Svetlana Aleksijevič: „Rat nema žensko lice“

S moskovskog krova, 1941.
Via Getty Images
S ruskoga preveo Kristijan Poklečki

Edicije Božićević, Zagreb, 2018.

Aleksijevič piše povijest osjećaja, povijest duše, „ne državnu niti ratnu povijest, i ne živote heroja, već povijest maloga čovjeka koji je iz obična života bačen u epsku pogibelj kolosalna događaja“

Knjiga bjeloruske autorice Svetlane Aleksijevič, „Rat nema žensko lice“ zbirka je glasova, svjedočenja žena koje je autorica pomno sabirala cijeli niz godina (od 1978. do 2004.), bjeloruskih i ruskih žena – boraca, koje su bile sudionice Drugog svjetskog rata. Radi se o knjizi koja donosi, predstavlja netipično viđenje rata, viđenje koje pokazuje duboku unutarnju stvarnost ratovanja koju često niti najbolja – najvjerodostojnija književnost ne rastvara u jednoj ovakvoj prizmi, kakvu pred čitatelje iznosi knjiga Svetlane Aleksijevič.

Polazište takvog obrtanja gledišta jest upravo u ženskome principu, koji, unatoč strastvenosti borbe za oslobođenje od fašizma i njemačke okupacije, kao i mržnji koju su mnoge svjedokinje ovih razgovora potvrdile kako su je osjećale spram okupatora, na koncu ipak izranja u punini svoje svjetlosti, punini koju označuju osjećanja ljubavi, razumijevanja, suosjećanja, nježnosti – dakako, i spram onih koji su do maloprije bili mete na udaru puščanih cijevi.

No stvari nisu, pokazati će ova iznimna, široke čitalačke pažnje vrijedna knjiga, niti najmanje jednostavne. Glasovi, svjedočenja koja je autorica sakupila, odabrala i grupirala po određenim užim tematskim skupinama, ovdje su kako bi potvrdili upravo shvaćanje prema kojemu je rat vrhunac kaosa kakvoga čovjekova mašta sama po sebi nije u stanju, u svim njegovim razmjerima i očitovanjima, zamisliti. Međutim, rat se kao činjenica ljudskoga postojanja pojavljuje kao gotovo pa konstanta, koja svoj znatni udio uzima u ljudskoj povijesti, a u njega se uključuju i ljudi bez, prethodno, ikakvih militantnih nastojanja ili vojnih znanja, nošeni časnim osjećanjima obrane vlastita doma i zemlje, kao i visokom privrženosti, konkretno, u slučaju ove knjige, ruskoga čovjeka ideji domovine.

Sugovornice Nobelovom nagradom za književnost (2015.) nagrađene autorice, ne govore samo o okolnostima koje su ih dovele na frontu, o borbama u kojima su sudjelovale i o iskustvima iz rata koja ipak nisu uvijek strašna i emotivno razarajuća, već i o posljedicama kakve je sudjelovanje u ratu ostavilo na njihove živote, nakon što je rat okončan. Stoga je i u pogledu same koncepcije, ne samo u pogledu razrade svoje teme, ova knjiga višestruko dimenzionirana, pa su njena složenost i efekti koje dubinom i istinitosti razrade gdjekad ostavljaju na čitaoca, ravni onoj koju na njega ostavlja dobra, vrhunska književnost.

Unatoč novinarskom principu rada, pisanja i nastanka ove knjige, jedinstven stil kojim je oblikovan jezik govornica, fokus autorice na određene stvari na koje je u svjedočenju željela staviti naglasak, živost i slikovitost, plastičnost jezika, pamtljivost i dojmljivost iznesenih slika, kao i emotivna i moralna, etička snaga njihovih poruka, stavljaju ovu knjigu nipošto ne u istu ravan sa visokim dosezima umjetnički oblikovanih književnih tekstova, no na putanju koja ima izraženu težnju odvojiti se od novinarskoga izraza i približiti se umjetničko-književnome.

Bez obzira na prvotna opiranja koja možebitni čitatelj može imati spram knjige kao što je ova – da li zbog njene same tematike, koja je mnogima odbojna, spram koje ne osjećaju interesa, da li zbog činjenice da se ne radi o klasičnoj umjetničkoj, fikcionalnoj prozi – što su neke od uobičajenih predrasuda, knjiga „Rat nema žensko lice“ itekako je vrijedna čitalačkog truda, ne samo zbog nužnih povijesnih istina koje vjerodostojno i živo predočava, a kakve se ne mogu pronaći po klasičnim historiografskim pregledima i interpretacijama, već i zbog čitalačkog, dakle i prije svega estetskog užitka u mjestimičnoj vrsnoći samoga teksta, unatoč njegovoj jednolinijskoj kompoziciji, unutar kakve nema, za književnu prozu uobičajenih ritmičkih izmjena, napetosti ili neočekivanih obrata i završetaka…

Međutim, sve to donosi, kroz jednolične izljeve sjećanja sugovornica Svetlane Aleksijevič, život sam – da stvari budu tragičnije, okrutnije, često i nepravednije negoli je to u stanju – i negoli za takvo što ima srca – predočiti klasičan književni rad.

Dakako da je za dobiti onu vrst iskaza na kakvima je ustrajavala ova novinarka i autorica bilo prije svega potrebno zadobiti povjerenje sugovornica – razina osobnoga upliva, ne samo intelektualno psihološkog, već i onog emotivnog, osobnog predavanja temi i prožimanja sa njom, bila je sukladna onome što se od svjedokinja očekivalo. Bez osobnoga upliva u teške teme, o kojima mnogi nerado govore, ili su ih potisnuli negdje u pozadinu sjećanja kako bi, i nakon cijeloga niza dugih desetljeća koja ih dijele od teških ratnih godina pokušali imati miran san, bez dubokog emotivnog prožimanja sa junacima svojih „pripovijesti“, bez dakle empatije kojom je ispunjen svaki odjeljak ovog vrijednog teksta, on niti približno ne bi ispunio svoju zadaću, koja nije nimalo laka.

Uspjeh ove knjige jest i u tome jer je ona uspjela dovesti ljude – sugovornice, žene sa kojima je autorica vodila razgovore, do one točke iskaza na kojoj se očituje zbiljska istina određenog, već povijesno, društveno, politički, socio-kulturološki, i tako dalje, kanoniziranog događaja, događaja čija je sadržajnost društveno diktirana, a odvajanje od koje predstavlja jedan vid odvajanja od društveno političkih zadatosti, kakve se uzimaju kao neminovnost, i kakve se, najčešće, ne propituju, a tek im se iznimno hrabri i autentični pojedinci uistinu suprotstavljaju, napuštajući uvriježene normative i diskurse, upuštajući se u osamljenička traganja za istinom zbog kakvih se najčešće snose i posljedice društvene osude. Iz toga je razloga – zbog činjenice da ova knjiga uspijeva rasvijetliti istine one stvarnosti Drugog svjetskog rata kakve se ne nalaze u službenim interpretacijama, i kakve su daleko od trijumfalnog blještavila pobjednika, ili pak naučenog i opće usvojenog crno-bijelog narativa prema kojemu su jedni bezuvjetno dobri, dok među zlima nema plemenitih i razumijevanja vrijednih ljudi, knjiga Svetlane Aleksijevič dugo godina čekala na svoje objavljivanje u, tada još uvijek komunističkoj Bjelorusiji, gdje je njen rukopis bio optužen za „pacifizam, naturalizam i de-glorifikaciju herojske sovjetske žene“. Nakon što je pak u Sovjetskom savezu na vlast došao Mihail Gorbačov, knjiga je – godine 1985., objavljena istovremeno u Minsku i u Moskvi, i rasprodana je u više od dva milijuna primjeraka.

Mnoge od žena koje su dale iskaz za ovu knjigu iskoristile su, tako reći, svoju posljednju priliku da, pred konac vlastita života, iznesu svoje doživljaje učestvovanja u Drugom svjetskom ratu, a ta je prilika za njih bila jedinstvena, jer njihovo gledište i iskustva do tada nisu bili traženi kao relevantan iskaz – službene su istine davno bile zgotovljene i kao takve, okamenjene. Međutim, snaga ove knjige je upravo u tome da uz pomoć nehajnosti i jednostavnosti ovih svjedočenja rasipa te službene istine, pokazujući nedvojbenu istinitost stvarnoga – ratnoga života. Razgovori su to koje je autorica vodila u dubokoj intimi, tijekom kojih se osvjedočila da, kada intima biva narušena prisustvom nove osobe, da se diskurs njenih svjedokinja nesvjesno mijenja, prilagođava standardnim društvenim okvirima i očekivanjima. Stoga na jednome mjestu u knjizi ona zamjećuje:

„Mnogo sam se puta susretala s dvjema istinama koje žive u jednom čovjeku: vlastitom istinom, gurnutom pod tepih, i općom, zasićenom duhom vremena. Mirisom novina. Prva je rijetko mogla izdržati pred žestokim naletom druge. Ukoliko bi se u stanu, na primjer, osim pripovjedačice nalazio još netko od rođaka ili prijatelja, susjeda (osobito muškaraca), ona je postajala manje iskrena i povjerljiva. To bi postao razgovor za publiku, za gledatelja. Probiti se do njenih osobnih dojmova postajalo je nemoguće, odmah bi nailazila na čvrsti obrambeni sustav. Na samokontrolu. Definiralo se svojevrsno pravilo: Što je više slušatelja, to je priča sterilnija i manje obojena strašću. Pazi se na to da sve zvuči kako treba. Sve strašno odjednom je postajalo veličanstveno, a sve nepoznato i tamno u čovjeku sad je u trenu bilo objašnjeno. Upadala sam u pustoš prošlosti u kojoj su postojali jedino spomenici. Podvizi, veliki i nedokučivi.“

Događaji koje su svojim pričama nanovo oživjele sugovornice Svetlane Aleksijevič ponekad imaju snagu tragičnosti velikih biblijskih slika ili prizora opjevanim u Homerovim epskim djelima, oni uspijevaju prodrijeti do one točke cjelokupnosti ljudskoga iskustva, unutar koje se sažimaju i prelamaju ne samo ranjavanja i smrti na ratnome bojištu, već i cjelokupne sudbine, sve što jedan život nosi, od iskustava odrastanja i sazrijevanja, do ljubavnih iskustava, očinstva ili majčinstva, dubokih predosjećanja sudbinskih događanja, ljepote bivanja u živome svemiru, opčinjenosti ljepotom ne samo prirode, nego i drugih bića – možda i umirućeg ili zarobljenog neprijateljskog vojnika…

Stoga ne čudi da je upravo ova knjiga, uz knjige koje su uslijedile nakon nje, a koje imamo prevedene na hrvatskom jeziku – „Dječaci od cinka“, „Černobilska molitva“ i „Rabljeno doba“, bila povod za nominaciju autorice za Nobelovu nagradu, uz brojne druge važne nagrade koje je zaslužila svojim književno-novinarskim radom, među kojima su i Lajpciška nagrada za europsko razumijevanje, Herderova nagrada, Mirovna nagrada Erich Maria Remarque, Nacionalna nagrada američkih kritičara, Mirovna nagrada udruženja njemačkih knjižara…

Ideja humanosti koju su, unatoč borbenosti i snazi otpora spram neprijateljskih vojnika tijekom Drugoga svjetskoga rata na području zemalja nekadašnjeg SSSR-a žene sudionice u ratu uspijevale u sebi održati, u ovim tekstovima pokazuje svoju neuništivost i snagu, kada u krajnje opozitnim situacijama, tijekom kojih je zvjersko u čovjeku ono koje određuje i nosi sva zbivanja, nadvisuje prirodnošću, urođenošću svojih osjećanja, što unatoč težini i bolnosti ovih ljudskih priča, prepunih gubitaka i tragedija, nosi i pruža određenu nadu – nadu da je humanost po sebi ne samo ideja, već komponenta duboko usađena svim ljudima, i da je – držeći se upravo nje – moguće izaći iz zatočeništva unutar krugova neprijateljstava, zločina, mržnje…

Svetlana Aleksijevič u ovoj knjizi uspijeva kroz tuđe riječi i misli doprijeti do velikih ljudskih istina, koje se ne tiču samo ratnih tragedija, već vječnih tema kao što su ljudske strasti, patriotizam, patnja i nemogućnost njene izrecivosti, ljubavi, snage kojom iskrene riječi ljubavi mogu utjecati na drugoga čovjeka. Tako Vera Vladimirovna Ševaldiševa, stariji poručnik i kirurg, kaže:

„Prije odlaska na front stari profesor nam je rekao: „Svakom ranjeniku morate reći da ga volite. Najjači lijek koji imate je – ljubav. Ljubav štiti, daje ti snage da preživiš.“ Ranjenik leži, plače od bolova, zato mu morate reći: „Hajde, mili moj. Dragi moj…“ – „Voliš li me sestrice?“ – (Sve nas koje smo bile mlade ranjenici su zvali sestrice.) – „Naravno da te volim. Samo što prije ozdravi.“ Oni se nisu smjeli uvrijediti i vrijeđati nas, a nama to nikada nije bilo dopušteno. Za jednu grubu riječ odmah smo išle u pritvor.“

Vodeća svjetska glasila, poput The Guardiana, apostrofirala su ovo djelo kao „spomenik hrabrosti“, okarakteriziravši ga kao „zapanjujuć rad Svetlane Aleksijević, kao što su zapanjujuća i iskustva žena o kojima piše…“. Sama autorica i u dijelovima knjige u kojima bilježi vlastite impresije i misli tijekom ovog dugog i sustavnog rada, zapisala je kako joj u tom radu nije važan sam događaj, već put ljudske duše, ono što se zove znanje duha.

Istakla je kako je ne zanima u tolikoj mjeri u knjizi razotkriti kako se nešto događalo, već što se u ratnim sukobima i uokolo njih, događalo sa samim čovjekom, što je čovjek tamo vidio i shvatio, o životu i smrti općenito, o samome sebi. Napominjala je kako piše povijest osjećaja, povijest duše, „ne državnu niti ratnu povijest, i ne živote heroja, već povijest maloga čovjeka koji je iz obična života bačen u epsku pogibelj kolosalna događaja. U veliku Povijest.“

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.