mladić poginuo, jedna tinejdžerka u teškom stanju) – ne samo da se niko od tih i takvih aktera ne buni. Naprotiv, oni na opravdan bijes običnih građana i na legitimne pozive da se preuzme ne politička nego institucionalna odgovornost (Vlada Kantona, ministar saobraćaja Adnan Šteta) uzvraćaju optužbama za stranačko lešinarenje, za botovanje, za nemoral itd.
Ako je Semiha Borovac zbog Denisa Mrnjavca trebala podnijeti ostavku – Samir Avdić, sadašnji gradonačelnik, zbog tramvajske nesreće treba da se povuče iz političkog života. Ako je Samir Silajdžić zbog Denisa Mrnjavca trebao podnijeti ostavku – šta bi tek trebao danas Nihad Uk?
Ali, niko od njih ne treba ničega da se boji, oni nisu tajo, njih neće sistematski napadati, ismijavati, provocirati. Civilni sektor, nakon obrata u međunarodnim odnosima, ili ne postoji ili je ideološki i interesno uz sadašnju vlast Trojke.
Jer sada su oni, svi oni koji su tada vladali Federalnom TV, usmjeravali strane novce, krojili javno mnijenje, trasirali nove staze revolucije i bebolucije – vlast i režim. Oni se ne boje.
odgovorno.ba