Šta je zadatak medija u 2021. godini?

Sa iskustvom od godine izvještavanja o pandemiji COVID-19, zadaća medija još je i veća – informisati sve na razumljiv i vjerodostojan način.

foto: pixabay/ilustracija

Tek nešto više od godine trebalo je kako bi se suvremeni svijet iz temelja preokrenuo. Od prve spoznaje o tome da se potkraj 2019. godine u Kini pojavio novi virus koji se naglo širi među ljudima i ne da se zaustaviti niti jednom poznatom metodom pa do pustih gradskih trgova i „zaključanih“ država u danima božićnih blagdana i novogodišnjih praznika 2020. godine, civilizacijom kakvu poznajemo i čiji smo dionici protutnjala je oluja koja je uzdrmala same njezine temelje i potvrdila koliko je ljudska vrsta ranjiva i kako se zapravo teško može suvereno natjecati s prirodom unatoč osjećanju svemoći na kojemu se temelji tehnicistički um.

Strah je zavladao planetom. Strah od nepoznatog koje nas napada gdje god stigne, zatvara nas u kuće, obara nas u postelje i pretvara u nemoćna bića ovisna o nepredvidivome i u konačnici ubija. Ono što je pandemija proizvela savršeno održava enciklopedijsku definiciju straha kao neugodnog osjećanja izazvanog „stvarnom ili pretpostavljenom opasnošću“.

Ono što smo znali i sve što smo saznavali budilo je utemeljene strahove, ono što smo pretpostavljali nerijetko je poticalo iracionalne postupke, odluke i dovodilo do posljedica koje su se mogle i morale izbjeći.

O tome koliko je starih ljudi umrlo ili pretrpjelo trajne i neotklonjive posljedice zbog činjenice da su im preko noći zabranili izlaziti iz svojih domova „radi njihova dobra“ odnosno kako se ne bi zarazili tek ćemo doznati a onda ćemo moći govoriti o stvarnim razmjerama i posljedicama pandemije.

Ključ za donošenje svake odluke pa tako i onih koje trebaju odrediti kako kontrolirati zarazu, liječiti ljude i očuvati funkcioniranje zajednice jesu točne i pravodobno poznate i provjerene činjenice.

U suvremenom svijetu u kojemu se informacije o svakom događaju šire i dostupne su u realnom vremenu, odnosno u istom trenutku kada se negdje nešto zbiva, to se pokazalo korisnim ali i problematičnim.

Svijet informacija koje nam trebaju funkcionira paralelno sa svijetom koji vjeruje i oslanja se na tvrdnje koje ne samo da nam ne trebaju nego nam otežavaju prosudbu stvarnih rizika i opasnosti.

Pandemija koronavirusa bila je idealno tlo za uzgoj „alternativnih činjenica“ nalik na „recepte“ kojima su nadriliječnici i samozvani iscjelitelji u 14. stoljeću nudili izlječenje od kuge.

Što se očekivalo od medija i što su uradili

Riječ koja je uz pandemiju okupirala naše živote bila je – izolacija. Ljudski se rod gotovo preko noći vratio srednjovjekovnim metodama suzbijanja bolesti pri čemu su ranjivi i ugroženi pojedinci prisilno zatvoreni u svoja četiri zida grozničavo tragali za informacijama o tome što se zapravo zbiva.

Taj su prostor, ispunjen strahom, dvojbama i neznanjem, trenutačno popunile društvene mreže pretrpane interpretacijama dvojbene vjerodostojnosti. Taj se virtualni javni prostor pretvorio u novu vrstu prijetnje nalik oružju koje može dovesti i do stvarnih sukoba potaknutih panikom i neizvjesnošću.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) će na zasjedanju svoje skupštine u svibnju 2020. godine usvojiti rezoluciju WHA73.1 u kojoj će upozoriti kako kontroliranje „infodemije“ predstavlja važan dio ukupne borbe protiv pandemije COVID-19 a zemlje članice pozvane su na odlučno suprotstavljanje dezinformacijama, posebice u digitalnoj sferi.

U takvoj su situaciji pouzdano novinarstvo i mediji koji neće biti pod strogim nadzorom vlasti nego će djelovati u interesu javnosti postali ključni faktor potpore integritetu mjera za suzbijanje pandemije te osiguravanja točnih i provjerenih informacija.

Temeljno pitanje u svakoj krizi pa tako i ovoj je – kome vjerovati?

Medijska slika u BiH mozaik je ispunjen svakakvim akterima a svi su oni u 2020. morali dokazati svoju vjerodostojnost i kompetenciju u krizi kako bi uopće opstali kao izvori informiranja.

Prepoznajući izazove koji stoje pred medijima Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK) će 12. ožujka apelirati na odgovorno, točno i oprezno izvještavanje o pandemiji. Medijima je upućen poziv da se oslanjaju na vjerodostojne izvore i protokole ovlaštenih tijela, da izbjegavaju senzacionalizam te širenje dezinformacija koje bi mogle potaknuti strah i paniku.

No javni servisi i bez te su upute već 5. ožujka kada je u BiH potvrđen prvi slučaj zaraze kod muškarca koji je doputovao iz Italije gdje je radio te kod njegova djeteta tako reagirali. BHT1 će u svom središnjem dnevniku poslati poruku kako je „oprez neophodan a panika nepotrebna“ prenoseći provjerene činjenice važne za gledatelje u cijeloj zemlji. Na sličan će način gledatelje informirati i TV Federacije BiH (FTV) kao i RTRS no ta će televizija izvještavanje usmjeriti prije svega na ono što se zbiva na teritoriju entiteta tretirajući ostatak države kao inozemstvo. Takav pristup ostat će uglavnom karakterističan za tri javna emitera tijekom cijele pandemije.

Komercijalni emiteri djelomice su slijedili taj obrazac no u utrci za gledanošću posezali su i za senzacionalističkim pristupom nekritički otvarajući prostor neprovjerenim tvrdnjama.

Sarajevska FACE TV tako je u dva je navrata u ožujku i srpnju 2020. dala veliki prostor Semiru Osmanagiću koji će bez ikakvih dokaza plasirati teze o virusu proizvedenom u vojnom laboratoriju u Engleskoj nudeći pri tom kao lijek od zaraze „odlazak u šume“ i izlaganje utjecaju negativnih jona.

Te su hipoteze na tragu onih koje su plasirali portali pozivajući se na navodne stručnjake poput Rusa Igora Panarina koji je tvrdio kako su britanski agenti bili ti koji su koronavirus donijeli na tržnicu u Wuhanu.

Tiskani mediji u izvještavanju o pandemiji lutali su između senzacionalizma i nastojanja da ponude provjerene informacije.

Još 26. siječnja „Dnevni avaz“ je na naslovnici objavio tekst pod velikim naslovom „Svi moramo strepiti od koronavirusa“ citirajući ocjene koje je tada precizno definirala akademkinja Mirsada Hukić. Samu pojavu virusa u BiH u istom je listu pratio naslov kako ga je „donio kamiondžija iz Čelinca“.

Kako se epidemija u BiH širila tako je medijima sve veći problem bio informirati javnost o realnom stanju jer se u kriznoj situaciji samo potvrdilo koliko je visoko decentralizirani ustroj unutar države problem pri sagledavanju ukupnog stanja.

U zemlji od prvog dana nije postojao drugi način praćenja širenja zaraze osim zbrajanja informacija koje su nudile entitetske te vlasti distrikta Brčko niti je bila jasna metodologija po kojoj se njihovi podaci o zaraženima, oporavljenim i umrlima prikupljaju, što je dovodilo do zbrke i konfuzije.

Mediji su u takvoj situaciji sami uspostavljali baze podataka kojima su pokušavali u realnom vremenu učiniti dostupnim informacije u realnom vremenu ali su to opet činili rabeći različite metodologije, što je također dovodilo do konfuzije.

Pandemijska kriza ponovo je istaknula i unutarnje granice u BiH. Mediji u Republici Srpskoj informacije o širenju zaraze kontinuirano su objavljivali izdvojeno tretirajući taj entitet odvojeno od Federacije BiH čime se stjecao dojam kako je riječ o stanju u dvije odvojene države.

Usporedba načina izvještavanja medija u dva entiteta dokazuje kako su oni u Federaciji BiH često propitivali odluke i kritizirali vlasti u entitetu i županijama zbog odluka i postupaka koje su smatrali dvojbenim.

Dokazuju to oštre kritike na račun ravnatelja Kliničkog centra u Mostaru Ante Kvesića nakon propusta zbog kojih je koronavirus dospio u tu bolnicu te na račun visokih dužnosnika HDZ BiH koji su se zarazili kao gosti na jednoj svadbi kršeći time mjere prevencije.

Mediji u Federaciji BiH pokazali su izrazitu odgovornost ukazujući na sporni način nabavke respiratora za bolnice u tom entitetu što je u konačnici potaknulo reakciju pravosuđa koja je rezultirala podizanjem optužnice kao i ispitujući djelovanje i kompetencije uprave Kliničkog centra u Sarajevu.

Poruka takvog djelovanja medija iznimno je važna jer je pokazala kako u kriznim situacijama ne smije biti nedodirljivih autoriteta niti se kršenje zakona smije tolerirati.

Ključni mediji u RS-u upadljivo su izbjegavali kritički odnos prema vlasti te su bili puka transmisija politike koja je vidno utjecala prije svega na rad javnog servisa RTRS. Vrhunac nekritičnog odnosa prema postupcima političara tijekom pandemije je publicitet kojega je 14.11.2020. RTRS dala posjetu člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika zaraženima koronavirusom hospitaliziranim na Kliničkom centru u Banjoj Luci. Posjetom upriličenim uoči lokalnih izbora u BiH Dodik je poslao poruku kako propisane mjere epidemiološke zaštite ne vrijede za sve a poruka javnog servisa bila je kako je takva praksa legitimna.

Odluka Vlade Republike Srpske o sankcijama zbog širenja lažnih vijesti o koronavirusu i izazivanja panike s propisanim kaznama između 1000 i 3000 KM za pojedince odnosno 3000 do 9000 KM za medije ostala je u „sivoj zoni“ interpretacija njene svrhe odnosno sumnji u cenzorske nakane s isključivim ciljem zaštite vlasti a ne javnog interesa.

Što nas čeka u 2021. godini?

Okončanje pandemije, prema ocjenama WHO, u ovoj je godini moguće očekivati jedino provedbom sustavnog cijepljenja stanovništva a do tada se valja pridržavati razumnih mjera opreza.

Vlasti u BiH pred izazovom su nabavke cjepiva ali i provedbe cijepljenja. Preciznih odgovora na to kada će cjepivo početi pristizati na početku 2021. godine nije bilo a rijetki su glasovi onih koji stanovništvu pokušavaju objasniti kolika je važnost i korist cijepljenja. Uz to je realna opasnost da zbog političkih motiva nabavka cjepiva postane problem koji će još jednom podijeliti državu.

Mediji će se pri tom suočiti s novom vrstom izazova jer imaju obvezu pratiti postupak nabavke cjepiva kako bi se spriječilo da i u tome bude pogodovanja poput onog otkrivenog u aferi „Respiratori“.

Iz kojih će se izvora cjepivo dobavljati odluka je koja mora ovisiti ne samo o dostupnosti nego i sigurnosti no već potkraj 2020. godine dalo se naslutiti kako za neke to neće biti primarni kriteriji.

Izjava Milorada Dodika za RTRS od 13. prosinca 2020. godine kako „cjepiva sa Zapada izazivaju sterilitet“ pa će stoga u RS-u nabavljati ona iz Rusije eklatantni je primjer miješanja politike u poslove koje bi trebali voditi stručnjaci medicinske struke.

Izostanak reakcije medija na takve izjave može imati pogubne posljedice jer se takvom ideološko-političkom indoktrinacijom otežava donošenje konzistentne strategije u borbi protiv pandemije te izravno ugrožava zdravlje ljudi.

Činjenice o cjepivima koje će biti dostupne tijekom godine moraju biti dostupne svim ljudima a mediji imaju zadaću prenijeti ih na razumljiv i vjerodostojan način, baš kao i informacije o prednostima i potencijalnim rizicima cijepljenja.

media.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.