POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Umjetnik ili odgovoran kulturni djelatnik je, ili bi trebao biti, onaj koji se opire svakoj vrsti nasilja, onaj koji se suprotstavlja svakom teroru i ugnjetavanju.
Piše Đorđe Krajišnik za Oslobođenje
Pitanje dosljednosti, istrajavanja ne samo na pitanjima poetičkih nego i na pitanjima etičkih odnosa spram umjetnosti i kulture, odnosno djelovanja u okviru njihovih manifestacija u društvenom polju, samo su neki od suštinskih postulata bivanja umjetnikom i kulturnim djelatnikom. Umjetnik ili odgovoran kulturni djelatnik je, ili bi trebao biti, onaj koji se opire svakoj vrsti nasilja, onaj koji se suprotstavlja svakom teroru i ugnjetavanju. Pored toga, on je onaj koji uvijek, i bez obzira na vlastiti život, kao i posljedice koje iz nekog istupa proizlaze (sjetimo se samo sovjetskih umjetnika iz vremena Staljinovih čistki), diže svoj glas za prava onih koji su ugroženi, koje sistem na bilo koji način guši i progoni. Ali, on protestira i protiv sistema samog, njegovih oblika i okvira. Drugim riječima, to je onaj pojedinac ili pojedinka koji prirodom svog poziva ima viši stepen društvene odgovornosti i kao takav neophodno je da reagira, skrene pažnju na sve one malignosti koje ugrožavaju bilo čiji život i integritet kao ljudskog bića. Na koncu, umjetnikom ili kulturnim poslenikom znači biti korektivom društva, onim koji nesavršenosti sistema, njegove ubilačke krake, nastoji otupiti, humanizirati i dovesti na nivo dostojan čovjeka.
Ako umjetnik ili kulturni radnik nije taj i takav, onda njegovo bavljenje ovim plemenitim vještinama naše civilizacije nije dostojno imena kojim se on kiti. Prije svega, jer umjetnost i kultura moraju biti glas koji će pronositi slobodu, pravo na život i sigurnost svakog bića. To nisu agende ili zaglavlja projekata, to su pitanja koja su suštinska, ona na kojima počiva sama bit postojanja umjetnosti i cijele kulture kao odgovora na sve težine i muke egzistencije. Bez propitivanja stvarnosti, politike, društva, nasilja i svega drugog što čini mračne sastavnice našeg vijeka, umjetnost ili kultura ne znače i ne vrijede ništa. Time ni oni pojedinci koji se oglašavaju za nosioce ovih djelatnosti. One gutaju same sebi rep ukoliko se odluče na šutnju, na konformizam i nereagiranje na ono što su negativne pojave jednog trenutka. I to one pojave koje udaraju na suštinu slobodnog života ili prava na slobodan život svake osobe.
Danilo Kiš je govorio da se, istina, život ne može svesti na književnost, ali da se isto tako ni književnost ne može svesti na život. Ili, ponovo njegovim riječima, bez književnosti, odnosno umjetnosti kao takve, nasilna smrt jednog djeteta se ne bi razlikovala od smrti životinje u klanici. Šta nam poetički do svoje srži odgovorni Kiš zapravo želi reći? Da bi bez mogućnosti da se umjetnošću reagira na strahote našeg svijeta sve zapravo bilo uzalud, svaka smrt, svako nasilje i svaki teror ostali bi samo statistička greška na savjesti ove planete. S umjetnošću, ma koliko ona djelovala efemerna i nemoćna, čovjek bar može propitivati, pamtiti i upozoravati, kako bi barem pokušao spriječiti ili osvijestiti neka buduća nasilja.
Odluka uprave Kazališnih/Pozorišnih susreta u Brčkom, koja je ovih dana uzburkala javnost, da za člana žirija susreta imenuje glumca Branislava Lečića, optuženog za seksualno nasilje, predstavlja jedan grub primjer odsustva svakog etičkog odnosa prema pozorišnoj djelatnosti i umjetnosti samoj. Pristati na lakonsko posmatranje stvari, zanemariti nečiju traumu, amnestirati Lečića bez bilo kakvih dokaza, znači odustati od suštine pozorišta kao umjetnosti. Stvar je gora time što je pozorište umjetnost koja bi po svaku cijenu, u svakom vremenu, morala biti megafon društva, kroz koji bi se javno, nedvojbeno i direktno trebalo ukazivati na sve ono što nas tišti, što nas ugrožava i unižava. Međutim, to upravi Kazališnih/Pozorišnih susreta u Brčkom očito nije bilo važno, važne su im neke druge, patrijarhalne i nedopustive stvari. Ako se pogleda i njihova reakcija putem društvenih mreža, biće posve jasno da se radi o potpunom odsustvu svijesti o problemu seksualnog nasilja nad ženama, te njegovog simplificiranja kao nečega umišljenog ili izmišljenog. Brčanski susreti time se, htjeli-ne htjeli, stavljaju na stranu onih koji seksualno nasilje vide kao nešto što nije problem, oni ga uključivanjem Lečića, preciznije svojim neopreznim i banalnim stavovima, legitimiraju, te tako postaju saučesnici. Ohrabruju stoga etički vrlo jasne i precizne reakcije pojedinih pozorišnih radnica i radnika, koji jasno poručuju, ma kako god uprava Susreta mislila, da nasilje ne smije proći i ne smije biti opravdano bilo čim. Nasilje je nasilje i ne smijemo žmiriti na njega, a posebno ne tamo gdje bi ono moralo biti kritički potpuno dekonstruisano i obilježeno kao pogrešno i društveno neprihvatljivo.