Stara vina i nove mješine

U našem pak imaginariju bilo bi dobro da ima mjesta za svijet u kojem se prvoaprilske šale zbijaju i zaboravljaju u istom danu

Izvor fotografije: Prometej.ba

Nekoliko je aprilskih šala, odmetnutih od svog pravila da se zbiju i zaborave prvoga u mjesecu, obilježilo naposljetku čitav mjesec koji se lagano primiče svome kraju. Trebalo je, doduše, malo vremena da se dojmovi slegnu i da s vremenskim odmakom vidimo kako se ta dva događaja, te dvije zakašnjele prvoaprilske pošalice, iako bitno različite po svome kontekstu i mogućim posljedicama, ipak daju razumjeti u sličnome ključu. Prva je najava o osnivanju europske nogometne super-lige koja je potresla sportski svijet, a druga je navodni non-paper koji je potresao našu regiju te ponajviše Bosnu i Hercegovinu.

Ideja oba ova aprilska fenomena jest bila ponuditi nova rješenja u obliku novih formi za stare probleme. Novih formi u kojima stari problemi ne prestaju, već dapače još snažnije metastaziraju u ionako već tumorima zahvaćena čitava tijela. Ono prvo turbo-kapitalističkim, ono drugo etno-nacionalističkim tumorom.

Zgražali smo se, i to s punim pravom, na ideju o osnivanju europske nogometne super-lige u kojoj bi sudjelovalo dvadeset najbogatijih europskih klubova zato što je ta ideja groteskna već sama po sebi. Volimo nogomet upravo zato što ponekad oni slabiji mogu pobijediti jače, oni siromašniji one bogatije ili pak oni hrabriji one koji su svoju taktiku doveli do savršenstva. Volimo ga, a ponekad i ne podnosimo, jer ono što se događa na tribinama je često iskreni odraz društva i nas samih, onog najboljeg i najgoreg u nama. Ideja super-lige je krajnja manifestacija bespoštednog kapitalističkog i elitističkog avanturizma, pokušaj da se spasi ples raskalašenih milijardera naglo prekinut pandemijskom situacijom koja je razotkrila neodrživost njihovih plesnih koraka.

Treba li nam, dakle, stari sadržaj u starim formama? Ne, nipošto. Ne ulazeći u korumpirani svijet FIFA-e i UEFA-e, elitiziranje Lige Prvaka, polukriminalni menadžerski milje i basnoslovni ples novca, dovoljno je baciti oko tek na posljednju u nizu tragičnih manifestacija ovako posložene tržišne nogometne utakmice. Prema posljednim podacima, naime, od 2011. kada su započeti radovi na novim stadionima i popratnoj infrastrukturi za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru 2022, dosad je poginulo preko 6500 radnika, jeftine radne snage iz Indije, Bangladeša, Pakistana i susjednih zemalja. Ne, nažalost niti ovo nije prvoaprilska šala nego brutalna posljedica mašinerije koja guta sve pred sobom.

Osuđivali smo, i opet s punim pravom, navodni non-paper u slovensko-madžarskoj režiji koji predlaže nova prekrajanja granica zemalja Zapadnog Balkana, kreiranje novih velikih država i dovršetak komadanja BiH. Iako se radi o neformalnoj političkoj škrabotini, slične takve se svakodnevno proizvedu i podijele u velikom broju među europskim političkim dužnosnicima, naravno da smo alergični na svaki spomen prekrajanja granica jer je to uvijek značilo puno više od toga.

Međutim, zar je BiH doista bila zemlja mlijeka i meda do pojave non-papera? Upravo je tragikomična situacija kada novinari i reporteri obilaze glavne gradove regije pitajući ljude što misle o non-paperu koji na takav perfidan način želi podijeliti BiH. Pa bi ljudi u čudu i nevjerici prestravljeno zavapili: „Neće nitko Bosnu dijeliti, jesu li oni normalni!?“ Potom se probudimo iz dvadeset-petogodišnjeg sna, poput gospođe iz njemačkog filma Goodbye Lenin koja u komi prespava rušenje Berlinskog zida, te uočimo da u srcu Ustava BiH, odnosno Aneksa IV Daytonskog sporazuma, piše i stoji podjela. Ideja konačnog kasapljenja BiH živi neovisno o non-paperu. Podjela je nosivi stup poslijeratne BiH, kolektivnog mentaliteta kirurški precizno podijeljenog na tri dijela.

Afirmativne prakse koje su uslijedile nakon ova dva aprilska nonsensa nisu niti izbliza medijski angažirano popraćene poput onih kriznih kada se tobože urušavaju postojeći svjetovi, već ionako porušeni do karikaturalnih razmjera. Nude se stari sadržaji u novim formama. Prodaju se stari snovi za veće pare. Novih snova kao i da više nema.

O kojima afirmativnim praksama pričamo? Nije prošlo dugo da navijači engleskih nogometnih klubova počnu prosvjedovati i zahtijevati simbolični i stvarni povratak vlasništva nad svojim voljenim klubovima koji su u rukama američkih korporacija, ruskih oligarha, arapskih šeika i kineskih mogula. Odigravši presudnu ulogu u tome da se ideja super-lige raspadne u rekordno kratkom roku postojanja neke ideje i potaknuti baš time, engleski navijači napokon vide da mogu i dalje od toga. Tako su prije nekoliko dana pokrenuli peticiju za izmjenu zakona koji bi omogućio da sami navijači, po uzoru na tzv. socios klubove i njemačko pravilo vlasničkog modela ’50+1′, participiraju u većinskom udjelu vlasništva ili pak u nadzornim i upravljačkim strukturama svojih klubova.

Na sličnome tragu, gotovo je neopaženo u usporedbi s medijskom recepcijom non-papera prošla vijest, makar natruha političke nade, da koalicija oporbenih stranaka oba bosansko-hercegovačka entiteta po prvi puta zajednički izađe na opće izbore. Ova politička ideja nije povezana s famoznim non-paperom i navodno nema namjeru mijenjati postojeći ustavni okvir, nego ima namjeru zajedničkim snagama se boriti protiv koruptivne mreže na razini čitave države. Ipak, više je nego simboličan trenutak da se ovim potezom anticipira ustavno-pravna izmjena daytonskih okova onako kako je naposljetku i napravljena, legalnim dogovorom nakon pakla rata. Potencijalna promjena dolazi jedino afirmativnim političkim prijedlozima, legalističkim putem koji prati i obrće nametnuta pravila u svoju korist.

Iako naizgled zacementirani i nepromjenjivi, ni nogometni beskrupulozni kapitalizam niti diskriminatorni ustavni okvir nisu tu da im služimo svojom slobodom, već sasvim obrnuto. Tu su da služe nama i da se kroje onako kako mi hoćemo, koliko god to trajalo i koliko god trebalo da si osvijestimo putove promjene.

Gledajući u retrovizor i promišljajući trezveno o ovim prijedlozima skovanim u radionicama pohlepnog i destruktivnog ekonomskog te političkog imaginarija, ozbiljno uzimajući u obzir otpor koji je uslijedio i ponajviše nagovještaj afirmativnih praksi s transformativnim učinkom, prvo što mi pada na um jest biblijska misao koja, iako obrnutim redoslijedom, veoma precizno ocrtava mjesec za nama: „nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino proderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego – novo vino u nove mješine!“

U našem pak imaginariju bilo bi dobro da ima mjesta za svijet u kojem se prvoaprilske šale zbijaju i zaboravljaju u istom danu. Za nogomet koji se igra za narod i klubove u vlasništvu navijača, a ne konzumenata. Za BiH bez daytonske omče oko vrata, u vlasništvu Ljudi, a ne konstitutivnih naroda. Ne podvaljujte nam više stara vina u nove mješine, niti nova vina u stare mješine. Prvoaprilske šale ostavite za sebe, dolazi vrijeme za nova vina u novim mješinama.


Goran Stanić, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.